Slučaj umirovljenika Kostelića: Cijeni li Hrvatska dovoljno umirovljene vrhunske trenere?

Najtrofejniji hrvatski trener Ante Kostelić otvoreno je progovorio o gorčini zbog prve sezone u karijeri bez angažmana. Ostao je bez statusa vrhunskog trenera. 

“U društvu koje ne može valorizirati ono što si radio, ili ne može slijediti i dati o tome određeno mišljenje i ocjenu, u takvom društvu je čovjek kao ja, ili netko drugi, izgubljen. Kako ja mogu biti zadovoljan, kad oni koji ocjenjuju nisu zadovoljni? Onaj tko je mene degradirao iz vrhunskog trenera u nekakvog drugog, znači da nije zadovoljan sa mnom. Zar tebi nije neugodno da čuješ da ću ja npr. imati penziju od dvije i pol tisuće kuna?” konstatirao je Kostelić u razgovoru za HTV. 

Kako to kod nas obično biva, javnost je odmah zauzela strane. “Nečuveno! Trebao je ići u Sabor, bolje bi prošao”, primijetili su jedni. “Dobrodošao u realnost”, pravednički su poručili drugi aludirajući na mizerne iznose koje prima većina umirovljenika u Hrvatskoj. Tko zna koliko se upravo potonjih kritičara veselilo onih dana ponosa i slave zbog Janice i Ivice, dok su pod čvrstim vodstvom oca trenera redali medalje i naslove. Samo na Olimpijskim igrama deset odličja. Za Hrvatsku. 

Zajedno u trijumfu i izvrsnosti, Kostelići po slovu zakona još uvijek odvojeni u ciljnoj, mirovinskoj ravnini. Naime, treneri i stručni stožeri osvajača medalja nemaju pravo na trajnu doživotnu naknadu. Tako je i legendardni Gips s plaće u Hrvatskom skijaškom savezu nedavno, uz zahvale, ispraćen navodno u običnu, iznosom prosječnu penzionersku kategoriju. Iako je nekadašnji rukometaš, i trenerskim stažem i zaslugama daleko u onoj vrhunskoj. 

No o toj promjeni statusa odmah su se oglasili iz Saveza. Direktor Vedran Pavlek poručio je kako mirovina seniora Kostelić sigurno neće biti samo 2.500 kuna. “Prema svim izračunima, njegova će mirovina biti nemjerljivo veća nego što kaže”, rekao je Pavlek za 24 sata.

Hrvatska cijeni vrhunske medalje, trenere baš i ne

Ako se pita sustav Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), dileme očito nema. Starosna mirovina, pa tako i za trenerske legende, ovisi o visini uplaćenih doprinosa i radnom stažu. Druga su stvar takozvane sportske mirovine u Zakonu o sportu navedene kao “trajne naknade za sportsku izvrsnost”. Uvedene su 2013. godine uredbom lijeve koalicijske Vlade s ministrom sporta Željkom Jovanovićem. Prema podacima iz HZMO-a, pravo na doživotne naknade imaju 233 nositelja odličja. Njihovim trenerima i stožerima pripadaju tek jednokratne naknade. Konkretan slučaj u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje zbog zaštite osobnih podataka nisu nam mogli komentirati. 

“On je osoba par excellence u svakom pogledu”

Bez zadrške je zato logiku nagrađivanja, ili bolje rečeno zanemarivanja najboljih među trenerima, komentirao Dubravko Šimenc. Nekadašnji vaterpolski reprezentativac Jugoslavije i Hrvatske, zlatni i srebrni s OI u Seoulu i Atlanti, u startu je podvukao osobnu notu cijele priče.

“Gospodina Kostelića poznajem takoreći od svog rođenja. On je ona prva generacija Fakulteta za fizičku kulturu zajedno s mojim ocem. Govorimo o periodu života prije gotovo 40 godina kad je bio rukometaš u Francuskoj. O njegovoj karijeri i osobi ne da imam samo pohvale, to je čovjek koji u mom i životu svih nas ima jedno specijalno mjesto. On je u rangu jednog Dražena kojeg, nažalost, nema kao ni Kreše Ćosića, Mate Parlova i Hrvoja Horvata. Ili Luke Modrića i Zvone Bobana i da ne nabrajam dalje one koji su još živi. Jednostavno, on je osoba par excellence u svakom pogledu – sportskom, životnom i svakom drugom.” 

Ni Šimencu nije jasna cijela pompa oko Kostelićeva otvorenog nezadovoljstva gubitkom statusa vrhunskog trenera i običnom mirovinom od dvije i pol tisuće kuna. Pompa se, smatra, stvorila jer ljudi ne znaju da naknade koje dobivaju vrhunski sportaši, nosioci medalja na Olimpijskim i Paraolimpijskim igrama i Olimpijadama gluhih, imaju svoje kriterije koji su vrlo jasni: odličja u olimpijskim sportovima i na svjetskim prvenstvima.

“Nažalost, još jedan velikan koji isto tako nije mogao dobivati naknadu za sportsku izvrsnost bio je pokojni Dragutin Šurbek. Zato što se stolni tenis na Igrama prvi put pojavio 1988. a on je bio svjetski prvak u paru s Antunom Stipančićem 1979. godine. Jednostavno, to su 2013. bili kriteriji trajne naknade za sportsku izvrsnost koje je uredbom donijela tadašnja SDP-ova vlada na čelu sa Zoranom Milanovićem.”

Mađarska ne zaboravlja ni partnere preminulih šampiona

Šimenc podsjeća kako se radi o trajnoj naknadi koja je doživotna, ne i nasljedna. Za razliku od primjera iz susjedne Mađarske, gdje se ona prenosi na suprugu u pola vrijednosti. Ipak, nakon višegodišnje inicijative i apela domaćih sportskih krugova, i neki detalji ovdašnje trajne naknade za izvrsnost uskoro bi se trebali mijenjati. Izmjenama zakona time bi se konačno počeli vrednovati i vrhunski treneri kojih je danas jako, jako malo; živih napominje jedan od velikana hrvatskog vaterpola.

Najavljenom ispravljanju manjkavih kriterija, osobito prema vrhunskim sportašima s invaliditetom, nadaju se i u Hrvatskom paraolimpijskom odboru (HPO). Na nedavno održanoj Skupštini HPO-a u Splitu dobili su čvrsta obećanja nadležnih. Naime, državni tajnik Tomislav Družak najavio je donošenje novog Zakona o sportu do konca 2021. Istaknuvši da su u prvom nacrtu zakonskog prijedloga koji će u javnu raspravu usvojene gotovo sve primjedbe od strane HPO-a, otkriva njihov glasnogovornik Darko Matić.

U Odboru stoga vjeruju da će se do kraja godine takav zakon i donijeti, a onda napokon i sistemski riješiti i problem trajne naknade za sportaše s invaliditetom. “Paraolimpijci su po tom pitanju još uvijek diskriminirani. Dok se trajna naknada ostalim osvajačima medalja proteže i na svjetska prvenstva, naši to pravo stječu samo za medalje s Paraolimpijskih igara. Trenutno je to oko 20 sportaša.”

Slovenija i Srbija daleko zahvalnije vrhunskim profesionalcima

Kad se govori o iznosima, oni su u Hrvatskoj gotovo simbolični u odnosu na trajne naknade za sportsku izvrsnost koje dobivaju sportaši u susjednim zemljama. Primjerice u Srbiji i Sloveniji, ističe Matić. 

“Tamo su daleko veće i nagrade i trajne naknade, kolokvijalno poznate kao sportske mirovine. Dobiti četiri i pol tisuće kuna za, čini mi se, brončanu medalju? Čovjek danas od toga ne može živjeti. A da bi osvojili takvu jednu medalju, olimpijsku ili paraolimpijsku, morate biti totalni profesionalac i potpuno se posvetiti sportu. Znači, od šest dana u tjednu trebate trenirati najmanje dva puta po nekoliko sati, prijepodne i poslijepodne. Trebate voditi sportski život i održavati kontinuitet i priprema i natjecanja. Tako da to nije nimalo lako”, napominje glasnogovornik Hrvatskog paraolimpijskog odbora.

Ususret Tokiju, gdje se krajem kolovoza i početkom rujna održavaju Paraolimpijske igre, nakon Olimpijskih i Mundiala treće najatraktivnije svjetsko natjecanje, Matić za kraj podsjeća na daleko jaču konkurenciju i rigoroznije kriteriji plasmana za sportaše s invaliditetom. Ovisno o rezultatima i kvotama za države, u Japanu će među 4.200 paraolimpijaca iz cijelog svijeta Hrvatsku u sedam ili osam sportova predstavljati dvadesetak najboljih. U parataekwondou koji je od ove godine novost na POI i po prvi put u boćanju. Koliko to znači za promociju Hrvatske i njenog sporta općenito, ne treba govoriti. 

“Uvijek se strogoća trenira na osobama s invaliditetom pa tako i na sportašima s invaliditetom i trajnim naknadama za sve osvojene medalje. Iako to nisu neki novci za državni proračun i ne mogu ni pomoći, ni odmoći”, zaključuje glasnogovornik HPO-a Darko Matić.

Stvar je u poštovanju

Trajno nagrađivanje najboljih u hrvatskom sportu vuklo se još od doba vlade Ive Sanadera, no tek je zalaganjem ministra sporta Željka Jovanovića napokon 2013. i uvedeno. No financijski daleko manje nego u drugim zemljama, osvrnuo se šire na Kostelićev slučaj i velikan svjetske vaterpolske scene Ratko Rudić.

“Želim naglasiti da novac ovdje nije ključno pitanje, već je važno na koji način valoriziramo trenerski posao i uspjehe u vrhunskom sportu. To je pitanje respekta, ali i drugih mjerljivih elemenata. Ako država ne respektira trenere, nitko drugi neće i oni gube svoju vrijednost u sustavu sporta”, rekao je Rudić za Index.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.