“Najveći broj Jugoslavena želi da njihova zemlja ne sliči ni na koju drugu, izuzev na samu sebe. Za to se u “Borbinom” ispitivanju javnog mnijenja opredijelila gotovo polovica (43 posto) anketiranih u svih šest republika, analizirala je 1989. godine Jelena Lovrić za TOP. Tekst prenosimo u cijelosti.
Jugoslaveni su se još izjasnili za Švedsku (deset posto, “zato jer se u njoj dobro živi”, odnosno “ne zbog političkog sistema već zbog socijalističkog odnosa prema čovjeku”), Švicarsku gotovo sedam posto (tipičan je odgovor: “zato što se u njoj ne ratuje”), Sovjetski Savez šest, te Francusku i SR Njemačku po četiri posto.
Zanimljiva je i indikativna analiza opredjeljenja po republikama. Za Jugoslaviju se opredijelilo najviše Makedonaca (šezdeset posto), svaki drugi stanovnik Bosne i Hercegovine, te četrdeset posto stanovništva Crne Gore, Hrvatske i Srbije, dok je Jugoslavija najmanje glasova (trideset posto) dobila u Sloveniji.
Po učestalosti opredjeljivanja odmah iza ovoga slijedi izjašnjavanje svakog četvrtog Slovenca da “Jugoslavija treba da sliči na bilo koju razvijenu zemlju”, te svakog petog Crnogorca koji su za to da nam zemlja sliči na Sovjetski Savez. (Kako ono bijaše: “Hoćemo gusle” ili ipak “Hoćemo Ruse”?)
Koliko god da su Jugoslaveni privrženi svojoj zemlji (ili njenoj izuzetnosti, što im se godinama propovijedalo), još su više odani samoupravnom modelu koji se u njoj gradi. Čak 69 posto od ukupnog broja ispitanih glasalo je za samoupravljanje kao najbolji politički sistem za Jugoslaviju. Daleko iza toga su izjašnjavanja za buržoasku demokraciju parlamentarnog tipa (trinaest posto) i realni socijalizam (sedam posto).
Samoupravnom socijalizmu najviše su glasova dali u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji (po 85 posto), zatim u Srbiji (sedamdeset posto), pa u Sloveniji (pedeset posto). Najmanje su za samoupravljanje (samo četrdeset posto glasova) u Hrvatskoj.
Za buržoasku demokraciju kao najbolji mogući sistem za Jugoslaviju glasalo je trideset posto Slovenaca, svaki peti anketirani u Hrvatskoj i petnaest posto u Srbiji.
Isto toliko je glasova u Srbiji dobio i realni socijalizam, pa je samo tu uspostavljena nekakva ravnoteža zapadne i istočne opcije. Za realni socijalizam izjasnili su se i svaki deseti Crnogorac i Makedonac. Iz Hrvatske je svaki peti anketirani odgovorio da bi za Jugoslaviju najbolje bilo “nešto treće”.
Zanimljivo je kao kuriozitet primijetiti da je samo u Hrvatskoj bilo onih koji su glasali za diktaturu (pet posto) i samo u Sloveniji isto toliko onih koji su glasali za monarhiju.
Jugoslaveni su, čini se, više okrenuti svojoj zemlji nego ona njima. Svatko tko se bavi politikom zna kakav kapital mogu predstavljati takva patriotska okrenutost zemlji i proklamiranom sistemu, čak i kad su oni, zbog duboke i iscrpljujuće krize, pod velikim znakom pitanja. Ali politika koja je zemlju i dovela u krizu zato što su građani za nju predstavljali “mrtve duše” vjerojatno ni taj “mrtvi kapital” neće znati iskoristiti.” (Jelena Lovrić, TOP, 1989./Yugopapir)
