Jure bi mogao ići u mirovinu, ali bolestan radi da bi otplatio ovrhu zbog sudskog spora

Sedam izgubljenih godina radišnog obiteljskog života i više od stotinu tisuća dosad isplaćenih kuna. Ukratko je rezime pravomoćno izgubljenog spora oko napada iz kojeg je 62-godišnji Jure Ćosić izašao kao osamdesetpostotni invalid. 

O pravosudnoj nepravdi i okolnostima izgubljenog postupka, koji se oštećenima činio kao puka formalnost zbog težine ozljeda, svoje bi trebao reći i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Gospodin Jure i supruga Marica primili su nas u svom domu, u predahu između posla na parceli u susjedstvu koja je u nemilom događaju te 2014. godine imala ključnu ulogu. 

“Imam uvjete za prijevremenu, ali s tim ne bi preživjeli”

S jedanaest dijagnoza sakupljenih tijekom radnog vijeka Jure je prema mišljenju liječnika već trebao biti u mirovini. No ovaj izučeni kovinotokar i cjevar radi i dalje. Zahvaljujući razumijevanju sadašnje firme za njegovo zdravstveno stanje, premješten je na manje zahtjevnu poziciju u skladištu. Jure se nada da će mu narušeno zdravlje ipak dopustiti da odradi preostale tri godine do ostvarenja punog radnog staža i redovne starosne mirovine. Kaže nam da mu je lakše u međuvremenu ne razmišljati o slučaju o kojem su proljetos izvijestile i kolege iz HTV-ove emisije Labirint’.

Ovih je dana Jure na godišnjem odmoru pa pomaže supruzi oko brige s nedavno zasađenim flancima koji će kao zagrebačka zelenjava kroz koji tjedan završiti u prodaji na zagrebačkom Dolcu. Jure ima vrlo jednostavno objašnjenje zašto s poduljom medicinskom dokumentacijom nije već otišao s tržišta rada. “To da imam sve uvjete za prijevremenu mirovinu – stoji. Ali onda bih dobivao nekih tisuću kuna mjesečno. Ne znam kako bi s tim uspjeli sve pokriti. Kad nije lako ni sada dok zaradim plaću. Do daljnjeg imam ovrhu zbog tog nesretnog spora. Mjesečno mi uzimaju trećinu iznosa. Ono što ostane je moj dio za račune i sve ostalo što doma treba.”

Rezigniran je Jure oko sudskog epiloga u glavnom gradu Hrvatske u koji je stigao još sedamdesetih godina, za razliku od mnogih sunarodnjaka iz Bosne i Hercegovine doseljenih nakon ratnih devedesetih. Rođeni Posavljak u Zagrebu je pronašao posao i svoju životnu družicu. Gospođa Marica nakon završene srednje škole u rodnoj Banja Luci također je stigla u Zagreb u potrazi za poslom. Godinama je radila u proizvodnji radne i zaštitne odjeće i obuće. Suprug je nakon godina u TŽV Gredelj povremeno odlazio na rad u inozemstvo. Sa zarađenim podizali su i školovali dvije kćeri, plaćali podstanarstvo, a onda odlučili graditi kuću i trajno riješiti stambeno pitanje.

S novcem se nisu nikad razbacivali, kaže Jure, koji je od različitih poslova na baušteli u Austriji, Njemačkoj, posljednje i u Finskoj, tih godina uspio dio zarade odvajati u štednju za umirovljeničke dane. Međutim, sve što su Ćosići planirali, od mirnog života, podizanja kata na prizemnici do širenja vrtlarske proizvodnje, palo je u vodu sa sudskim epilogom.

Incident na polju prijepora

Sve je počelo oko oranice koju je druga obitelj iz sudskog spora dobila od pravog vlasnika zemlje na korištenje. Dio su obrađivali, a dio iznajmljivali nekolicini drugih susjeda za vrtove. Pravi vlasnik zemlje zbog toga je odlučio urediti odnose. S gospođom Maricom utanačio je da Ćosićima daje dio parcele na korištenje, dok je preostali odlučio ostaviti dotadašnjem korisniku.

Jednima i drugima prepustio je parcelu za obradu bez naknade. I dok je s Ćosićima aranžman potpisan i ovjeren kod javnog bilježnika, s drugom obitelji vlasnik je imao usmeni dogovor. Ćosići su ovjerenu raspodjelu odlučili u naravi provesti ogradom za svoj dio. I tu je u jeku proljetne sadnje došlo do sukoba s drugom obitelji, prepričava Jure.

Susjed, inače Jurin vršnjak i imenjak, odmah je reagirao na postavljanje prvog stupa na njivi. Posvadili su se kad ga je iščupao, a u sukob se zatim umiješao susjedov sin. “Udario me prvo tom drškom, a onda pogodio metalnim dijelom čekića u prsa. Pao sam na leđa, a onda me udario još jednom šakom u glavu’’, ustvrdio je Ćosić. Njegovu stranu priče prozvana obitelj je odlučno negirala. “Nisam ga nikada napao, nitko ga nije napao. Bila je sudska presuda. On je tu dovukao cijevi, htio je raditi među. Nije mi smetalo. Ja sam mu to dao”, rekao je za Jure Barišić za Labirint. Ostao je pri tvrdnji da je liječnička dokumentacija ozlijeđenog Ćosića lažna. 

Naoko čist slučaj iznenađujuće se zakomplicirao

Gospođa Marica kaže nam da od tada nerijetko posegne za tabletama za smirenje. I incident i sve što je uslijedilo na sudu ostavilo je traga na oboje supružnika. “Mene sve to užasno proganja. I danas slabo spavam.”

Tko bi joj zamjerio? Nakon što je Jure hospitaliziran u bolnici Dubrava ustanovljen mu je prijelom prsne kosti. Po izlasku s liječenja pola godine je proveo na bolovanju. Trajno narušeno zdravlje samo je dio agonije koju je obitelj tek čekala. 

Unatoč liječničkoj prijavi policiji o teškoj tjelesnoj ozljedi, slučaj pada na Državnom odvjetništvu. Od daljnjeg postupka nema ništa, jer tužiteljstvo obrazlaže da je ozlijeđeni došao na susjedovu zemlju. Pita li se Juru, prvi apsurd. “U dokumentaciji koju smo od njih dobili lijepo piše sljedeće. Nesporno je da sam ja zadobio prijelom prsne kosti, znači to uopće nije upitno. Ali svejedno su priznali sve što je dotični rekao u svoju obranu, dok su ono što se meni dogodilo jednostavno anulirali. Do danas mi to nikako nije jasno”, govori Jure. Jedini zaključak koji nakon sedam godina iz svega proživljenog izvlači je, dodaje, da je sustav korumpiran.

O tome nemaju konkretnih dokaza, s ogradom dodaje Marica. No ostaje pri suprugovim riječima kojima je za pravo dao daljnji, bizaran rasplet postupka na sudu. S drugim po redu angažiranim odvjetnikom Ćosići su na sudu nastojali dokazati nanošenje teške tjelesne ozljede. Nisu uspjeli izvesti taj dokaz, iako je prijelom prsne kosti jasno utvrđen prilikom hitnog prijema i dokumentiran u otpusnom pismu iz bolnice.

“Dok je on još ležao doma, stiglo nam je službena obavijest da je vještak pregledao liječničku dokumentaciju i ustanovio da nema nikakve ozljede. To nam je već bilo čudno i tragikomično”, prisjeća se Marica. Odvjetnik je predložio saslušanje kardiokirurga koji je u otpusnom pismu decidirano potvrdio prijelom. No sutkinja koja vodi spor tu mogućnost odbacuje s obrazloženjem da je to nepotreban dokaz.

U nastavku spora odvjetnik traži analizu originalne snimke na tvrdom disku, no vještači se na kraju kopija snimke na kojoj sporne ozljede nema. Nakon odbijenice o pozivanju specijalista kardiokirurga koji je potvrdio prijelom, a zatim i odbijenog prijedloga za izuzeće sutkinje, slučaj je završen. Sud je redom odbio i nalaze iz nekoliko privatnih poliklinika koje su sve potvrdile spomenuti prijelom. Ćosići su pravomoćno izgubili.

Jure je loše vijesti saznao od supruge tijekom posla u riječkoj rafineriji. Doživio je lakši moždani udar. “Od svega toga sam izgubio sluh i jednim dijelom vid. Da sam se odmah javio doktoru, mogli su mi vratiti sluh. Ali to tada nisam znao. Otišao sam na hitnu tek sutradan i tako je sad kako je”, kaže. Susjedu kojeg su tužili trebaju nadoknaditi duševne boli, a ovrhom im se naplaćuju i troškovi sudskog postupka.

Može li bizarnije? 

Gospođa Marica međutim nije odustala. Od Ministarstva zdravstva tražila je inspekcijski nalaz bolničke dokumentacije o suprugovu liječenju. I dobila službenu potvrdu da je bio hospitaliziran zbog ozljede prsišta. Osim narušenog zdravlja, Ćosiće je postupak i financijski prilično iscrpio. Pored ovrhe na Jurinu plaću za naknadu sudskih troškova, trebalo je platiti i odvjetnike.

Marica ne krije ogorčenost u domaće pravosuđe. Doduše, njihov predmet je, dodaje, trenutno na uvidu na županijskom drugom stupnju. Nade ipak najviše polaže u podnesak Europskom sudu. Tarife su za lisnice prosječnih građana paprene. “Samo pisanje žalbe europskom je dvije tisuće eura. A gdje su oni podnesci sudu, tužiteljstvu. U ovih sedam godina naplaćali smo sigurno više od sto tisuća kuna”, navodi okvirni izračun.

“Živjeli smo za HDZ, a dobili čekić u prsa“

Najveća utjeha Ćosićima je nakon svega danas činjenica da su obje kćeri odrasle i imaju posao. A najveće veselje unuk zbog kojeg baka uskače oko čuvanja kad zatreba. Marica bi iduće ljeto trebala ići u mirovinu. Kaže nastavit će i dalje na Dolcu prodavati proizvode svog OPG-a, povrće s one iste parcele oko koje im se život vrti posljednjih godina. Jure ne dijeli suprugin optimizam da će obitelj dočekati svoju pravdu: “Čisto sumnjam da će od toga išta biti jer od početka postupka se ništa nije promijenilo.”

‘’Valjda će se nešto u ovoj državi promijeniti. Ja se nadam da će se konačno probuditi svijest i našeg premijera i pravosuđa. I da će ova kontrola na Županijskom sudu konačno shvatiti kolike su pogreške i vještaci i sutkinja napravili u postupku. Samo da su zovnuli liječnika koji je te noći primio Juru u bolnici, sve bi bilo gotovo. Ali po ovome kako zasad imamo papire, nažalost, ispada nešto je trulo u državi Hrvatskoj’’, kaže supruga.

Pomiren sa situacijom Jure ponavlja da je on ipak realniji i da ne očekuje promjene u pravosuđu dok je aktualna politička garnitura na vlasti. Marica je entuzijastična nakon promjena u Zagrebu. “Ja živim u nadi jer vidim da su se počele događati stvari koje normalan i pošten čovjek dosad nije mogao ni sanjati. Da će se najveći likovi privesti i odvesti u zatvor. Je li to patka, vrijeme će pokazati. Ja se i za ovo naše i dalje nadam. Iako se ponekad pitam je li bolje da sam devedesetih bila na strani neprijatelja nego za naš HDZ. Vjerovala sam im skoro više nego Bogu. I to vjerovanje nas je koštalo čekića. Da budemo sirotinja mi koji to nismo trebali biti. Živjeli smo za HDZ srcem i dušom, a dobili smo čekić u prsa”, s gorkom slikovitošću za kraj je zaključila Marica Ćosić.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.