Dunja Prostenik Niemčić: ‘Kreativnost treba pronaći i istražiti, a mirovina je za to idealna!’

“Ja sam kao i pjevač kada ga pitate od kada je počeo pjevati. Od malena radim lutke, igračke i bavim se kazalištem i predstavama”, priča nam 74-godišnja lutkarica Dunja Prostenik Niemčić. Vrijeme za razgovor o svome stvaralaštvu uhvatila je dok je radila na narudžbi malih lutaka za jednog izdavača udžbenika.

Kaže kako 300 malih sova ginjola, koje djeca dobiju uz udžbenik, sašije jako brzo, ponekad i uz noćni rad. “Prije sam mogla i nekoliko noći za redom raditi lutke. Kako sam preboljela koronu od koje su mi ostale posljedice po zdravlje, noćnog je rada manje.”

Dizajn i izrada unikatnih lutaka, scenskih lutaka za kazališta, ukrasnih lutaka i maskota te suvenira jednostavno su joj, kako kaže, gušt više od 60 godina, a nastaju u malom radnom i kreativnom prostoru potkrovnog stana nedaleko zagrebačkog Parka Maksimir.

“Moji me roditelji nisu pustili u Školu primijenjene umjetnosti za koju je trebalo imati vezu, jer su smatrali da su ti sva vrata svijeta otvorena sa završenom gimnazijom. U Beču sam jedno vrijeme bila na kiparstvu, ali nisam imala mogućnosti to završiti. Ako nemate talenta nikakva škola vam neće pomoći. Ako ga imate, možete i bez škole”, priča nam lutkarica Dunja i dodaje da je, uz redovni posao i izradu lutki, odgojila troje djece.

U želji da se posveti isključivo izradi lutaka u mirovinu je otišla najranije što je mogla, a za dječje kazališne predstave i sa 74 godine radi istim žarom i tempom.

“Posljednje sam krajem prošle godine radila operu-bajku ‘Ivica i Marica’ Zagrebačke filharmonije. Premijera je bila u nezgodno vrijeme kada su se pooštravale mjere, a posjećenost kazalištima i koncertnim dvoranama jako smanjena.”

Među devedesetak dječjih predstava koje je napravila u posljednjih 20 godina je predstava “Ježeva kućica” Kazališta Tvornica lutaka. Kazalište Mala scena, Lutkarsko kazalište Stribor i Virovitičko kazalište, neka su kazališta za koje izrađuje lutke, rekvizite i scenu.

Jedna scenografija koju je radila s još dvoje umjetnika bila je izložena i na Zagreb salonu, Međunarodnoj izložbi fotografije. Njezine se radove moglo vidjeti i na mnogim izložbama u knjižnicama, a svoje je vještine i tehnike izrade lutaka, do prije koju godinu, prenosila djeci na brojnim radionicama.

Radni dan, počinje joj za računalom za kojim uz kavu pročita i pogleda što se događa u zemlji i svijetu. Uz šetnju psa razmišlja o kreativnim rješenjima i narudžbama koje mora isporučiti. “Brzo se uhvatim posla jer su rokovi često kratki. Još sam uvijek dovoljno brza da sve napravim u roku”, govori ova zaljubljenica u boje, materijale i šivaće mašine.

Pamuk, plastika, spužva ili karton, nema materijala iz kojeg nije napravila lutku ili rekvizit za glumce, a osim po narudžbi, jednako toliko izradi igračaka, ukrasa, suvenira i uporabnih predmeta koji su samo njoj za gušt. Ako ne na pozornici, radove izlaže u svojoj prodajnoj galeriji u koju odlazi na nekoliko sati dnevno.

Sada je, kaže, u fazi izrade lutaka i figurica od kartona. Taj je materijal relativno dostupan, nije skup, može ga se reciklirati. Nakon što ga obrade njezine ruke, priznajem, izgledaju nevjerojatno stvarno i živopisno.

Bolest i potres nisu utjecali na tempo rada

U pandemiji je prije godinu i pol dana, kaže Dunja, prva počela šivati zaštitne maske za lice. “Nisam ih mogla napraviti koliko sam imala narudžbi. Radila sam ih stotinjak dnevno, sve dok nisam dobila koronu, a potom i zbog potresa napustila oštećen stan. Na neko vrijeme morala sam se preseliti kod kćeri. U mojem su potkrovnom stanu vidljive pukotine, ali je naša višestambena kuća nakon saniranja stubišta, ocijenjena sigurnom za stanovanje.”

Nada se ipak da iz njega neće morati ponovo iseliti jer se očekuje rušenje susjedne kuće na koju se njezina naslanja. Posljednjih godinu i pol dana, od početka pandemije, priča, nije joj bilo sasvim lako, ali nastojala je da joj zbog toga rad ne padne u drugi plan. Osim potresa u stvaralaštvu ju je omela i bolest. Zbog komplikacija uslijed COVID-a godinu dana je na lijekovima za pluća i čestim kontrolama.

“Bila sam zatvorena u stanu više od dva mjeseca jer bolest nikako nije prolazila, a dišete kao da vam slon sjedi na prsima”, priča svoje iskustvo s koronom i u šali dodaje: “Dobro je. Nisam bila na respiratoru. Mora čovjek od nečega biti bolestan. Dok me ne bole zglobovi i ono što bi me u ovim godinama trebalo boljeti, izvrsno sam.”

U realizaciji svojih ideja i zamisli ne oslanja se na pomoć drugih. U tom je procesu sama, kaže. Do pandemije poslove joj je vodio sin. No onda se, priča Dunja, morao zaposliti jer prihoda od prodajne galerije nije bilo, a od jedne plaće u obitelji se ne može živjeti. “Sada više radim sama, od nabavke materijala za izradu, zaprimanja narudžbi, do prodaje u galeriji. Sin i dalje uskače i odradi koliko stigne. U pogonu sam od jutra do navečer.”

Životne nedaće nisu razlog za depresiju

Takav tempo preporuča svim svojim umirovljenim vršnjacima ako se ne osjećaju dobro u svojoj umirovljeničkoj svakodnevici. “Ja bih im preporučila neka što duže rade, jer će samo tako ostati ‘bistri’ u glavi. Kada odu u mirovinu, ako ništa drugo, neka se nauče raditi na računalu. Neka na njemu igraju igrice jer one izoštravaju um i održavaju ‘sive stanice’ Najgore je ujutro se probuditi nesretan, bez plana za taj dan.”

Umirovljenički dani su idealni za kreativno izražavanje, dodaje. Ono, čak, ne mora ništa koštati. Smatra kako kreativnost u sebi svatko ima, samo ju nije prepoznao i istražio. Pisati, crtati, slikati, pjevati, izrađivati rukotvorine, svatko za sebe može nešto pronaći.

No ova umjetnica razumije i kako je živjeti s malom mirovinom i koliko je teško s njom zadovoljiti minimum životnog standarda, pogotovo ako si samac. Priznaje kako se sa svojom mirovinom od 3.100 kuna nađe u situacijama kada naprosto nema novca: “Mirovina mi je dovoljna za platiti režije, kupiti materijale i za psa. Uvijek nešto iskrsne i od nekud namaknem novac. Prihodima od prodaje svojih radova plaćam najam prostora za svoju galeriju.”

Kaže i da su 20 godina ona, sin i njegova obitelj mogli pristojno živjeti od prihoda od lutaka. “Vremena su sada malo drugačija. Sve je zadesila kriza. Prošle godine su nas izvukle zaštitne maske koje smo šivali i prodavali te moje predstave.”

Ako se i zapadne u teške životne okolnosti, kaže, ne smije se zapasti u depresiju. Mora se nešto probati učiniti i poduzeti. “Nema drugog izbora. Nije rješenje povući se i živjeti gledajući cijeli dan tv. Ako ništa drugo, uvijek je opcija čuvanje unuka. Ja sam taj životni period, uz svoje lutkarstvo, odvalila“, reći će u šali naša sugovornica koja s ponosom priča o petero kreativnih unučadi, starih od 12 do 17 godina.

Kreativnošću u dugovječnost

U kreativnom je procesu 24 sata dnevno. Sve što radi, priča nam Dunja, od ideje do završnog proizvoda, slaže “u glavi” i ništa ne stavlja na papir niti radi skice. “Kada si vizualiziram i složim tehničko rješenje kako nešto napraviti, krenem u izradu. Od prvotne zamisli finalni proizvod često ispadne malo drugačije. Oduvijek tako radim.”

U tom je procesu, naglašava, važno lutke i rekvizite dobro prilagoditi svakome kazališnom glumcu. Također je bitno, da te lutke i rekviziti budu i izdržljivi. Ima situacija, kada je iza nekih predstava potrebno popraviti lutke, no većina se glumaca prema njezinim kreacijama odnosi pažljivo. Neki su rekviziti, kaže, u predstavama i po 20 godina. Svoju dugovječnost ima i spužvasti rekvizit Profesora Baltazara, koji je nedavno kod Dunje došao na popravak i osvježenje boje.

Osim lutkarstva, strast su joj i suveniri. Nema hrvatskog grada kojeg nije pretočila u suvenir, na magnet ili na oslikanu šalicu. U tome je kaže, prije 20 godina bila pionirka. “Za razliku od izrade lutaka, za suvenire prvo napravim skicu na papiru. Kada sam njome zadovoljna, prebacim je u računalo na kojem se poigram bojama i grafičkim rješenjima. Kada to završim crteže prebacujem na bilo koju površinu ili predmete.”

Do prije nekoliko godina odlazak na sajmove i festivale po cijeloj Hrvatskoj na kojima je prodavala svoje radove bio joj je poseban, kako kaže, gušt. “Otvoreni prostori, cesta, mnoštvo ljudi, šetnja i razgledavanje stvarno imaju svoj šarm. Na žalost, to se, zbog slabe prodaje, više ne isplati toliko. Sada izlažem samo u Zagrebu.”

Dunjini planovi do kraja godine odnose se upravo na Zagrebački advent na kojem izlaže od kada se on i organizira. Nije joj jasno, kako će novi gradonačelnik urediti novi režim najma i podnajma prodajnih kućica. Pomalo ju, kaže, zabrinjava ta neizvjesnost i neznanje hoće li uspjeti dobiti svoje prodajno mjesto. “Božićni ukrasi, lutke i suveniri su za tu prigodu već spremni.”

Planova, kaže, ima još, a vjeruje i vremena za njihovu realizaciju. “Ozbiljan rad je tek preda mnom jer planiram živjeti do 102. godine, kao i moj uzor Dragutin Tadijanović”, zadovoljno će reći umjetnica Dunja Prostenik Niemčić, okružena šarenilom svojih radova dok joj se oko nogu igra španjolski vodeni pas Abi kojeg je od zlostavljana spasila prije nekoliko godina.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.