Prati nas

Mozaik

Kralj ulice

Miran Hadži Veljković: ‘Nisam za mirovinu, ja sam za cestu! Radit ću dok ne krepam!’

U Zagrebu je nedavno održan 25. Cest is dBest – međunarodni ulični festival koji već četvrt stoljeća u ovaj grad dovodi brojne domaće i svjetske ulične performere. S njegovim osnivačem, Miranom Hadži Veljkovićem – Hadžijem, razgovarali smo o festivalu, ali i o Kraljevima ulice – prvom i najstarijem zagrebačkom uličnom bendu kojega je, baš kao i Cest, osnovao zajedno s kolegom Zlatkom Petrovićem Pajom. Hadži nam je otkrio i neke nove projekte na kojima radi, a planova za budućnost mu, očekivano, ne nedostaje.

Objavljeno

|

Miran Hadži Veljković (foto: Sandro Bura)

S Hadžijem se nalazim u neposrednoj blizini zagrebačke tržnice Dolac, malom kafiću tik do mliječnog ulaza u njezin unutarnji dio. Odabir mjesta susreta nimalo ne čudi, jer upravo je tu, dvadesetak metara dalje, na obližnjoj Splavnici, ovaj vitalni 63-godišnjak, proveo nebrojene godine, svirajući, pjevajući i unoseći vedrinu u živote mnogih Zagrepčana.

I danas je tu kao doma – svi ga znaju, pozdravljaju, zaustavljaju se s njim u kratkom razgovoru. Nekima plaća kavu, dogovara sastanke. U žurbi je, za koji dan putuje u Amsterdam, ali intenzivan životni ritam nešto je na što je navikao.


Odmah mi govori kako je zapravo jako zadovoljan što ih pandemija koronavirusa, ali ni zagrebački potresi nisu onemogućili da održe posljednja dva izdanja Festivala. Naravno, neke su promjene bile neophodne, ali tradicija duga četvrt stoljeća nije prekinuta.

Glazba kao životni put

Cest ima korijene na samim počecima moga života. Glazbom sam se počeo baviti još kao dijete, najprije sam išao u osnovnu muzičku školu, a potom, uz gimnaziju i u srednju glazbenu školu. Iako sam diplomirao agronomiju, nisam se nikada time bavio – cijelo sam vrijeme bio u glazbi i u njoj sam i ostao. Agronomija mi je bila sjajno životno iskustvo i dala mi je jedan poseban pogled na život, a upoznao sam i krasne ljude. U mladosti sam imao punk bend, zvao se Bordel. To je bilo ’82., ’83. – bilo je to jako dobro vrijeme”, prisjeća se Hadži.

Na ulici je, zajedno s kolegom Pajom počeo svirati 1987. godine, za Univerzijadu. “Ulično sviranje bio je naš odabir, a ne životna nužnost. Ubrzo smo počeli puno nastupati i vani, bilo nas je posvuda. Krenuli smo i izdavati albume. Kad sam prvi put svirao na ulici u Grazu, ostao sam zadivljen. Bio je to za mene posve novi doživljaj. Kad sam se 1984. vratio iz vojske, visio sam na potezu KBZ – Kavkaz, Blato, Zvečka. Sjajno smo se zezali i planirali kako ćemo ići u berbu grožđa u Francusku. Tri dana smo pili i na kraju smo stvarno i otišli.”

Cest is dBest (foto: Sandro Bura)

Umjesto u vinorodnim regijama, završili su u glavnom gradu- Parizu. “Ponio sam i svoju violu, nek’ se nađe. Išli smo autostopom do Stuttgarta, od Stuttgarta do Nantesa pa do Pariza. Za par dana je nestalo love i onda sam skužil’ da ljudi sviraju u metrou. Budući da sam imao violu, nisam previše razmišljao. Iako, bio sam malo sramežljiv pa sam stao u neki koridor i krenuo svirati. Za sat vremena zaradio sam za hotel, za ručak i za kino.”

Bezbrižni pariški dani

Takav mu se život jako svidio pa je odlučio ostati i nakon što se ostatak ekipe vratio u Zagreb. “Došao sam na par dana, a ostao sam tri i pol godine! Bilo mi je sjajno! Sviralo se posvuda, čak i u vagonima. Bilo je divnih kontakata i druženja. Iako je sve to tada u Francuskoj bilo zabranjeno. Bilo je ljudi iz Južne Amerike, Istočne Europe – sve redom izuzetno kvalitetni glazbenici. Mogli ste slušati prekrasne koncerte u vagonima podzemne željeznice. Svi smo se skompali i sjajno se družili. Čak smo znali zaigrati i nogomet protiv inspektora u metrou. Pariz je za mene deuxième pays – moja druga domovina. Na taj način me osvojio”, priča mi razdragano Hadži.

Zagreb te zove

Ali usprkos lijepom i lagodnom životu u francuskoj prijestolnici, odlučio se vratiti u Zagreb. “Nešto me vuklo natrag. Nisam mogao bez Zagreba. Kad sam se vratio, izdali smo prvu kazetu sa zagrebačkim pjesmama i to je bio takav boom! Nastavili smo svirati doma, ali i vani. Jedina razlika je što smo u Zagrebu svirali po 2, 3 sata, dok je, primjerice, u Austriji, bilo drugačije – to se moralo baš odraditi. Spavalo se i u autima. Divan je to život bio, bili smo kao mala čerga. Svirali smo po Sloveniji, Italiji, Njemačkoj, Češkoj, Mađarskoj i nagledali se svega i svačega.”

Devedesetih, nakon završetka Domovinskog rata, prisjeća se Hadži, sve je bilo sivo. Ničega nije bilo. Čak ni poznatog i opjevanog zagrebačkog plavog neba. Tada su odlučili obilježiti 10. godišnjicu Kraljeva ulice, iako su, otkriva kroz smijeh Hadži, postojali tek devet godina.

Miran Hadži Veljković (foto: Sandro Bura)

“Napravili smo pravi, veliki tulum u Gavelli. Bio je to prvi veliki tulum u tom prostoru, pravi društveni događaj. Potrajao je do jutra i o njemu se pričalo danima”, govori Hadži.

Kraljevi ulice svirali su i u Vlaku slobode za Vukovar, gdje su se također držali zagrebačkog repertoara. “Držali smo se Zagreba jer drugo tada nismo ni znali svirati. Izbjegavali smo povišene strasti, klonili smo se bilo kakvih političkih konotacija. Od početka smo željeli unositi vedrinu i širiti optimizam i takvi smo ostali i danas”, odlučan je Hadži.

Suradnja s Gradom

Od samih početaka imali su dobru suradnju sa zagrebačkim gradonačelnicima. “Prvih 50.000 kuna dala nam tadašnja gradonačelnica Marina Dropulić za prvi Cest is dBest na Cvjetnom trgu. To je bilo 1997. Gosti su nam bili Ibrica Jusić, Drago Mlinarec, Boemi, legendarni Đukica… Skupilo se pola Zagreba, Cvjetni trg je bio prepun. To je ono kad ostanete doslovno bez daha!  I ostalo je, što bi se reklo – povijest.” Uskoro je na čelo Zagreba došao Milan Bandić s kojim su također uspješno surađivali.

“On možda u nekim momentima nije mogao u potpunosti razumjeti taj vid zabave. Mi smo bili dosta ambiciozni – imali smo želju od Zagreba napraviti Edinburgh – tamošnji festival nam je bio veliki uzor. Da smo to uspjeli, bili bismo najjači u ovom dijelu svijeta. No, nažalost, u Gradu to jednostavno nije prepoznato.”

Cest kao inspiracija drugima

No, njihovu su viziju prepoznali kolege. Nakon 3. izdanja festivala, obratila im se gospođa Branka Tropp, tadašnja direktorica Turističke zajednice Grada Varaždina, s idejom da u tom gradu organizira festival uličnih šetača.

“To su bili začeci Špancirfesta. Mi smo joj, naravno, pomogli, dali joj kontakte, pomogli oko logistike, čak i sudjelovali u programu. Danas je Špancirfest to što je upravo zato jer je iza festivala stao Grad. Naša je velika nesreća što mi nismo ničiji. A to je u ovom poslu jako bitno. No, s druge strane imamo tu potpunu slobodu. Ne možeš imati sve, očito”, zaključuje moj sugovornik.

Život na ulici i gradske face

Tijekom godina uličnog staža upoznao je, kaže, cijelu galeriju likova – sve gradske ‘munjare’, pijance, prosjake. I dok razgovaramo, prilaze mu neki od njih. Za svakoga ima lijepu riječ, nikoga ne zaboravlja.

Cest is dBest (foto: Sandro Bura)

“Uvijek smo im na neki način nastojali pomoći, izaći im u susret. Nismo im samo davali novce, uvijek smo tražili da zauzvrat nešto simbolično naprave. Pokušali smo im tako dati smisao. Pamtim jednu gospođu koja si je voljela popiti – dali bismo joj 10 kuna, a ona bi nama zauzvrat napisala neki recept, recimo, za poparu. Jedan bi gospodin pak ‘zaradio’ 5 kuna ako bi nam pogurao opremu u jednom smjeru. A ako bi je vratio, dobio bi još 5 kuna i kavu. Neugodnosti je također bilo, ali moja filozofija je da ne pamtim loše stvari. Brišem ih jer to je otrov.”

Projekti koji su postali dio zagrebačkog identiteta

Hadži je jako ponosan na činjenicu da je ulični festival Cest is dBest zapravo bio svojevrsni inkubator mnogih drugih kvalitetnih gradskih manifestacija.

“Iz Cesta je nastalo Ljeto na Štrosu, Ljetno kino Gradec, Tkalčijana, Festival zastavica, revitalizirali smo Markov sajam, zatim tu je MartinJE u Zagrebu. Iz Cesta se – a to mnogi ne znaju –  rodio i Advent u Zagrebu. To je bila Pajina i moja ideja. 2003. dali smo ponudu Turističkoj zajednici Grada Zagreba i Gradskom uredu za kulturu. Turistička zajednica je taj projekt prepoznala i preuzela ga, što je razumljivo jer mi ga sami ne bismo uspjeli realizirati. Naš prijedlog naziva bio je Advent u srcu Zagreba. Poslije je koncept proširen na cijeli gad, ali izvorno to je bila naša ideja”, otkriva mi Hadži.

Ulica draža od blještavih pozornica

Nakon nekoliko desetljeća sviranja po ulicama raznih svjetskih gradova, Kraljevi ulice popeli su se i na neke ekskluzivnije pozornice. Tako su tri puta nastupili na Dori, 2008. su i pobijedili i plasirali se u finale Eurosonga u Irskoj.

“Sve je to divno i krasno”, reći će Hadži, ali za njega nema do svirke na ulici. Dodaje i da bez obzira na dugogodišnji glazbeni staž i čak 22 objavljena albuma, još uvijek nije ostvario status slobodnog umjetnika. No, ta priča ulazi u kategoriju onih koje ne želi pamtiti i zbog njih gubiti živce. Ponosan je na postignuto i zadovoljan je svojim životom. Kad bi se ponovo rodio, sve bi, kaže, opet ponovio

Hadži je kao dio Kraljeva ulice nastupao na Eurosongu 2008. godine

No, ničega od svega toga, kaže, ne bi bilo bez njegove bolje polovice. Sa suprugom je podijelio poslove i obaveze – ona se u potpunosti posvetila djeci  – sinovima koji su danas odrasli i uspješni ljudi.

“Danas je to drugačije, iako puno radim, dosta vremena provodim i kod kuće. Prije sam puno više izbivao – odeš na turneju pa te nema mjesec dana. Supruga je o svemu brinula tako da sam ja mogao raditi i putovati. A danas su naša djeca zadovoljni i sretni ljudi – govore jezike, išli su u glazbenu školu, obrazovani su i rade poslove koje vole. Za mene nema veće sreće”, riječi su ponosnog oca.

Novih ideja i planova, ovom gradskom starom mačku ne nedostaje. “Jedan od projekata na kojemu trenutno radim je Zagrebački vergl. Vergl je mehanički instrument koji je bio popularan u 18. i 19. stoljeću. Pojavio se kao tehnička novost, a bio je programiran tako da pušta različitu glazbu koja je bila zapisana na perforiranim papirima. Ali mene ne zanimaju nikakve replike. Replike su za muzej, a ja nisam za muzej, ja sam za ulicu. Zato radim vergl koji će biti tehnološki spoj 18. i 21. stoljeća. Imat će i elektroniku. U tome mi pomaže cijeli tim, među njima i moj sin. Ja sam Vam u glavi kao osamnaestogodišnjak – imam osjećaj kao da je cijeli život preda mnom, kao da imam još puno vremena. Ali zapravo nemam. Imam vrlo malo vremena. I želim još puno toga napraviti. Ma kakva mirovina – radit ću dok ne krepam!”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP