Prati nas

Mozaik

Umirovljenički život na otoku je divan – ako ste zdravi i bogati

Na našim otocima živi mnogo starih ljudi kojima je potrebna pomoć u svakodnevnom životu. Osim toga, velik je problem i što je liječnik često udaljen par sati vožnje brodom.

Objavljeno

|

foto: Silvija Novak

Malo je mjesta u Hrvatskoj – pa i na svijetu – tako lijepo kao Dugi otok. Očaravajuća priroda, zvuk cvrčaka s obližnjeg bora, kristalno čisto, tirkizno more koje se mreška na ljetnom povjetarcu i prizor jedrilica u daljini. “Ovdje bi se dalo živjeti”, reći će svak tko provede ondje makar i samo jedan dan svojeg godišnjeg odmora. Neki su Dugi otok i sasvim ozbiljno ugradili u svoje planove za budućnost pa se ondje namjeravaju skrasiti kad jednom odu u mirovinu.

Doista, ideja života uz more, pa još i u tako lijepom okruženju, svima je privlačna. No kako doista izgledaju umirovljenički dani na tom ili nekom drugom jadranskom otoku? Što kad ljeto mine, turisti odu i zapuše jugo? Što kad potreba za odlascima na liječnički pregled postane češća, a prva je bolnica udaljena dva sata vožnje trajektom? I ne samo to. Kako se rješavaju i oni posve banalni problemi poput neke veće nabavke i dostave nekog kućanskog aparata? Što kad pukne vodovodna cijev, a najbliži je vodoinstalater na kopnu?


“Ah, kako se rješava… Plaća se. Sve se plaća. I to nerijetko i nekoliko puta skuplje nego inače”, kaže nam gospođa Sonja iz Verunića na sjeverozapadnoj strani Dugog otoka. “Što se običnih namirnica tiče, imamo trgovine koje su dobro opskrbljene. Sad kad je trgovinu otvorio jedan trgovački lanac, cijene su skoro iste kao i u Zadru, ali prije je sve znalo biti dosta skuplje. Ali što se tiče nekih većih kupovina, po sve se ide u Zadar.”

Doista, sve ono što se u nekom gradu na kopnu ne čini velikim problemom, na otoku je pravi poduhvat. Primjerice kupovina novog hladnjaka.

“Kad mi je ovaj stari hladnjak prestao hladiti, trebala sam kupiti novi. No jedno je kupiti ga, a drugo dopremiti na otok”, priča nam gospođa Sonja. “Velike trgovine imaju dostavnu službu, ali neće svatko ići na otok. Ne isplati im se to. Morala sam onda po selu tražiti nekoga tko ima dovoljno velik auto ili kombi da mi preuzme frižider koji sam kupila, da ga preveze s trajektom, pa onda s trajekta doveze ovamo i da mi ga pomogne unijeti u kuhinju. Ja, srećom, imam rodbinu koja mi može pomoći, ali da nemam, ne znam kako bih. Platiti nekome tu dostavu s trajektom, pa to bi koštalo više od samog frižidera”, kaže.

Najveći problem su usluge

Da su upravo usluge jedan od najvećih problema starijeg stanovništva hrvatskih otoka, kaže nam i Sanja Rukavina iz organizacije LAG Mareta koja je nedavno, upravo zato da pomogne starijem stanovništvu, organizirala projekt putem kojeg se osigurava pomoć u kući onima koji je trebaju.

“Najveći problem za sve otočane su usluge poput vodoinstalatera, električara pa čak i javnog bilježnika. To su sve neki poslovi i usluge koji su dva do tri puta skuplji na otoku – ako ih uopće ima. Kad bi se na nekom otoku pojavio neki majstor, mogao bi tamo ostati i tri mjeseca jer će ga svi trebati”, kaže Rukavina.

Sanja Rukavina (foto: Silvija Novak)

S obzirom da je Zadar turističko mjesto i jedan od najperspektivnijih gradova u Hrvatskoj, obrtnici nemaju ni nekog interesa da idu po otocima i gube čitav dan za neki sitan novac kad u gradu mogu isti novac zaraditi u krugu od kilometar ili dva, dodaje.

“Na otoku je sve problem – od toga da kupite novi bojler, pa da ga donesete do broda, da ga onda donesete kući i instalirate. Pogotovo ženama koje žive same. To je veliki pothvat. Bilo bi odlično da možemo iz nekog projekta platiti, recimo, vodoinstalatere pa da prođu otokom i svima obave neke popravke. Bilo bi dobro kad bi se takva kampanja mogla napraviti svake dvije godine, ili da komunalno društvo napravi takvu kampanju. Trenutno je takva situacija da je na otocima puno starih ljudi i jako im je teško”, kaže Rukavina.

Najgore je samcima

Doista, na otocima ima jako puno jako starih ljudi. Ne samo od 70 ili 80 godina, nego i puno starijih kojima doista treba pomoć kako bi mogli normalno živjeti, kaže Rukavina.

“To su ljudi koji su psihički zdravi, no tjelesno im je teško, pogotovo onima koji su ostali sami. Te kuće sa skalinama, nekim dvorima, lošom izolacijom, kuće koje nisu prilagođene osobama koje se teško kreću, postaju problem jer obitelji više nisu mnogobrojne, nego čovjek ili njih dvoje žive sami. Veliki problem imaju i osobe koje pate od neke vrste demencije, Alzeimeorve bolesti ili slično. Te osobe traže pažnju 24 sata koju je teško organizirati. Dobro je kad osobe još žive u paru pa je jedan od njih pokretljiviji i može se donekle brinuti za oboje. I kod takvih je osoba dobro doći i pomoći im i što se tiče kućanstva i što se tiče higijene.”

“Šjora za otok”

Kako bi se pomoglo takvim osobama, LAG Mareta je organizirala pomoć u kući u vidu gerontodomaćica simpatičnog imena Šjora za otok. Inače, LAG je skraćenica od lokalna akcijska grupa. Postoji još i tzv. FLAG što je akcijska lokalna grupa na moru, pa F stoji za ‘fishing’.

“LAG-ovi su osnovani diljem Europe, a kod nas je počelo 2012. godine kroz IPARD projekt. To su udruge koje se osnivaju da bi se promicao razvoj vođen lokalnom zajednicom. Imaju jednaku zastupljenost civilnog, gospodarskog i pravnog sektora za svoje područje i financiraju se iz programa ruralnog razvoja. LAG Mareta pokriva područje Zadra, Nina, Privlake te otoke zadarskog arhipelaga”, objašnjava gospođa Rukavina i dodaje kako je organizirati pomoć u kući na otocima, bio pravi izazov.

“Prošle smo godine kandidirali jedan mali projekt na Europski socijalni fond, odnosno na program Zaželi te organizirali sustav gerontodomaćica za nekoliko otoka. Trenutno imamo šest gerontodomaćica na otocima i dvije u Zadru: dvije su na Dugom otoku u mjestu Sali, jedna na Silbi i jedna na Ižu. One brinu za 36 ili 38 korisnika”, kaže nam Rukavina.

Gerontodomaćice s otoka

“Te žene su baš s tih otoka. Mi smo upravo to i htjeli: da otvorimo radno mjesto za nekoga na otoku. Osim toga, pretpostavljali smo – što se pokazalo i točnim – da će ljudi puno lakše pustiti u kuću nekoga koga poznaju, nego nekoga tko dolazi iz nekog drugog mjesta. Osim toga, i prema Zakonu o radu jako je teško organizirati pružanje te usluge. Naime, ako putujete iz Zadra pa se ne možete vratiti kući jer nema trajektne linije, pa radite pola radnog vremena ili morate prespavati, to značajno komplicira stvari. Zato smo od toga odustali i usredotočili se na to da zapošljavamo osobe na otocima – i to one iz ranjivih skupina.”

Naša sugovornica navodi da je riječ o ženama starijim od 50 godina: “No ja smatram da bi takvu priliku zapravo trebalo dati svima jer je svima pravi izazov naći posao na otoku van sezone i van turizma. Uglavnom, mi smo jako zadovoljni, kao i naši korisnici. Nisam imala nikakve pritužbe ni od korisnika, ali ni od gospođa koje za nas rade. I jedna i druga strana su jako skromni.”

Što se događa kad umremo
foto: BigStock

“Ima onih koji žele da im ujutro dođete s njima popiti kavu, kojima nedostaje društvo ili bi željeli promjenu. Malo proćakulaju, podruže se, zapjevaju… No ima i onih koji trebaju da im se nešto donese iz Zadra. Naša gerontodomaćica sa Silbe tako je često išla nešto obaviti ili kupiti u Zadar. Onda ima onih korisnika koji bi željeli ići u šetnju ili im treba donijeti drva… Ima svakakvih situacija”, kaže Rukavina i stiče još nešto vrlo važno:

“Druga je stvar o kojoj smo razmišljali – i to nam možda bude koji budući projekt – da bi tim ljudima puno značilo da su informatički pismeni. Život bi im bio mnogo kvalitetniji da mogu razgovarati s nekim putem Skypa, možda bi čitali novine i ne bi bili osuđeni samo na televizor, možda bi si nešto naručili online pa da im se donese, možda bi slali mailove i bili više uključeni u život da imaju bolje informatičko znanje. Kod nas se stalno govori o toj nekoj informatizaciji i digitalizaciji i pretpostavlja se da svi baratuju tehnologijom i da imaju sve što im je potrebno. Mislim da se sada pojavljuje nova nepismenost: ona informatička. Starije osobe naprosto ne znaju kako se služiti tehnologijom”, kaže Rukavina.

Liječnik udaljen dva sata vožnje trajektom

Što se, pak, tiče najvažnije usluge, one zdravstvene, na nekim otocima postoje ambulante, ali ne na svima pa liječnik opće prakse s jednog otoka povremeno odlazi u kućne posjete ili se na pregled ide na kopno, konkretno u Zadar. Ljudima koji su nastanjeni u Zadru i samo neke dane u tjednu provode na otoku, poput naše gospođe Sonje, to i nije neki problem, no onima koji su stalno žive na otoku, i odlazak liječniku prilična je putešestvija.

Ministar zdravstva, Vili Beroš, prošle je godine kazao kako “nema logike da na dijagnostičke ili kontrolne preglede svakodnevno deseci pacijenata s otoka dolaze u velike centre. Ima smisla da specijalist jednom tjednom ode na otok. Time se čuvaju radni dani, a sve je funkcionalnije.” Međutom, ta praksa još nije zaživjela.

Ginekolozi su posebna priča, no, kako kaže gospođa Sanja Rukavina, čitava Dalmacija ima problem s ginekolozima, čak i u Zadru. “Ljudi su to prihvatili kao zdravo za gotovo da se ide privatnom ginekologu što ja mislim da je sramotno, umjesto da se bune. Jer ako ja plaćam zdravstveno 16 posto na bruto iznos moje plaće – to je 20 posto mojih prihoda – smatram da imam pravo i na tu vrstu zdravstvene zaštite. Meni je to neshvatljivo. U Dalmaciji je općenito dosta loša situacija s tom ginekologijom”, kaže Rukavina.

foto: Silvija Novak

Posebna su priča i hitni medicinski slučajevi prilikom čega se u pomoć zove lučka kapetanija. No tada valja uzeti u obzir da i brodu treba određeno vrijeme da dođe, a kad je nevrijeme pitanje je hoće li uopće moći isploviti. Bilo je, tako, slučajeva da je ljudima pozlilo i sve je završilo smrtnim ishodom jer pomoć nije mogla stići na vrijeme. Trenutno na jugu Hrvatske postoje tri baze helikopterske hitne pomoći – na Krku, u Divuljama i, od ove godine, u Dubrovniku koja je ujedno i jedina takva dostupna čitave godine za koju je Ministarstvo unutarnjih poslova osiguralo helikopter i pilota, Ministarstvo zdravstva liječnički tim, a Dubrovačko-neretvanska županija brinut će se za njihov smještaj. No potrebe su veće od toga pa iz “Udruge Helikopterima liječnici pomažu” kažu da bi takvih baza trebalo biti barem pet, dok bi optimalan broj bio osam.

Nadalje, Ministarstvo zdravstva planiralo je u ožujku ove godine objaviti natječaj za uspostavljanje cjelogodišnjih, trajnih baza, vrijedan 135 milijuna kuna, a ugovor s pružateljima usluga potpisao bi se na tri godine. Javnost je bila oduševljena viješću da bi Helikopterska hitna medicinska služba (HHMS) napokon mogla biti uspostavljena i kod nas, jer u zapadnoj Europi takve službe postoje već 50 godina. Međutim, ožujak 2021. je došao i prošao, a natječaj nije objavljen.

Zaključak bi mogao biti sljedeći: život na otocima je divan – ukoliko ste zdravi i bogati. No kad pritisnu godine i bolesti, pjesma cvrčaka, more i sunce više vam neće biti dovoljni.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP