Prati nas

Aktivno starenje

Mlad si dok god imaš želju učiti, a Željka i Orlan poželjeli su naučiti svirati i pjevati

Rijetki se ljudi u zrelim godinama odluče učiti nešto novo, pa čak i kada se radi o cjeloživotnoj neispunjenoj želji. Oni koji smognu volje i hrabrosti upustiti se u nešto takvo poručuju – sretni smo i zadovoljni!

Objavljeno

|

Željka Somun (foto: Silvija Novak)

“Glazba? To je ljubav koja traje čitav život”, kaže nam gospodin Orlan Mirković (60) kojeg smo dočekali nakon što je odradio još jedan sat pjevanja u Glazbenoj školi Ladislav Račić ili popularnoj Rock Akademiji. Naime, iako glazbene škole i tečajeve sviranja i pjevanja više povezujemo s polaznicima mlađe, najčešće dječje dobi, kad glazba ostavi trag u nečijem srcu, ta ljubav ostaje zauvijek bez obzira na to koliko godina čovjek ima.

S obzirom da život nosi svoje, mnogi se uz sve poslovne i obiteljske obaveze ne stignu posvetiti glazbi onoliko koliko bi htjeli. No ipak ima onih koji su, nakon što su im djeca malo poodrasla i poslovne se obveze smirile, odlučili posvetiti se svojoj ljubavi i upisati glazbenu radionicu.


“Ja sa inače pasioniralni plesač tanga, no kad je došao ovaj COVID, nije mi bilo lako jer više nismo mogli plesati. Morao sam pronaći nešto drugo. Jedna mi je prijateljica rekla da je počela pjevati pa sam ja rekao: ‘Ja bih isto!’ Inače, oduvijek sam svirao i pjevao i svakako sam se želio nastaviti baviti glazbom pa sam tako upisao školu pjevanja prije dva i pol semestra”, govori nam Orlan, inače po struci informatičar. No, kako kaže, informatika, matematika i glazba, povezani su.

Sam bira što će pjevati

U školi polaznici pjevaju onu vrstu glazbe koju žele, a naš sugovornik najviše voli Talijane, poput Luigija Tenca i uglavnom romantične, sentimentalne stvari. Pjeva na engleskom, talijanskom, ali i hrvatskom, a iduće priprema pjesmu ‘Koliko si puta ljubila stranca’.

Kaže da su pjevanje kod kuće i u školi, uz učitelja, nebo i zemlja. “To je ogromna razlika. No kao i u svakoj aktivnosti, netko ima više, a netko manje talenta. Ja to sebi tumačim ovako: Da bi bio Shakespeare, moraš prvo naučiti čitati i pisati. A u školi učiš čitati i pisati. Tako i mi učimo osnove disanja, artikulacije, kako impostirati svoj ton… Nevjerojatno je koliko u školi čovjek dobije samopouzdanja, ali i kondicije da sve može ljepše izvesti.”

Orlan Mirković (foto: Silvija Novak)

Svaki sat počinje zagrijavanjem i upjevavanjem, uči se pravilno otvaranje usta i onda se odabere jedna pjesma koju se vježba. No današnji sat Orlanu je bio ispitni sat. Tad se moraju odabrati tri pjesme, od kojih jednu hrvatsku, koje moraš izvesti što je bolje moguće. “Ja sam odabrao ‘Ho capito che ti amo‘ od Luigija Tenca, ‘Voli me’ od Petra Graše i ‘Semplicetta tortorella’, to je jedna talijanska etida. Te tri pjesme trebaš otpjevati korektno i – prođeš ili ne prođeš. Ja sam prošao”, kaže.

Nakon opere, najteže je pjevati rock

U opernom se pjevanju također okušao – ali samo pod tušem. “Pod tušem mi ide sjajno! Postoje te različite tehnike pjevanja, a sada se pjeva prirodnije u odnosu na prijašnje godine. Operu je jako teško pjevati. No po meni, po težini druga vrsta glazbe odmah iza opere je rock. Ima izuzetno teških stvari, nešto od Deep Purplea, neke stvari od Pink Floyda, Metallice… Queen neću niti spominjati. No oni i nisu rock bend, oni su – Queen. I kod Mercuryja se čuje taj utjecaj klasične glazbe. Ostaneš zatravljen kolika je ta njegova kreacija”, kaže Orlan.

