Zdravlje
Slab vid i upravljanje automobilom – naočale u vožnji nisu stvar izbora
Zakon o sigurnosti u prometu propisao je da vozač amater mora vidjeti barem 80 posto od ‘normale’ da bi smio izaći na cestu. Na oba oka, samo jednim, bez naočala ili kroz pomagalo – svejedno. To je granica dobroga vida ispod koje postajemo opasni za sebe i za druge
Nije lako biti okulist i u isto vrijeme biti svakodnevno aktivni sudioniku prometu. Ne možete se oteti potrebi da instinktivno procjenjujete kako drugi vozači okolo vas vide, piše oftalmologinja Inge Bošković Dragičević za Narodni zdravstveni list.
Kad se dogodi da ispred vas automobil bezrazložno usporava, možda pomislite da je vozaču zazvonio mobitel ili mu nešto drugo odvraća pozornost od vožnje. Međutim, ako usporava svaki put kad se mimoilazi s drugim vozilom, naročito noću, vrlo je vjerojatno da vozač ne vidi dobro. Nagađa smjer kretanja i nada se i moli Boga dobrom ishodu. Pritom nesvjesno popusti pritisak na gas čime se usporavanje ne signalizira stop-svjetlima. Smanjuje se razmak, pa to što on ne vidi dobro, može prouzročiti teškoće vama.
Oni koji već znaju da ne vide
Osobe koje znaju da ne vide obično imaju naočale. Međutim, svaki put doživim neugodno iznenađenje kad mi pacijent vozač kaže da kod kuće gleda televiziju kroz naočale, ali da neće valjda morati naočale nositi pri vožnji ili da vidi on dobro dok vozi… Za televiziju će ih nositi, a za vožnju neće.
Pojedincima valjao svijestiti činjenicu da sjedeći pred televizorom nećemo nastradati, a u vožnji bismo mogli. Pokušavam takve urazumiti savjetom. Savjetujem da naočalama kojima se koriste za gledanje televizije, pogledaju svijet iz automobila; najprije bez naočala, a onda kroz njih. Ako vide jasnije, znači da će pomoći i u vožnji. Neka ih nose. Bit će sigurniji na cesti.
Ponekad pitanjima nastojim potaknuti pacijenta da osvijesti činjenicu da ako mu je bolje gledati televiziju koristeći se naočalama, vjerojatno bi i u vožnji bolje vidio. Mnogi me tada poslušaju. Shvate da im želim dobro.
Oni koji još ne znaju da nevide
Ponekad osobe nisu svjesne da ne vide pa se neugodno iznenade kad im se kaže da im vid nije savršen. Teško se mire s tim saznanjem. U pravilu će kategorički tvrditi kako “sve” vide dok voze, iako provjera vida ukazuje da su u krivu. Kako njima objasniti? Njima, bez mnogo riječi, treba pokazati razliku. Zašto? Svi mi imamo pravo tvrditi da vidimo dobro dok ne znamo kako izgleda vidjeti bolje.
Onaj “mutež” od vida kojim cijeli život raspolažemo dostatan jeza naše svakodnevne potrebe i navike. Tek kad u ordinaciji okulista sjednemo pred tablu sa slovima, možemo točno izmjeriti postotak vida kojim raspolažemo.
Zakon o sigurnosti u prometu propisao je da vozač amater mora vidjeti barem 80 posto od “normale” da bi smio izaći na cestu. Na oba oka, samo jednim, bez naočala ili kroz pomagalo – svejedno. To je granica dobroga vida ispod koje postajemo opasni za sebe i za druge. Uz to kršimo zakon isto kao i oni koji voze s “promilima” jer smo za volanom praktički tjelesno nesposobni.
Kad pacijent zapne na slovima većim od onih propisanih, stavim mu pred oko staklo s njegovom dioptrijom. Oduševi se koliko bolje vidi. Shvativši razliku, više ga ne treba uvjeravati.
Vidjeti dalje i bolje
Postoji velika razlika između vozača koji golim očima vidi upola slabije od onoga koji vidi 100 posto, bilo s naočalama ili bez njih. Zamislite da vozite po kiši i da nailazite na odron. Što ga prije uočite, prije ćete reagirati. Tada je svaki metar važan. Onaj koji vidi 50 posto, nastavio bi voziti i prevalio još pola razdaljine prije nego što bi shvatio što se prednjim na cesti nalazi. Bi li imao vremena polako zaustaviti vozilo ili bi nagazio na kočnicu po mokrom kolniku? Bi li instinktivno skrenuo na suprotni trak i sudario se s vozilom koje nailazi?
Opasnost vreba posvuda
S dioptrijom od “minus 1” vidi se oštro samo jedan metar ispred sebe ako se nema optičko pomagalo. Sve što je dalje od jednoga metra, postaje više ili manje mutno, ovisno o udaljenosti od očiju. Stoji li se na mjestu, malo se zažmiri i uspijeva se i bez naočala nakratko izoštriti sliku.
Što je s onima koji ne stoje, nego voze 130 km na sat, po mraku, po kiši, na nepoznatoj cesti? Nemaju vremena žmirkati i pogađati! Kako situaciju procijeniti dovoljno izdaleka i dobiti na vremenu za ispravnu odluku? Znaju to oni koji se spremaju voziti u inozemstvo. Strah ih je da će promašiti putokaz na autocesti. Ponekad priznaju da po domaćim cestama “dobro vide”, ali su spremni poduzeti sve mjere opreza kad se upute preko granice. Tada dođu po naočale.
Svi zakopčavamo pojas i vozimo po znakovima ograničenja brzine čim uđemo u Sloveniju. A doma?
Naočale ili leće
Kad me pacijent zamoli da mu u nalazu napišem da mora nositi naočale ili leće, uvijek sam sumnjičava. Neki, nažalost naprave naočale da zadovolje formu, ali ih ne nose. U slučaju kontrole nadaju se da će policija povjerovati kako na očima imaju kontaktne leće.
Naočale se nose zbog sebe, a ne zbog zakona. Uostalom, nisu ni policajci naivni. Znaju da i onaj koji nosi leće, mora sa sobom imati rezervne naočale. Može se dogoditi da leće treba skinuti, ali tada valja staviti naočale jer se treba sigurno dovesti kući.
Mlađi – luđi
Ima i onih koji namjerno srljaju u opasnost, a pritom dobro ne vide. Kako urazumiti nekoga bahatog mladca koji je tek položio vozački, dočepao se očeva “nabrijanog” automobila i umire od želje za dokazivanjem? Što je s onima koji posljednjih godina stradavaju u neregistriranim automobilima i bez položenoga ispita? Tko je ikad njihove oči provjerio?
S takvim stavom nepoštivanja sebe i drugih, bi li oni uopće nosili naočale i onda kad im u dozvoli to jasno piše? Što se dogodi kad policija zatekne vozače bez obveznih optičkih pomagala? Kažu li i svi oni da nose leće, a onda izvade bakine naočale za pokazivanje? Plaća li osiguranje odštetu i onome tko je sudjelovao u nezgodi vozeći bez naočala, praktički tjelesno nesposoban?
Količina se alkohola u krvi provjerava. Provjerava li se koliko je pojedinac vidio u trenutku nesreće? Jesu li pregledi specijalista prije sjedanja za volan samo formalnost ili imaju ne samo zakonsku nego i životnu težinu? Kada ćemo se svi urazumiti?!
Sjedajući za volan, mogu se samo nadati da se pojedinci koji još uvijek voze bez naočala, neće zateći sa mnom na istoj cesti. Barem to!
Svjetla i po danu
Pozdravljam propis da se moraju imati upaljena srednja svjetla i po danu. Svjetla omogućavaju bolju vidljivost i onima koji izbjegavaju nositi naočale. Noću nije problem. Tada se svi sjetimo upaliti svjetla. Međutim, što ako danju svjetla nisu upaljena? Valja misliti na tu mogućnost, naročito kad se kreće u pretjecanje.
Otkad je propis na snazi, opustili smo se i očekujemo da na vrijeme uočimo ide li nam automobil u susret gledajući nailaze li “svjetla”, ali zaboravljamo da propis nije na snazi tijekom cijele godine. Što ako nailazi vozilo bez svjetala? Siva se vozila stope sa sivim asfaltom, naročito po oblačnom danu. Primijetimo ih, nažalost, kad se već stvore pred nama.
U prednosti su oni vozači koji na naočalama imaju dobar antirefleksni sloj. Bezobzira na to imaju li na naočalama dioptriju ili ne, njima je vidljivost neusporedivo bolja i sigurnost u vožnji povećana. Još je bolje kad uz to imamo i fotoosjetljive naočale koje će same regulirati količinu svjetla koja dopire do očiju. Tada nas ni prejako zabljesnuće, primjerice na izlasku iz tunela, neće moći iznenaditi.
Godine čine svoje
Sve je više vozača treće dobi. Kad se njima kaže da bi trebali nositi naočale dok voze, često odgovore kako već 30 godina voze i nikad im se ništa nije dogodilo.
Umirovljenici doista ne luduju po cesti. Oni će čuvati svoj ostarjeli automobil jer znaju da ga možda neće moći popraviti od svoje mirovine. Vozit će lokalne ture i uglavnom po danu. Imaju vozačko iskustvo. Oni će ponekad nesvjesno ugroziti promet jer će se možda uključiti sa sporedne ceste bez da vide kako im netko nailazi. Ponekad mogu voziti sporo i napraviti kolonu. Nekoga će to možda iznervirati pa će krenuti u rizično pretjecanje. Uglavnom, neki će ponekad na cesti smetati.
Kako im dati do znanja da su pred 30 godina bio mlađi, žustriji, da je tada sudionika u prometu bilo manje, da nisu toliko divljali po cesti, da se vremena mijenjaju? Sa svakom su godinom i vozači i njihov automobil stariji. Refleksi usporavaju, kočnice slabe… Mnogo starijih kandidata za vozače kažu kako imaju naočale misleći na naočale za čitanje. Međutim, za vožnju se nose naočale za daljinu.
