Slab vid i upravljanje automobilom – naočale u vožnji nisu stvar izbora

Nije lako biti okulist i u isto vrijeme biti svakodnevno aktivni sudioniku prometu. Ne možete se oteti potrebi da instinktivno procjenjujete kako drugi vozači okolo vas vide, piše oftalmologinja Inge Bošković Dragičević za Narodni zdravstveni list.

Kad se dogodi da ispred vas automobil bezrazložno usporava, možda pomislite da je vozaču zazvonio mobitel ili mu nešto drugo odvraća pozornost od vožnje. Međutim, ako usporava svaki put kad se mimoilazi s drugim vozilom, naročito noću, vrlo je vjerojatno da vozač ne vidi dobro. Nagađa smjer kretanja i nada se i moli Boga dobrom ishodu. Pritom nesvjesno popusti pritisak na gas čime se usporavanje ne signalizira stop-svjetlima. Smanjuje se razmak, pa to što on ne vidi dobro, može prouzročiti teškoće vama.

Oni koji već znaju da ne vide

Osobe koje znaju da ne vide obično imaju naočale. Međutim, svaki put doživim neugodno iznenađenje kad mi pacijent vozač kaže da kod kuće gleda televiziju kroz naočale, ali da neće valjda morati naočale nositi pri vožnji ili da vidi on dobro dok vozi… Za televiziju će ih nositi, a za vožnju neće.

Pojedincima valjao svijestiti činjenicu da sjedeći pred televizorom nećemo nastradati, a u vožnji bismo mogli. Pokušavam takve urazumiti savjetom. Savjetujem da naočalama kojima se koriste za gledanje televizije, pogledaju svijet iz automobila; najprije bez naočala, a onda kroz njih. Ako vide jasnije, znači da će pomoći i u vožnji. Neka ih nose. Bit će sigurniji na cesti.

Ponekad pitanjima nastojim potaknuti pacijenta da osvijesti činjenicu da ako mu je bolje gledati televiziju koristeći se naočalama, vjerojatno bi i u vožnji bolje vidio. Mnogi me tada poslušaju. Shvate da im želim dobro.

Oni koji još ne znaju da nevide

Ponekad osobe nisu svjesne da ne vide pa se neugodno iznenade kad im se kaže da im vid nije savršen. Teško se mire s tim saznanjem. U pravilu će kategorički tvrditi kako “sve” vide dok voze, iako provjera vida ukazuje da su u krivu. Kako njima objasniti? Njima, bez mnogo riječi, treba pokazati razliku. Zašto? Svi mi imamo pravo tvrditi da vidimo dobro dok ne znamo kako izgleda vidjeti bolje.

Onaj “mutež” od vida kojim cijeli život raspolažemo dostatan jeza naše svakodnevne potrebe i navike. Tek kad u ordinaciji okulista sjednemo pred tablu sa slovima, možemo točno izmjeriti postotak vida kojim raspolažemo.

Zakon o sigurnosti u prometu propisao je da vozač amater mora vidjeti barem 80 posto od “normale” da bi smio izaći na cestu. Na oba oka, samo jednim, bez naočala ili kroz pomagalo – svejedno. To je granica dobroga vida ispod koje postajemo opasni za sebe i za druge. Uz to kršimo zakon isto kao i oni koji voze s “promilima” jer smo za volanom praktički tjelesno nesposobni.

Kad pacijent zapne na slovima većim od onih propisanih, stavim mu pred oko staklo s njegovom dioptrijom. Oduševi se koliko bolje vidi. Shvativši razliku, više ga ne treba uvjeravati.

Vidjeti dalje i bolje

Postoji velika razlika između vozača koji golim očima vidi upola slabije od onoga koji vidi 100 posto, bilo s naočalama ili bez njih. Zamislite da vozite po kiši i da nailazite na odron. Što ga prije uočite, prije ćete reagirati. Tada je svaki metar važan. Onaj koji vidi 50 posto, nastavio bi voziti i prevalio još pola razdaljine prije nego što bi shvatio što se prednjim na cesti nalazi. Bi li imao vremena polako zaustaviti vozilo ili bi nagazio na kočnicu po mokrom kolniku? Bi li instinktivno skrenuo na suprotni trak i sudario se s vozilom koje nailazi?

Opasnost vreba posvuda

S dioptrijom od “minus 1” vidi se oštro samo jedan metar ispred sebe ako se nema optičko pomagalo. Sve što je dalje od jednoga metra, postaje više ili manje mutno, ovisno o udaljenosti od očiju. Stoji li se na mjestu, malo se zažmiri i uspijeva se i bez naočala nakratko izoštriti sliku.

Što je s onima koji ne stoje, nego voze 130 km na sat, po mraku, po kiši, na nepoznatoj cesti? Nemaju vremena žmirkati i pogađati! Kako situaciju procijeniti dovoljno izdaleka i dobiti na vremenu za ispravnu odluku? Znaju to oni koji se spremaju voziti u inozemstvo. Strah ih je da će promašiti putokaz na autocesti. Ponekad priznaju da po domaćim cestama “dobro vide”, ali su spremni poduzeti sve mjere opreza kad se upute preko granice. Tada dođu po naočale.

Svi zakopčavamo pojas i vozimo po znakovima ograničenja brzine čim uđemo u Sloveniju. A doma?

Naočale ili leće

Kad me pacijent zamoli da mu u nalazu napišem da mora nositi naočale ili leće, uvijek sam sumnjičava. Neki, nažalost naprave naočale da zadovolje formu, ali ih ne nose. U slučaju kontrole nadaju se da će policija povjerovati kako na očima imaju kontaktne leće.

Naočale se nose zbog sebe, a ne zbog zakona. Uostalom, nisu ni policajci naivni. Znaju da i onaj koji nosi leće, mora sa sobom imati rezervne naočale. Može se dogoditi da leće treba skinuti, ali tada valja staviti naočale jer se treba sigurno dovesti kući.