O tome koga smatra najboljim domaćim pjevačem, nema dvojbe. “Broj jedan je Željko Bebek. To je nevjerojatno. Odmah blizu njega je Davorin Popović, pjevač Indexa. Onda dolazi Josipa Lisac, Natali Dizdar Oliver Dragojević je klasa za sebe. On je mogao pjevati što god je htio. Massimo Savić mi je drag…”, kaže Orlan i otkriva da još uvijek primjećuje i novu glazbu. Jako su mu dragi, kaže, TBF.

“Ipak, znam da starim jer više neću kao nekad ići aktivno tražiti i informirati se o novim bendovima. Danas ima jako puno mladih kvalitetnih bendova. Čak i više nego prije jer općenito ima više glazbe i glazbenika. No ta kvantiteta znači da će biti i više šunda. Puno se ljudi pojavljuje u onim reality showovima i takve su emisije definitivno jedna prilika više za mlade pjevače. Ta prilika nije onoliko organska kao kad se radi o nekakvom redovnom putu, ali to je velika prilika u kojoj se otkrivaju divni ljudi. To je disciplina za sebe u kojoj isplivaju najbolji. Osim toga, takve emisije podižu popularnost glazbi i pjevanju i mladi se zainteresiraju za to – što je najvažnije.”

Sâm se u takvom showu ne bi okušao, ali voli stati pred ljude na pozornicu. “Postoje ljudi koji su bolji na koncertu i oni koji su bolji na probi. Ja sam bolji na koncertu. Volim ja to. Nije mi mrsko stati pred publiku. Ako si iskren prema sebi, ne možeš reći da ne postoji bar jedna crta koja se ne voli pokazivati i osjetiti malo i taštine”, kaže Orlan.

Francuski pisac donio saksofon u njen život

Željka Somun, književna prevoditeljica, u istoj glazbenoj školi ući svirati saksofon. Ova 54-godišnjakinja dugo je radila dva posla: danju u Europskoj banci za obnovu i razvoj i noću kao prevoditeljica. Sviranje joj tada nije bilo ni na kraj pameti, niti bi za njega imala vremena. No kad je napustila banku i posvetila se samo prevođenju, to ju je dovelo i do glazbe. Tijekom prošlogodišnjeg boravka u Francuskoj, gdje je sudjelovala na prevoditeljskoj radionici, pronašla je svoje glazbeno nadahnuće i odlučila ga slijediti.

Željka Somun (foto: Silvija Novak)

“Uvijek slušam glazbu dok prevodim, a svaki put sama knjiga nametne izbor glazbe. Kako slušam glazbu preko Youtube-a, onda i sam servis ponudi neke svoje prijedloge i ja sam tako došla do jednog mladog benda iz Barcelone, Sant Andreu Jazz Bend. Njihov vođa, Joan Chamorro, radi s djecom, doslovno malim klincima, koji s vremenom ovladaju s po par instrumenata i sviraju jako zaneseno i sjajno”, kaže Željka i dodaje kako joj tada palo a pamet da želi nešto svirati. Kako joj i sin svira gitaru u Rock Akademiji, pomislila je: “Zašto ne?”

“Ja volim iskoristiti taj momentum, jer ako taj tren prođe – prošao je. Tako sam došla profesoru u glazbenu školu kao da dolazim u dućan kupiti kruh i mlijeko i rekla mu da ne znam bih li svirala trubu ili saksofon. Rekao mi je da imaju saksofon i dao broj od profesora Berislava Antice s kojim sam dogovorila sve detalje”, priča Željka.

Iako je odrasla među glazbenicima i svi su njezini prijatelji uvijek nešto svirali, ona sama nije nikad. Sve do sada. “Mislim da je dobro kad je čovjek zreo kao kruška i kad se više ničega ne srami, da baš tada počne učiti nešto novo jer onda ima i šanse brže napredovati. Mi smo na prvom satu odradili temu usnika i piska, kako to sve složiti, na drugom satu smo dodali lulicu i na trećem satu sam zasvirala, a profesor me odmah pohvalio kako sam isprve uspjela dobiti ton”, kaže Željka.

“Na prvom sam satu, uopće ne znajući je li to teško ili nije, kao potpuna tabula rasa, slušala sve što je profesor rekao i – uspjela. Poslije sam shvatila da je to bilo začuđujuće jer poslije ton nisam uspjela naći iduća dva dana. Na idućem satu, a satove imamo četvrtkom, rekla sam profesoru: ‘U nedjelju sam ga našla!’ On se nasmijao i rekao da je to fenomenalno.”

S instrumentom se razvija poseban odnos

Ubrzo je, na nagovor sina, kupila vlastiti instrument. “Doma se poveo razgovor trebam li kupiti svoj saksofon, a sin mi je rekao da naravno da trebam jer se s instrumentom razvija poseban odnos. Osim toga, u doba korone, nećeš puhati u tuđi usnik!” kaže Željka.

“Saksofon je i vizualno jako lijep instrument, ali ja kako baš ništa nisam znala o tome, imala sam dojam da je većina tih stvari zapravo za ukras. No to su sve funkcionalni elementi koji su me svi zbunili. Ja sam donijela posve novi saksofon, a profesor mi je rekao da već dugo nije vidio posve novi saksofon sa svim dijelovima još u najlonu. I onda smo to tamo pažljivo odmatali i slagali. O saksofonu nisam baš ništa znala, ni kako izgleda usnik, ni pisak, ni kako se to pričvršćuje”, kaže Željka.

Koliko se može naučiti ovisi o volji i želji, kaže, ali kad dođe tako neka želja uvijek treba probati i nikad nije kasno za naučiti nešto novo.

“Mlad si dok imaš želju učiti. Imam 54 godine, no imam tu neku iskrivljenu percepciju zbog koje mi se čini da sam uvijek najmlađa u društvu. Ja često zaboravim koliko mi je godina. Imam 10 godina mlađeg brata i uvijek sam se osjećala kao njegova vršnjakinja. Onda su došla moja djeca, a imam dva sina, i sad se nekako osjećam kao da sam dio njihovog društva”, kaže simpatična Željka.

Iako je odradila tek 11 sati učenja saksofona, ide joj jako dobro i profesor smatra da je puno napredovala. “To je samo 11 sati od 45 minuta koje mislim da smo jako dobro iskoristili. Te etide koje vježbam su jako lijepe i moji susjedi vole sjesti u dvorište i slušati me kako vježbam. Čak me i upozore i kažu mi: ‘Jučer si kasnila s vježbanjem, a mi smo se te čekali.’ Imam zato i jednu odgovornost i moram dobro raditi da im činim te trenutke u vrtu ugodnima, a da ih ne bole uši. (smijeh)”

Prijatelji koji je dobro poznaju, ovakvoj Željkinoj odluci se i ne čude. “Znaju da se od mene mogu nadati svakakvim ludostima i da sam onako djetinje uvijek razveseljena, što god se događalo. Htjela sam im i pokazati da bila korona ili ne, bila bolest ili ne, čovjek uvijek može nešto raditi i naći nešto za sebe. Prošle godine u ovo doba nije mi bilo ni na kraj pameti da ću nešto svirati. Moj otac umro je prošlo ljeto. I sam je jako volio glazbu i pjevao u zboru Sljeme – Šestine, glazba je uvijek bila važan dio naše obitelji, a tata je bio i najpoznatiji fićuk grada i svi su ga po tome poznavali, pa je i ovaj instrument neka posveta mome tati i tom njegovom fućkanju”, kaže Željka.

“To mi je veliko veselje. Više puta u danu se ulovim kako malo otvaram kutiju, pa malo sviram, pa pustim saks, pa mu se opet vraćam… Mislim da je super da čovjek uvijek ima tako neke stvari koje ga vesele. Kad imaš nešto što je tvoj prostor, pogotovo tvoj prostor kreacije i stvaranja koje ti daje zadovoljstvo, to je na neki način jako okrepljujuće, iako je isto neki rad. No zapravo, to je nagrada.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP