Željko Porobija: ‘Izgubio sam vjeru, ali sam dobio sebe. Mnogi klerici gubitak vjere taje do penzije’

Rijetki su ljudi koji vas mogu zaintrigirati na tako puno načina i zbog tako puno različitih razloga kao što je Željko Porobija. Ovaj filozof i teolog rođen je u Beogradu gdje je diplomirao filozofiju. Kad je početkom rata postalo teško biti Hrvat u Srbiji, s obitelji je došao u Hrvatsku te je iza njega izbjegličko iskustvo.

Na Adventističkom teološkom fakultetu u Maruševcu diplomirao je teologiju, magistrirao na Open Universityju u Velikoj Britaniji i doktorirao filozofiju na Sveučilištu Wales, a Bibliju je, kako kaže, pročitao 40 puta, i to na hrvatskom, engleskom, njemačkom, francuskom i starogrčkom. Bio je pastor, radio kao novinar, bavio se fotografijom, a u zreloj dobi okreće posve novu stranicu i seli u Njemačku gdje, unatoč silnom obrazovanje, kreće ispočetka i radi kao njegovatelj starijih osoba.

No ono što u bogatoj Porobijinoj biografiji izaziva i ponajviše zanimanja, podatak je da je od vjernika, teologa, čak i dekana teološkog fakulteta postao – ateist. Razgovarali smo sa Željkom Porobijom koji nam je opisao svoj neobičan životni put i opisao kako izgleda izgubiti vjeru u zreloj dobi.

“Ja sam bio vjernik od glave do pete, koji je tome ozbiljno nakanio posvetiti sav svoj život i rad. Ima onih koji mi vele da nikada nisam bio vjernik (kako bi oni to mogli znati?), jako bih volio da su u pravu. Međutim, iznimno je teško biti vjernik i teolog. Teolog je onaj tko analizira, tko ide dublje od pukog vjerničkog iskustva. A ja sam k tomu već imao završenu i filozofiju. U nevjeru sam otišao u najboljoj namjeri da je pobijem argumentima – i onda su mi se ti moji argumenti vratili poput bumeranga i naprosto me razuvjerili”, objašnjava.

“Čak pamtim i datum kad sam konačno postao svjestan kraja svoje vjere. I običan vjernik kad upadne u takvu situaciju proživljava agoniju, a kamoli kad se to dogodi pastoru, teologu, dekanu, vezanom i poslom i socijalnim vezama za religiju. Pokušavao se vratiti, rekonstruirati… Nije išlo. Nakon preduge četiri godine završilo je naglo, glasno i bolno. Ali, završilo je. Jutro nakon mog otkaza gledao sam u svoje ruke i osjećao se konačno dobro u vlastitoj koži”, kaže Porobija.

Naki tajnu o gubitku vjere čuvaju sve do penzije

Odlaskom iz crkve neke je prijatelje izgubio, no bilo je i onih koji su mu nakon njegovog priznanja kazali da i sami imaju problema s vjerom.

“Izgubio sam one prijatelje s kojima me vezivala samo religija. Ili koji se nisu mogli pomiriti s onime što su vidjeli kao neku moju izdaju. Ali je dosta prijatelja i ostalo, nevjera nije uvjet prijateljevanja s mnome. Ima i ljudi koji su mi iskreno rekli da i oni imaju problema s vjerom. Svima sam poklonio pažnju, tu i tamo dao neki savjet ili opasku, bez pokušaja da ih privučem na svoju stranu. I oni znaju da to što su mi rekli ostaje zauvijek zakopano u meni”, kaže Porobija i dodaje da je i tijekom svog pastorskog rada upoznao mnoge koji su izgubili vjeru.

“Bilo je tu i teologa, od kojih su neki šutke nastavili raditi u Crkvi ili su svoje sumnje počeli iznositi tek kad su bili na sigurnom, odnosno, u penziji. Mene je strašila takva mogućnost da ostatak života provedem prešućujući što stvarno mislim”, kaže.

Ljudi koji misle kao Porobija više je nego se pretpostavlja, a zanimljivo, takvih je mnogo i među starijom populacijom. Naime, istraživanje tima profesora Petera Colemana sa Sveučilišta Southampton koje je pratilo stotine umirovljenika kroz period od 20 godina, pokazalo je da je udio onih koji vjeru smatraju vrlo važnim dijelom života s tri četvrtine pao na manje od polovine. Time je, zapravo, poljuljana pretpostavka da su starije osobe čuvari vjere te da se ljudi više okreću Bogu kako se približavaju smrtnom času.

Glasnogovornica Britanskog humanističkog udruženja kaže da bi razlog tome mogao biti taj što stariji ljudi “pažljivije razmišljaju o tim stvarima te uviđaju da mogu živjeti ispunjene živote i bez religije i praznovjerja”.

Iako je gubitkom vjere izgubio neke prijatelje te dinamičan i zanimljiv posao pastora i profesora, Porobija kaže da je puno toga i dobio.

“Dobio sam sebe i, da to tako kažem – spasio ono malo duše što mi je ostalo. Mogu slobodno misliti i govoriti, mogu biti ono što stvarno jesam. Ne nedostaje mi vjera, odavno više ne vjerujem ni u što, prihvaćam samo argumente”, kaže Porobija i dodaje da je njegova supruga i dalje predana vjernica, no to nije poljuljalo njihov odnos.

“Supruga je s vjerom rasla od djetinjstva i u njoj i dalje živi. Mislim da smo po pitanjima vjere i nevjere jedno drugom rekli sve, pa se uglavnom bavimo drugim pitanjima u svom životu. Kako rekoh, da bi tko imao sa mnom kvalitetan odnos, ne mora biti nevjernik.”

Je li moguće biti vjernik i znanstvenik?

U svojem se radu mnogo bavio i odnosom religije/vjere i znanosti te o tome s kolegom Pavlom Gregorićem napisao knjigu Horizonti ateizma – Prepiska o vjeri, znanosti i smislu života.

“Imate briljantne znanstvenike – na pamet mi prvo padaju Ivan Đikić, Igor Rudan, Tomislav Domazet Lošo – koji su ujedno i vjernici. Slobodno ih pitajte jesu li postali vjernici tako što su svojim znanstvenim istraživanjima došli do jakih indikacija da nam vjera pruža istine nedohvatne znanosti ili su postali vjernici prije no što su uopće krenuli u znanost. I isto tako ih pitajte jesu li proučavanju svoje vjere posvetili stoti dio vremena kojega su posvetili znanosti, pa će vam stvari postati puno jasnije”, kaže Porobija.

“Pročitajte Language of God iznimno značajnog biologa Francisa Collinsa. Njegova objašnjenja evolucije i genetike duboka su i uvjerljiva. Ali kada krene u objašnjavanje svoje religije, tu više nema ničega intelektualno respektabilnog. Gotovo dobijete dojam da su knjigu pisala dva autora – jedan je voditelj najznačajnijeg projekta u povijesti biologije, drugi je pastor s juga SAD-a. Vjernik se postaje odgojem u djetinjstvu ili ranoj mladosti. Filozof Pavel Gregorić je u našoj zajedničkoj knjizi Horizonti ateizma to nazvao pistoplazijom, usađivanjem vjere. Može neko obraćenje doći i u kasnijoj dobi, ali to je samo kasno nicanje sjemena iz djetinjstva”, kaže Porobija.

“Javljaju mi se klerici koji su postali nevjernici”

Nakon odlaska iz crkve, stupio je u kontakt s organizacijom The Clergy Project koja okuplja i pruža podršku bivšim svećenicima, časnim sestrama, pastorima i svim tzv. “religijskim profesionalcima”, koji više ne vjeruju.

“Javljaju se anonimno razni svećenici i pastori. Javljaju se povremeno i meni klerici s ovih prostora koji su postali nevjernici. Nitko ne može znati kako pomoći ljudima koji proživljavaju brodolom vjere, ali oni dobivaju priliku da se upoznaju s onima koji su to već prošli, da čuju njihove priče, savjete i informacije. Ovo zadnje jest jedino što sam tražio od svojih prijatelja, nikoga nisam pritiskao da mi nađe posao ili, daleko bilo, poklanja bilo što”, kaže Porobija i dodaje kako misli da se ateizam najčešće događa u protestantskim crkvama, jer je protestantizam razvio racionalni pristup vjeri, pa se prilično liberalizirao, što nerijetko graniči s nevjerom.

Opasna epoha

Svjedoci smo da je dobar dio svijeta zahvatio određeni antiznanstveni val te da je to posebno došlo do izražaja s ovom pandemijom. Ljudi odjednom ne vjeruju medicini, sumnjaju u cjepiva koja su prisutna već dugo, vjeruju u kojekakve teorije urote, pozivaju se na svoje ‘pravo na mišljenje’ i onda tvrde posve nemoguće stvari. Porobija kaže kako je zbog takvog razvoja događaja prilično pesimističan.

“Živimo u opasnoj epohi u kojoj se Zapad počinje odricati svojih temeljnih dostignuća – demokracije i znanosti. Ja vidim isti onaj obrazac kojega sam svojedobno prepoznao u kreacionizmu i onim ‘dokazima’ da je Zemlja stara tek desetak tisuća godina, pa stoga evolucije nije ni bilo. To sam još davno nazvao pučkim racionalizmom koji nudi ‘intuitivne argumente’ da je nemoguće da se sav život razvio iz najnižih oblika. Ili kad se antivakseri pitaju gdje je nestala gripa pa onda zaključuju da je korona zapravo gripa. A tu je uvijek bitan i neki pseudoreligijski patos, neko uvođenje Sotone koji vara ljude, ovaj put su to Gates, Big Pharma, Soros. Ljudima takva razmišljanja daju neki smisao, lakše im je nositi se s nečim što je netko planski napravio nego s jednim virusom koji je bez ikakve svrhe i cilja skočio sa životinje na čovjeka”, kaže.

“Otvoreno priznajem da sam već postao pesimist i da će nas možda tek neka ogromna katastrofa naučiti pameti. Kao što se mentalitet srednjovjekovnih ljudi počeo mijenjati tek kad su shvatili da oni kugu neće pobijediti ni molitvama ni pokorom ni progonom Židova. Samo što ako ne zaustavimo klimatske promjene, nama doslovce slijedi kraj civilizacije. To ćemo ostaviti u nasljeđe svojoj djeci i unučadi, kojima ćemo vjerojatno i cijepljenje uskratiti. Dugoročno, promjena se može dogoditi korjenitim reformama u obrazovanju. Ili ćemo naučiti stvarno misliti – kad već volimo slobodu mišljenja – ili će od nas ostati samo gomila fosila u holocenskom geološkom sloju”, kaže.

Katoličanstvo u Hrvatskoj napustilo je duhovnost

Što se tiče budućnosti religije, Porobija smatra da je važno kako je uopće shvaćamo. “Ako shvatimo religiju kao neku organiziranu duhovnost, onda je ona u Zapadnoj Europi, Kini i još nekim područjima već odumrla, čeka se samo i datum sahrane. I ovo katoličanstvo u Hrvatskoj odavno je napustilo duhovnost kao neki svoj glavni sadržaj, sad je to folklor i nacionalizam. Nadam se da će nestati svi oni oblici koji polažu pravo na apsolutnu istinu i na nametanje te ‘istine’ kroz državne zakone. Organizirana religija plod je kulturne evolucije čovječanstva i ista ta kulturna evolucija na kraju će joj presuditi”, kaže.

“S druge strane, ako religiju shvatimo kao neku individualnu duhovnost, čini mi se da će nje i dalje biti. Ona je po svemu sudeći plod neke biološke evolucije, jedan od proizvoda našeg razvoja mozga. Mislim da smo mi koji prihvaćamo činjenice i samo činjenice jedna prilična manjina. Većina ljudi i dalje traži neki dublji smisao, neki duh izvan i iznad tvari. Meni oni ne smetaju, borim se samo protiv nametanja religije”, kaže Porobija.

I na koncu, postoji li neki savjet za one čija je vjera, možda i nakon čitavog života u okrilju crkve, poljuljana?

“Izbjegavam ljudima sugerirati kakve će odluke donijeti o svom životu, jer onda oni prebacuju odgovornost na drugoga. Obično im velim – po svim pitanjima, pa i po ovom – koje opcije imaju. Jedino što im definitivno mogu savjetovati jest da odluku donesu što prije i što promišljenije. Ja osobno nisam mogao doživotno skrivati svoj prijelaz u nevjeru, ali biste se jako začudili koliko ima vjernika, pa i svećenika, kojima nije problem da jedno javno ispovijedaju, a nešto sasvim drugo misle. Nemojte ih prebrzo osuditi, neki jednostavno ne mogu porušiti sve mostove i krenuti novim, neispitanim putem”, kaže Željko Porobija.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.