Novinarka Ljiljana Jerkić: Mirovinu sam dočekala spremna, kao i ulogu baka-servisa

Lili, kako je od milja zovu svi koji je znaju i vole, punokrvna je novinarka. Na cesti, u avionu, na brodu ili u vlaku uvijek se osjećala kao u vlastitoj dnevnoj sobi, a svoju je “kuću putujuću” selila od Dubrovnika do Međimurja, vraćajući se uvijek u svoju bazu – Opatiju.

Danas, u 75. godini života, mikrofon i slušalice objesila je o klin te je spremno prigrlila neke nove životne uloge. Najmilija joj je ona posvećene i predane bake pa ove vruće ljetne dane provodi u društvu svojih unuka – devetogodišnjeg Lukasa i dvoipolgodišnje Lane.  

“Idući sam tjedan zauzeta, čuvam unuke”, odgovorila mi je kao iz topa kada sam je kontaktirala sa željom da realiziramo ovaj intervju. Ipak, ponudila mi je kasnovečernji termin, nakon što je djecu predala roditeljima.

Nismo se vidjele sigurno petnaestak godina i njezina me pojava doslovno zabljesnula. U ACI-jevu je marinu u Ičićima stigla u bijeloj lepršavoj haljini, preplanula i odlično raspoložena.

“Možemo se zagrliti, cijepila sam se”, veselo mi govori. Sjedamo i nastavljamo neki stari, davno započeti razgovor. Prisjećamo se zajedničkih bivših kolega, događaja i brojnih uspomena. Osim što mi je bila radijska kolegica, Lili Jerkić bila je jedna od mojih prvih mentorica kada sam davne 1993. stigla na Radio Rijeku. I danas pamtim njezine mudre savjete koji su mi silno pomogli kao mladoj novinarki prepunoj pitanja i nedoumica. Osim što je bila vrhunska profesionalka, Lili je bila jedna od onih kolegica koja je uvijek našla vremena, strpljenja i razumijevanja za druge. Uvijek odmjerena, smirena i razumna, spremna dijeliti znanje i svoje ogromno iskustvo.

Prvi novinarski koraci

“U mirovinu sam otišla sa 63 godine. Prihvatila sam otpremninu i otišla, iako sam formalno mogla još koju godinu raditi. No, nakon 35 godina koje sam provela na radiju, zaključila sam da mi je dosta. Prije radija, tri sam godine provela u riječkim dopisništvima Večernjeg lista i Vjesnika, gdje sam također pratila turizam”, prisjeća se Lili.

“Tamo je tada honorarno radio Đuka Tomašević, otac nedavno preminulog novinara Silvija Tomaševića, koji je radio i na Radio Rijeci. On mi je ponudio da pređem na radio te da uz njega pratim turizam. Ta im je tema bila važna i željeli su da se o njoj počne sustavnije izvještavati. Otišla sam na razgovor i primili su me”, priča mi Ljiljana Jerkić.

Radijski program tada je izgledao posve drugačije od današnjeg. Emitirao se samo dio dana, do 19 sati, a udarni dio programa činila je središnja popodnevna informativna emisija. No, s vremenom, krenuo je i jutarnji program, a potom i noćni te se stvorilo vrijeme koje je trebalo ispuniti kvalitetnim sadržajem.

Zbog svoje važnosti za kvarnerski kraj, turizam je bio snažno prisutan u programu Radio Rijeke, što je značilo da je bilo puno posla za Lili. “Radila sam za naš program, ali i za Radio Zagreb – razna javljanja, reportaže s terena, emisije o turizmu. Često sam i fizički odlazila u Zagreb, kao zamjena kolegici Tini Eterović Čubrilo. Osim toga, radila sam i za televiziju. U počecima današnjeg HRT Centra Rijeka, svi smo bili jedna redakcija, tek smo se kasnije odvojili i ja sam potpuno prešla na radio.”

Novinarstvo nekad i sad

U to je vrijeme Lili znala provesti i po mjesec dana u Zagrebu, izvještavajući o radu Sabora. “Imala sam sobu u hotelu Dubrovnik, a Radio Zagreb bio je u Jurišićevoj. Voljela sam i taj angažman. Osim izvještavanja, u Zagrebu smo imali i edukacije koje su bile izuzetno korisne i kvalitetne. Negdje krajem osamdesetih, otvorili smo dopisništvo u Opatiji i to je bilo sjajno. Imala sam tim od pet, šest mladih novinara i divno smo radili. Bilo je puno događanja, Opatija je bila doista prijestolnica hrvatskog turizma, a mi smo sve to pratili i izvještavali”, pomalo nostalgično priča Lili.

Iz tog vremena pamti i nezavidne tehničke uvjete rada – snimanja s legendarnim magnetofonom marke Nagra koji je težio gotovo trideset kilograma i kojega je nerijetko sama nosila na terenu. Nagru su poslije zamijenili manji magnetofoni, a potom i suvremeni uređaji poput minidiska ili snimača koji stanu u džep.

“Prošla sam sve – od mehaničke pisaće mašine do montaže s terena, na laptopu. Tehnologija je u našem poslu silno napredovala, što ne bih mogla reći i za kvalitetu”, kritična je Lili. Ljuti je što je novinarstvo danas većinom senzacionalistički orijentirano, prezire fake news i žutilo, a jedan od razloga za urušavanje ove profesije vidi i u neobrazovanosti i nedostatku pristojnosti i kućnog odgoja.

“Novinar mora poštovati i sugovornika i slušatelja, odnosno čitatelja. Mora poznavati područje o kojemu govori ili piše, mora se pripremati. Danas često viđamo posve nepripremljene kolege koji se upuštaju u ozbiljne teme i formate, a da se za njih naprosto nisu pripremili. To me smeta i smatram da je to jako loše. Osim toga, ljuti me da reportaža – kraljica novinarstva, gotovo nestaje iz svakog etera. A to je zato jer ta forma iziskuje puno rada i truda. Najlakše je sjesti za mikrofon i pričati sam sa sobom. Najviše što tu možete čuti je koliko je sati i kakvo će vrijeme biti danas. A to nije novinarstvo”, analizira naša sugovornica.

Kako uskladiti posao i obitelj?

Sastavni dio posla svakog turističkog novinara su putovanja. Tako je bilo i kod Lili, a česta i ponekad duga izbivanja trebalo je uskladiti s obiteljskim životom.

“Vrlo rano sam se učlanila u Svjetsku organizaciju turističkih novinara, a zatim i u njezinu mediteransku inačicu. Zahvaljujući tom članstvu, jako sam puno putovala. Oni su organizirali kongrese za novinare, svaki put u nekoj drugoj zemlji i mi smo onda bili gosti ministarstava turizma tih zemalja. To što smo na tim putovanjima vidjeli, ne može se vidjeti ni sa jednom turističkom agencijom. Dva dana bismo bili na kongresu, a ostalih tjedan dana smo putovali po toj zemlji. Proputovala sam cijeli svijet – sve osim Australije i Južne Amerike.”

Lili priznaje kako bez velike pomoći majke i supruga, koji je imao fleksibilno radno vrijeme, ne bi uspjela održati balans između posla i obiteljskog života.

“Jako sam voljela svoj posao i mogu reći da sam doista imala puno sreće. No, upravo zato što sam toliko putovala i izostajala od kuće, moja djeca nikada nisu zavoljela radio. Kada su birali svoj profesionalni put, novinarstvo im nije padalo na pamet”, otkriva Lili Jerkić.

Prisjeća se i dvije anegdote iz vremena kada su njezina djeca još išla u vrtić: “Jednoga dana, tete su u grupi moje kćeri djeci pričale o radiju i pustile su im program Radio Rijeke – moju emisiju. Sva su se djeca skupila oko radio aparata, osim moje kćeri. Kada ju je teta konačno privolila da i ona dođe poslušati, ljutito je povikala: ‘Odi doma!’. A moj sin, na pitanje sluša li mamu, odgovorio je potvrdno, uz dodatak da me najviše voli slušati na radiju. ‘Onda dođem i samo lijepo isključim radio’, odgovorio je.”

Radio je uvijek bio kriv kada mame nije bilo doma, otkriva nam Lili. Bilo je i raznih dežurstava, zamjena i cjelonoćnog rada. “A budući da sam pratila turizam, godinama nisam mogla dobiti godišnji odmor tijekom ljetnih mjeseci. To smo jako teško podnosili i to je nenadoknadivo vrijeme za moju djecu koja u djetinjstvu nisu mogla provoditi ljetne praznike s mamom.”

Terra incognita

S druge strane, novinarski posao pružao joj je i veliku slobodu. Najviše je voljela sjesti u auto te otići na teren, u potragu za dobrom pričom. Mnogi je pamte po emisiji Terra incognita – seriji od čak stotinu epizoda koje je realizirala u suradnji s akademikom Brankom Fučićem, uglavnom u Istri.

“Sve što smo snimili, pretočili smo i u knjigu koja je doživjela već četvrto izdanje. S Brankom Fučićem proputovala sam cijelu Istru, uživala sam raditi s njim, slušati ga, od njega učiti. Mogu reći da mi je to životni novinarski projekt. Branko Fučić je bio jako važan za moju karijeru, dao joj je važan pečat. Zvao me je ‘mala’. Njegova djeca također nisu voljela njegov posao i nitko ga nije htio voziti na njegove putešestvije. Onda sam ja preuzela tu dužnost. To su bila divna iskustva. Svugdje je bio dobrodošao, svugdje su ga rado primali. Znao je na zanimljiv način ljudima približiti naizgled šture i dosadne teme. Emisija je imala svoju vjernu publiku i bila sam ponosna što sam dio te priče”, reći će Ljiljana Jerkić.

Mirovinu dočekala spremna i u njoj uživa

Ljiljanu odlazak u mirovinu nije dočekao nespremnu. Za njega se, kaže, pripremala.

“Znala sam da je moj radni vijek knjiga koju je trebalo zatvoriti. Imala sam brojne hobije i veselila sam se što ću im konačno moći posvetiti više vremena. Osim toga, potpuno sam se posvetila unucima. Jako mi je važno to naše zajedničko vrijeme. Tu je i čitanje – oduvijek puno čitam, po dvije, tri knjige tjedno. A na koncu, ali ne i manje bitno – stvorilo se to neko vrijeme koje imam samo za sebe – puno šećem i aktivna sam. Koristim ovu divnu prirodu, naš lungomare i ostale šetnice kojih je naš kraj prepun.”

Posao joj, otkriva mi, nimalo ne nedostaje. “Zvali su je iz nekoliko medija i nudili suradnju, no za sada sam to odbila. Ne želim preuzimati nikakvu kontinuiranu obavezu. Čitav sam život radila sve na sekundu, na minutu, pripremala u žurbi izvještaje, javljanja uživo. Sve te to jako iscrpi i zapravo sam jedva dočekala mirovinu. Ali, moram reći da je danas izuzetno teško biti umirovljenik u Hrvatskoj. Meni je osobno nešto lakše jer imam supruga koji još radi i pristojno zarađuje, ali u protivnom, s mojih 4.600 kuna ne bih puno mogla“, zaključuje Lili.

Naglašava kako u Opatiji postoje brojne pogodnosti za umirovljenike – od besplatnog dopunskog zdravstvenog osiguranja pa do besplatnih specijalističkih pregleda. No, te su pogodnosti namijenjene onima čije mirovine ne prelaze 3.000 kuna.

“Umirovljenici si gotovo ništa danas ne mogu priuštiti. Malo ih uopće može doći na more jer im penzija doslovno pokrije račune i skromnu mjesečnu prehranu. Vidim da i u Opatiji ljudi masovno prodaju zemljišta, starine pa i stanove kako bi si pomogli u starosti. Tužno je to…”

Baka-servis

Najsvjetlija točka Ljiljaninog umirovljeničkog života njezini su unuci. Ne voli izraz baka-servis jer smatra da ni približno ne opisuje odnos prepun ljubavi, brige i privrženosti koji tako predano njeguje.

“Među mojim unucima postoji značajna razlika u godinama. Lukas je već pravi dečko, ima vrlo konkretne zahtjeve i potrebe, dok je Lana još malena pa se i njoj moram prilagoditi. Ali sve to radim s voljom i ništa mi nije teško. Naši zajednički dani su mi prekrasni, i sve od trenutka kada mi ih roditelji ujutro dovedu pa do kad ih predvečer preuzmu, imamo neki svoj đir, svoj ritam. U dvorištu smo im postavili veliki bazen na napuhavanje pa se rado kupaju. Tu se i izmore i ogladne. Nastojim im ugoditi i tako da im pripremam jela koja vole, ali uvijek pazim da bude zdravo i raznoliko”, kaže nona Lili. Tako se na tanjuru nađu omiljeni faširanci i pohanci, bolonjez, ali i puno verdure – kako u ovom kraju zovu zeleno povrće.

Dozvoli im i crtiće koje kombinira sa slikovnicama i stripovima. Na plažu odlaze tek kasnije poslijepodne – čekaju da padne sunce jer su ovoga ljeta vrućine doista nesnosne. “„Sad ćemo malo otići u naš voljeni Brseč – imamo tamo ljetnu kućicu, djeca su slobodna, sve je nekako jednostavnije i lakše”.

Za sebe će reći da nije stroga baka. “Baka, ili u mom slučaju – nona, je drugačija od mame. Sve ono što sam s vlastitom djecom propustila, sada nadoknađujem s unucima. Ugađam im i želim da im sa mnom bude lijepo. Kada ih roditelji ‘naljute’, dođu k meni pa mi se pojadaju. A ja im redovito dam za pravo.”

“Ne ‘treniram strogoću’ – to je posao roditelja. Nona je tu da ih razmazi, da im pruži tu posebnu vrstu ljubavi koja grije na neki drugi način. Svi koji su imali tu sreću da imaju none u svom životu, znaju o čemu govorim”, s velikim osmijehom poručuje Ljiljana Jerkić.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.