Ksenija Rožman: Djeca su moj život, spremna sam raditi i u mirovini, bez naknade

Ako ste ovog vrelog ljeta u potrazi za hladom stigli do zagrebačkog parka Ribnjak, velika je vjerojatnost da ste, na platou ispred Centra mladih Ribnjak naišli na našu sugovornicu. Sigurno je i tada, kao gotovo svakoga dana, bila okružena djecom, kojoj je posvetila čitav svoj profesionalni život. Radionice, dramske grupe, prenošenje znanja i emocija njezina su svakodnevica.

Ksenija Rožman živi u najljepšem mogućem svijetu. Svijetu igre, ljubavi, harmonije i osjećaja. Iza prilično tehničkog naziva njezinog radnog mjesta – dramska pedagoginja – zapravo se krije ogromno srce, zaigran duh, ali i veliko životno iskustvo i duboka mudrost. Ksenija će za sebe će reći da je ona tek jednostavna i obična osoba koja voli ono što radi te da i danas, u 63. godini života, u sebi ima jako puno dječjega.

Zaigrana i mudra

“Nestrpljiva sam poput djeteta, živahna i zainteresirana za svijet oko sebe. S godinama sam shvatila da djeca, iako su najvrjednija bića na Zemlji, imaju mane. Kao i mi, odrasli. Te je mane važno prepoznati i pronaći nekoga tko će te zbog tih mana voljeti. To je manje-više recept za sretan život”, govori mi svojim zvonkim glasom, uz vragolasti osmijeh.

Kada joj kažem kako je mudra i kako je ta mudrost dragocjena, kaže mi da ne zna odakle ona dolazi. “Nekad sam mislila da treba puno razmišljati. Danas shvaćam da u životu moramo raditi i druge stvari – živjeti i obraćati pozornost na sve oko sebe. Na svom dramsko-pedagoškom programu nastojim balansirati onu roditeljsku, odraslu ozbiljnost, za kojom imam potrebu – pa imam 62 godine, zaboga!”

Dodaje kako je važno u obzir uzeti i svoje genetsko, obiteljsko i tradicijsko nasljeđe, ali i utjecaje iz prošlih vremena uskladiti sa suvremenim životom kojega živimo. “Sve to treba poštivati i sagledati bez viška taštine i egomanije. Treba svijet gledati dječjom znatiželjom. Strah nam smeta! Moja je misija da strah kod djece pokušam svesti na mjeru opreza, jer je on koristan kad ase pretvori u oprez. Djeca se ne trebaju bojati – govoriti, voljeti drage ljude, pokazati osjećaje. Takav posao sada imam i ne mogu Vam reći koliko sam zbog toga sretna i zahvalna”, ozareno govori Ksenija.

Treba imati i malo sreće

Iz osobne znatiželje, pitam je kako i gdje se pronalazi posao poput njezinog. Kako je znala da baš to želi raditi i kako je znala da je to to?

“Moja priča je dosta bajkovita. Iako, mnogi ljudi nisu svjesni bajkovitosti u svojim pričama. Svaka je jača od onoga što stoji na papiru. Ja sam potekla iz obitelji u kojoj sam bila malo ružno pače, u smislu da sam uvijek voljela čitati i željela znati, a moja majka, koja je rano postala samohrana jer mi je otac umro kada sam imala sedam godina, nije bila pismena žena. Ona zapravo uopće nije razumjela moje potrebe. A jedna od mojih vrlo izraženih potreba i osobina bila je upućenost na druge ljude, na djecu. To je kod mene počelo vrlo rano. Sad vidim i znam da ništa nije bilo slučajno”, govori mi.

Od najranijih dana pokazivala je interes za poeziju i kazalište. “Imala sam sreće jer su moji učitelji to prepoznali. Kada sam malo odrasla i još više osvijestila svoje potrebe i afinitete, krenula sam studirati ono što sam voljela – upisala sam tadašnju jugoslavistiku i književnost. Tu je bilo važno puno čitati, uživala sam. Upijala sam Zagreb, za mene novi grad jer sam odrastala u Petrinji, na ušću Petrinjčice u Kupu. Bilo je to prekrasno djetinjstvo – mogla sam živjeti s prirodom, brati šljive, grožđe… A i kultura tog grada nije zanemariva. To je sve ušlo u mene kao u spužvu. Kada sam došla u Zagreb, s velikim očima provincijalke, trebalo je srušiti neke zidove u mojoj glavi.”

Tu joj je, kaže, jako puno pomogao dramski pedagog, Radovan Licht Milanov: “On je bio intelektualac koji nije baš imao sretan životni put, ali je volio ljude, volio je mlade, imao puno mudrosti i silnu potrebu da sve to prenese na druge ljude. U to je vrijeme vodio studentsko kulturno-umjetničko društvo Ivan Goran Kovačić – kazališnu sekciju Goran i tu sam pronašla, za vrijeme studija, svoju luku. Tu je nastao i moj nadimak Latica, inspiriran nadrealističkom dramom Radovana Ivšića, Akvarij.”

Poput Šenoine Branke

Ubrzo je Ksenija zakoračila i u svijet rada, iako je i za vrijeme studija volontirala i radila kao vanjska suradnica u Centru mladih Ribnjak.

“No, kad sam diplomirala, 1983., u Ribnjaku nije bilo posla. Onda sam si zamislila da ću kao Šenoina Branka prosvjećivati hrvatski narod. I tako sam dospjela u selo Ivanska koje se smjestilo između Čazme i Bjelovara, a meni se tada činilo da je Bog tamo rekao laku noć. Moja zelena putna torba i par dinara u džepu.”

Ponudu za posao dobila je i iz Huma na Sutlli, ali odabrala je Ivansku jer je tamo mogla  stanovati u školi – imali su sobicu za učitelja, a vodu je uzimala na bunaru. To joj je, kaže, bilo blisko njezinoj Petrinji.

“Tamo je ubrzo uslijedio šok – predavala sam hrvatski djeci od petog do osmog razreda, a bilo je djece u sedmom razredu koja su bila doslovno nepismena! Nisu poznavala grafiku hrvatskog jezika. To je za mene bilo veliko iskušenje. Nastavničko okruženje s tim je već bilo raskrstilo i pomirilo se. Tadašnja školska pedagoginja držala mi je ruku i govorila: – Ne možeš mu dati jedan, on će dobro brati kukuruz!”

“A ja sam samo htjela dijete na polugodištu ocijeniti prema njegovom stupnju znanja, nisam ga htjela ni kazniti, ni poniziti. Mislila sam da bi ga loša ocjena mogla trgnuti, motivirati. Bilo je i romske djece s kojom se nitko nije bavio. Nije bila moguća nikakva kulturna hrana, ni kazališna, ni filmska jer bi film u bjelovarskom kinu završio nakon odlaska posljednjeg autobusa za Ivansku”, prisjeća se Ksenija.

Tako je, kaže, nakon godine dana, shvatila da se nalazi u “duhovnom grobu”, u kojemu je imala jednu prijateljicu za koju kaže da joj je doslovno spasila život jer bi bez nje bila uvenula. “Osjećala sam se tada jako slabom. Bilo je, srećom, i dobrih ljudi – oni su uvijek prisutni. Oni i svemirska sreća.”

Svi putevi vode – na Ribnjak

I tako je, zahvaljujući upravo svemirskoj sreći, u novinama ugledala natječaj za voditelja literarnih aktivnosti u Pionirskom domu Marko Orešković – ustanovi osnovanoj 1953. godine, iz potrebe da se siromašnoj djeci pruže sadržaji, mogućnosti i igračke. “To je bio poligon za sve moje sposobnosti, vještine i ideje”, govori mi Ksenija.

“Radili smo radionice koje su bile pedagoški i metodološki desetak godina ispred svog vremena i to najviše zahvaljujući kazališnom redatelju Nikši Eteroviću koji je bio također vanjski suradnik. Bili smo ustanova od posebnog državnog interesa – tu su se okupljali napredni ljudi i država je puno ulagala u nas. To je bila sinergija društvenog aktivizma i osobnog angažmana. I tu sam se, opet uz nešto sreće, zatekla ja i naučila ono što i danas koristim u svom radu. Bio je to sudbinski splet okolnosti”, otkriva Ksenija Rožman.

Kroz ovaj angažman primijetila je da su djeca u literarnim aktivnostima u školi, kako kaže, bila pogrešno usmjeravana. Bilo im je teško pisati, lektira je bila obavezna, a oni su bili prisiljeni raditi mnoge stvari koje zapravo nisu željeli.

“I tada sam im ponudila kazalište. Tajna moje specifičnosti je u tome što sam autentična. Kopala sam po sebi i iskopala nešto što je u meni istinsko. Kazalištem sam se bavila cijeli život, odgajali su me ljudi koji su se također kazališno izražavali i sve ostalo bilo je logičan slijed.”

Svoju je grupu dovodila u Ribnjak, radilo se i noću, priča mi. “Bilo je jako puno divnih dogodovština. Motivacija mi je bila samo ispunjenost, sadržaj. Novac mi nije bio bitan, bilo mi je važno da si mogu platiti podstanarski stan. Prvo vrijeme mi je pomogla kolegica iz Ribnjaka, koja mi je postala i prijateljica – dala mi je svoju kuću da tamo malo živim. Onda sam upoznala supruga koji je dobar čovjek i uvijek me podržavao. Uz moje dvoje djece još sam detaljnije otkrila tko su djeca zapravo i kako s njima treba raditi, ponašati se”, priča mi Ksenija.

Rad za opće dobro

Ksenija Rožman rado se angažira u brojnim projektima i čvrsto vjeruje u rad za opće dobro: “To sam rano osvijestila, sudjelovala sam i na radnim akcijama, čak pet puta. Moja životna filozofija kaže da sigurno postoji neka sila dobra koja treba pomoć. Ja želim biti dio te sile jer ona ne može biti sama. Ona treba našu pamet, našu marljivost, požrtvovnost. Ako treba ostati i raditi cijelu noć, pomoći kolegi, ostati dulje i zatvoriti ured. Ja sam uvijek na raspolaganju.”

Primjećujem kod nje i veliki životni optimizam. “Je, optimist sam. Ali koja je alternativa? Ona je puno mračnija, ne mogu nositi tu količinu straha stalno sa sobom. To paralizira čovjeka. Imam duh koji mi kaže – nemoj se okretati na tu stranu, gledaj svijetle trenutke, gledaj ljude, gledaj one kojima trebaš”, mudro govori Ksenija.

Cijeli radni vijek provela je u Centru mladih Ribnjak, a surađuje i s Društvom Naša djeca. “To je moj svijet i uvjerena sam da imam misiju i poziv. Da mi danas kažu da moram u mirovinu, što će mi sigurno reći jer treba otvoriti mjesto mladima, ja sam spremna reći – dobro, ako ima potrebe i prostora i nekome trebam, ja ću raditi, bez ikakve naknade. Samo se nadam da ću biti zdrava i da ću to moći.”

Dodaje kako kroz svoje programe ne odgaja zvijezde, naglašava kako to što radi nije tečaj. “Ja djeci pomažem u odrastanju. Predstavljam im kazalište i koristim ga kao poligon za odgoj. Osim toga,  jačam i osobnost koju kod djeteta treba prepoznati.”

Što mi daju djeca?

“U mojoj prvoj dramskoj skupini bili su neki danas poznati ljudi – Dunja Mazzocco Drvar, Ozren Grabarić, Anita Matić-Delić i mnogi drugi. Oni danas kažu da im puno znači ono što smo mi tada bili jedni drugima. I ne zaboravljaju to. Znate što su mi oni dali? Svoju djecu! Njihova djeca danas idu kod mene na dramsku! To je ljubav!”

Ksenija Rožman kaže kako je dramska pedagogija u razvijenijim je zemljama već dugo afirmirana, dok kod nas još nije ušla u službeni kurikulum. Ona djecu uči da kazalište ne smije biti dosadno.

“Kada djeca to shvate i prepoznaju u sebi potrebu da u sebi to pročeprkaju, onda se javljaju novi načini izražavanja. I to je ono što bih voljela da i srednjoškolska dob usvoji. Puno je zamki oko njih, jako im je teško.”

Djeca je, kaže, često i pokreću, potiču na akciju i ne daju joj da se uspava. “S njima stalno učim, živa sam. Bitno je da djeca budu svoja, da shvate da ne mogu uvijek biti odlikaši. Važno je da budu – djeca!”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.