Prati nas

Mozaik

Op, op!

Po šumama i gorama: ‘Jedva smo dočekali druženja, glazbu i ples’

Kad je društvo od volje i dobrog raspoloženja, za zabavu ne treba mnogo. Malo ića i pića, glazbe i slobodno vikend prijepodne. Nakon godinu i pol suše zbog pandemije korone, na svježem zraku konačno su se družili i članovi Kluba umirovljenika udruženja obrtnika Sesvete.

Objavljeno

|

Šumska zabava (foto: Vlatka Koren)

Ako se igdje lako zaboravi na pandemiju koja drugu godinu već udara ritam cijelom svijetu, piknik na otvorenome prokušani je recept. Još ako je od posljednjeg druženja prošlo dosta vremena, razloga za opuštanje je i više nego dovoljno. Tako su se proteklog vikenda željno iščekivanoj veselici spremno odazvali i seniori sesvetskog Kluba umirovljenika tamošnjeg obrtničkog udruženja. Majstori od zanata i akcije okupili su se u lovačkom domu u Belovaru, jednom od mjesta na pitomim prigorskim obroncima.

S glavne ceste tek dobro upućeni iz prve će pogoditi lokaciju Kozjača, šumsku bazu tamošnjeg lovačkog društva Fazan. No umjesto divljači, za prigodni zalogaj kako običaji nalažu, ražnju su prineseni janjetina i odojak.


A zdravlju, apetitu i boljim danima bez korone nazdravilo se časicom domaćeg orahovca, borovničeka ili rakije. Sve za cirkulaciju, šalimo se sa ženskim kvartetom. Gospođa Marica (81) kaže nam da se isprva malo nećkala oko dolaska, ali se predomislila na nagovor sina i supruga. Došla je na nedjeljno druženje iako se kreće uz pomoć štaka. “Operirala sam oba kuka, ali ne mirujem. Idem stalno i na vrt i di god hoćete. Aktivna sam koliko god mogu”, govori kroz zarazan smijeh. 

Prva veselica još od lanjskog Osmog marta

U organizaciji Kluba prije novog normalnog umirovljenici su se družili za Osmi mart, govori gospođa Anica (71). “Proveselili smo se na večeri i poslije toga se sve zatvorilo. Onda nas je stresel potres i gotovo cijelu prošlu godinu nije bilo ničeg. Sad je već prošlo pola 2021. i napokon da smo se mogli naći. Ovak’ u šumi, da je na otvorenom opreza radi.”

I njoj su kao i ostalima za to vrijeme najviše nedostajali izleti koji su zbog korone također prisilno bili “na čekanju”. Ipak, za razliku od svakodnevice života u gradu, ova seoska u koroni je daleko podnošljivija. “Nismo bili toliko izolirani. Imamo tu sreću da svi živimo u kući pa smo mogli barem izaći u vrt i dvorište, kad se još nije moglo drugdje. A ne ono kad si u stanu, pa  ne možeš nikamo.”

Anica se već raduje nekom od izleta na koje će, nada se, uslijed popuštanja mjera protiv korone ponovo moći s društvom iz sesvetskog Kluba. U predkorona vremenu na jednodnevnim putovanjima obišli su slikovito Međimurje i Podravinu, kvarnerske adute Opatiju, Lovran i Rijeku pa sve tamo do živopisne Baranje. S izleta na koje obično odlaze u organizaciji neke od putničkih agencija i pratnju vodiča, kući se uvijek vrate prepuni dojmova i dobro provedenog vremena. 

Marica, Anica, Ana i Marica (foto: Vlatka Koren)

A dok ponovo ne sjednu u autobus, nedjeljni piknik je dobrodošla alternativa, potvrđuje i gospođa Ana (66). “Lijepo je naći se ponovo na okupu, vidjeti poznata lica, da se konačno možemo podružiti. Inače sam preboljela koronu, primila sam i prvu dozu cjepiva tako da se ne sekiram zbog te situacije. Kako bog da tak’ bude”

U prirodi nema straha od korone

“I ja sam isto preboljela, tak’ da kaj bi se bojala. Ak’ dojde, dojde’’, nadovezuje se gospođa Anica koja će uskoro također primiti drugu dozu cjepiva. Dvije susjede kad uhvate vremena odu zajedno u šetnju i na kavicu, pa na pandemiju uopće ne misle. Ležernost je to koju mogu zahvaliti i životu u ruralnom kraju i prirodi, udaljenih desetak minuta vožnje od svakodnevnih gužvi u središtu Sesveta. U mjestima okolice u kojima žive s obiteljima, od Adamovca, Vugrovca, Belovara i dalje, novo normalno podnjelo se lakše nego u gradu, nadovezuju se Ana i Anica.

I gospođa Marica (75) nedjelju je spremno rezervirala za ponovni susret s kolegicama. Za razliku od supruga koji je putovao na posao, ona je cijeli radni vijek doma na poljoprivredi. Dok nije stigla bolest, imala je kravice, svinje i svašta još, veli. A danas dok mladi rade, njezina briga su kuhanje i vrt. “Oni svi rade, samo ja ne radim ništa, jel (smijeh)”, poentira Marica uz odobravanje ženskog trija i komentare poput ovog: “Ti delaš ono kaj se ne vidi. I nema plaće, a bez čega se nemre.”

Tko je vidio feštu bez dobre pjesme

Ostavljamo veseli kvartet njihovoj priči da čujemo malo i muške dojmove o druženju koje su jedva dočekali. Gospodin Štef (72) spremno pristaje stati pred objektiv s prijateljima Ivanom i Krešom. U kraju poznatiji po nadimku Giga, s ostalim članovima sesvetskog Kluba druži se otkako je u penziji. Kaže, ima sreću što zna svirati pa je uz glazbu i to njihovo druženje uvijek zabavnije. “A onda kak’ vidite, malo si skupimo nekih sredstava da si kupimo pajceka i janjčeka (smijeh). Na njihovu žalost, a na veselje nama i tak’ podružimo jednom, možda dva puta na leto.” 

Za beglajt uvijek spremni

Gospon Štef od djetinjstva je u amaterskim glazbenim vodama. Od prvih nota u nekadašnjoj osnovnoj glazbenoj školi Marijan Badel, danas školi Sesvete, i tamburaške i harmonikaške sekcije. “Mužikaš sam tam negde od 1963. godine. Inače sam strojarski tehničar. Završil’ sam Klaićevu, kasnije je to bila Tesla. A do penzije sam čitavi radni vijek bil u OKI-u, organsko-kemijska industrija Zagreb Žitnjak koju je financirala Amerika. Poznati Dow Chemical, a poslije su se dogodile one poznate kojekakve stvari i vremena.”

Osim na druženjima sa prijateljima iz Kluba umirovljenika udruženja obrtnika, posljednjih godina Štef zasvira i s lovcima, vatrogascima u sesvetskoj okolici. Često i s pajdašima oko neke od kleti na bregima. Imaju svi vinograde i nekad se uz svirku znaju opustiti. Nisu to one klasične gaže, više sviranje za vlastiti gušt i dušu, iako zna biti i iznimki, kaže kroz smijeh. “A čujte, uvijek su bili nekakvi milodari. Kak’ je u crkvi, tak’ i nama ne’ko sa škrljakom prejde i daju kak’ hoće. Netko deset, netko dvadeset ili pedeset kuna i onda idući dan imamo za kavicu.”

Štef, Ivan i Krešo (foto: Vlatka Koren)

Za feštu i svirku treba se malo zagrijati. Naš sugovornik prebire po žicama bugarije, u ovom dijelu kontinentalne Hrvatske čuvenom beglajtu. Usput objašnjava da za razliku od bajsa koji lupa prvu, njegov instrument udara drugu ili kontru. “Beglajt sam naučil’ od tamburaša. Ali pravi instrument mi je bila harmonika i onda klavijature kad su došle. U folkloru sam onda uzel’ malo i violinu, jer ju više nitko od dečice neće učiti, a ovi profesionalci u folklor baš ne idu. Tak’ da sam i nju malo sviral. I mogu vam reći da me u ovom sesvetskom krugu od petnaestak kilometara ovi naši jarani svi dobro poznaju”, šali se gospodin Štef.

Na glazbenom meniju od polke i drmeša do Slavonije i Dalmacije

Na repertoaru koji je svirao i ovom prilikom nađe se svega. Društvo iz sesvetskog Kluba zna i ove modernije, zabavne hitove, a vole i laganiji dalmatinski i slavonski melos. Naravno, i ovaj najbliži prigorsko-zagorski, kaže meštar od muzike. “Znaju si nekad i malo zaplesati. E onda malo zatamburamo nekaj brže, bude drmeš ili polka, ali kraće jer ne bi ljudi izdržali (smijeh). Zasviramo malo i oko stola, pa zapjevamo svi skupa. I druženje je uvijek jako lijepo. Samo nek’ da bog zdravlja pa nek’ se to naše potegne još desetak, petnaest godina.”

Prije okrijepe podsjetnik na članarinu

Da sve u organizaciji štima, i ovaj put pobrinuli su se tajnica i predsjednik Kluba umirovljenika udruženja obrtnika Sesvete, gospođa Sandra i gospodin Franjo Broz. I sam se dohvatio instrumenta, crnog kontrabasa, da malo zagrije atmosferu. U predahu je pohvalio entuzijazam članova koji rijetko propuštaju ovakva okupljanja. S lipanjskim popuštanjem mjera napokon su svi mogli nakratko zaboraviti na nesretnu koronu. 

“To nam je prvo druženje u ovoj godini i cijeloj toj situaciji. Ljudi su željni malo druženja i zajedništva. Okupili smo se u ovom prekrasnom ambijentu zahvaljujući našem prijatelju lovcu. Nema distance, na svježem zraku smo, a priroda je priroda. Tako da nema straha.”

U vremenu bez druženja i izleta upravni odbor Kluba održavao je redovne aktivnosti i mjesečne sastanke. Nadaju se da će poboljšana epidemiološka situacija omogućiti nastavak i njihovih turističkih tura. “Godišnje inače imamo nekoliko izleta. Sve ovisi koliko nas se uspije skupiti. Nema nas tako puno. U klubu je oko šezdesetak članova, što umirovljenih obrtnika, što ostalih. Uvijek ih otprilike pola ide pola ne, to je neka brojka s kojom se računa. Obično nas bude za jedan autobus.”

Imenom i prezimenom suđeni predsjednik

Kao i sva putovanja, prvo postkorona druženje Klub je financirao iz vlastitih sredstava. Dugi niz godina djeluju unutar Udruženja obrtnika Sesvete, ali kao financijski samostalno društvo neovisno od ostalih umirovljeničkih udruga i organizacija, naglašava predsjednik Franjo Broz. “Piknik smo isto tak’ financirali. Uvijek imamo neke sitne zalihe, a tu i tam’ nam nekad malo uskoči udruženje. Ali uglavnom se sami pokrivamo iz članarine”, pojašnjava. Na članarinu je podsjetila i gospođa Sandra, prije nego je veselo društvo uz jednu domaću za uvod pozvano na okrjepu i vruće pečenje. 71-godišnji domaćin ceremonije, nekad prijevoznik danas predsjednik, gospodin Franjo za kraj nam otkriva da još honorardno radi. 

Šumska zabava (foto: Vlatka Koren)

“Radim isto što i prije, mada je sve malo zastalo zbog korone. Kamion sam prodal’, ali sam u firmi ostal’ kao vanjski suradnik. Ja vam stalno radim, oko kuće . A svojoj generaciji i svima koji slijede, mogu reći neka ne idu u mirovinu nego u penziju. Znači, nek’ budu radno aktivni jer samo rad može čovjek održati. Opuštanje ne, uvijek ima nešto za raditi doma i okućnici. Moramo voditi brigu o sebi i svom zdravlju. Bez obzira koliko god su mirovine male. Mi se pomažemo i tako bi i drugi trebali. Uvijek treba raditi nešto da bi se potaknuo život”. Uz pouku za kraj, da čovjek baš kao i stroj najbolje radi kad dosegne radnu temperaturu, društvu iz sesvetskog Kluba poželjeli smo još mnogo akcije u mirovini.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP