Prati nas

Mozaik

Stari zanat još se drži

Postolar kojeg zna pola Zagreba: ‘Umirovljenici mi nose i po 30 godina stare cipele’

Pitate li bilo koga tko živi na zagrebačkoj Knežiji, ali i šire, zna li postolara Krunu, odgovor će biti samo jedan: ‘Pa naravno!’ I doista, dok smo u njegovoj maloj, uličnoj radnji prepunoj kojekakvih cipela razgovarali o njegovu starom zanatu, popravcima i društvenoj klimi, na vrata su neprestano dolazili ljudi, mahom umirovljenici jer je bio radni dan.

Objavljeno

|

gdje popraviti cipele u Zagrebu?
Kruno Županec (foto: Gordana Arh)

“Ima divnih umirovljenika ovdje. Uvijek mi netko tko živi u blizini skuha kavu pa donesu, nerijetko dobijem i ručak. Evo danas mi je gospođa Dubravka, inače majka veslača Damira Martina koja živi u zgradi iznad radnje, donijela i netom pečene kiflice, da počasti jer joj se u noći rodila unučica. Eh, da, skoro svakog tu poznajem, a osobito stariji mi se vole doći čak i samo izjadati”, govori nam 55-godišnji postolar Kruno Županec.

“Najviše se žale na bolesti, općenitu situaciju u zemlji, na male mirovine. To su iznimno obiteljski ljudi, žive za obitelj. Znam stoga i kad se nekome razvode djeca, tko je koga ostavio, tko se s kim spetljao, kakve probleme im rade… ali ja sve to držim za sebe, od mene to dalje ne ide”, kaže nam Kruno i tada podigne prst u zrak pa dodaje: ”Još me stari majstor Kico, kod kojeg sam u Ilici izučio zanat, naučio kako pristupiti mušterijama, biti srdačan, uslužan, uvažavati ih”.


I upravo je ta susretljivost, uz izvrsnost u poslu te više nego razumne cijene, njegov ključ za opstanak u vremenima kad se cipele ne popravljaju mahom kao nekad, kad većina ljudi staru obuću baca i kupuje novu. “U ovom je zanatskom poslu sve krenulo nizbrdo tamo devedesetih. Cipele su se tada masovno počele proizvoditi u Kini, time su postale jeftinije, a kvaliteta im je padala. Ljudima se više nije isplatilo popravljati ih, a mogu vam reći, i oni koji bi takve cipele došli popraviti, zbog loših materijala nisam im mogao jamčiti da ću ih uspjeti skrpati. Teško primaju ljepilo, više ne mogu izgledati kao prije. To s kvalitetnom cipelom, kakve su se radile nekad, nije slučaj. Ja iza takvih popravljenih cipela uvijek ponosno stojim”, otkriva obućar.

Cipele iz prošlog stoljeća

Umirovljenici su ti koji mu najčešće donose prastaru obuću, iz više razloga. “Donesu u radnju i po 20, 30, pa i 40 godina stare cipele. Nije siromaštvo, odnosno male mirovine, jedini razlog. Na to ih navodi i udobnost tih cipela, koja im je važna u starijoj dobi zbog čestih problema sa stopalima, žuljevima, čukljevima i slično. K tome, stariji ljudi znaju što je kvaliteta pa zapravo i ne kupuju najjeftinije cipele”, objašnjava.

“Ako ikako mogu, unatoč malim mirovinama, stisnu zube i kupe skuplji par jer znaju da im to ipak donosi veću udobnost, ali i dugoročnu uštedu jer su trajnije. I kad nađu takve udobne cipele, e te ne daju ni pod koju cijenu!” govori Kruno i nastavlja: “Jedna mi je gospođa nedavno na popravak donijela cipele čak iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koje su još uvijek odlično izgledale! Prepoznao sam i tko ih je izradio – bio je to ručni rad postolara Valeka iz centru grada, kojeg sam i osobno poznavao dok je bio živ.”

Umirovljenici najčešće traže popravak potpetica, remenčića na sandalama, kopči, nerijetko traže novi kožni zapetak. “Ima tu i lijepljenja, cipele im se znaju razići od starosti. Njihovi računi iznose od 20 do 50 kuna, rijetko više. Bake imaju više vremena, pa donose i cipele od svoje djece i unučadi. Nerijetko se dogodi i da plate njihov račun. I moram tu posebno reći da mi nikada nitko nije dužan ostao! Ni lipe. Odmah plate, računaju na ovaj izdatak unaprijed. Nikada s njima nisam imao problema, svađa, povrata. Doista imam samo pozitivna iskustva”, doznajemo od omiljenog kvartovskog postolara.  

Dolaze mu i dame iz centra

Dolaze k njemu s cipelama i ugledne dame u godinama i to javnim prijevozom iz centra grada. “Tramvajem mi još uvijek dolazi sestra Ćire Blaževića, koja se bliži devedesetoj godini života. Njoj me preporučila moja susjeda iz zgrade, koja je njezina prijateljica. A redovita gošća, sve do svoje 87 godine života, bila mi je i šogorica pjevača Ive Robića koja je nedavno preminula. Ne čudi me više i kad dođe netko iz Dubrave, Sesveta. Sve to ide usmenim preporukama, bolju reklamu i ne trebam”, govori postolar Kruno.

Kruno i Sanja Županec (foto: Gordana Arh)

S njim radi i supruga

Potom je ponosno predstavio i svoju suprugu Sanju, koja je sjedila za šivaćom mašinom i slušala naš razgovor. “Osim mene, u obrtu je zaposlena i moja supruga, ona popravlja i šije torbe. Nećemo se nas dvoje na ovom poslu obogatiti, ali zaradimo dovoljno za život. Kod kuće u Luki pokraj Zaprešića bavimo se i poljoprivredom, proizvedemo nešto eko hrane za svoje potrebe. Smatramo se skromnima i zadovoljni smo”, rekao je postolar.

Preživjeli zatvaranje u pandemiji

Za vrijeme lockdowna zatvorili su radnju. Dobili su potpore i s tim nekako preživjeli. 2Dobro u svemu tome bilo je jedino to sam kod kuće napravio sve ono što sam godinama stavljao pod tepih. No, kad smo ponovo otvorili, malo je tko ušao u radnju, da bi se mjesecima kasnije i taj trend preokrenuo. Ljudi su bili kod kuće, čistili cipelare, vidjeli što se može popraviti pa sada posla ima više nego ikada”, govori Kruno.

Svi koji su ušli u radnju tada su, kaže, pričalo samo o bolesti COVID-19 i potresu. “Svakakvih sudbina smo se naslušali. Usamljenost je ljudima teško padala, nedostajali su im djeca i najviše unuci. Bilo je starijih ljudi iz kvarta koje smo poznavali i za koje smo saznali da su od te bolesti umrli. U ljude se uvukao strah, tek se sad to malo smirilo”, rekla je gospođa Sanja.

Trnovit put do zvijezda

Prisjetio se potom Kruno Županec kako je počinjao svoj zanatski put prije nekih tri i pol desetljeća, kada su postolari još uvijek bili cijenjeni. “Kad sam završio osnovnu školu, ja i nisam sanjao da ću postati postolar. Volio sam matematiku, sport. No, dva moja prijatelja upisala su Tekstilno-obućarsku školu pa sam ja više zbog njih i društva odlučio upisati se s njima, ne znajući ništa o tom poslu. K tome, nikada mi nitko iz obitelji nije bio postolar. Bila je to zapravo slučajnost, prst sudbine. A kroz život sam toliko zavolio ovaj posao, da bez njega ne bih mogao živjeti”, kaže ovaj, složit ćemo se, sretan čovjek.

Nakon srednje škole bio je naučnik kod uglednog obrtnika u Ilici, zvanog “Kico”, koji više nije živ. “Na tom je mjestu sada kafić, jer je njegov sin zatvorio radnju i odselio u Ameriku. Nakon dvije godine kod Kice, otišao sam u vojsku i potom se zaposlio u, danas propaloj, tvornici papuča ‘Rukotvorine’ i tu sam se zadržao šest godina. Potom sam radio za jednog zagrebačkog obrtnika postolara gdje sam uz njega ostao punih 19 godina.”

“Mislio sam tada da je to moj posljednji posao, no neočekivano sam dobio otkaz. Imao sam 46 godina, a posao postolara, znate i sami, u ovom stoljeću i nije tražen. Bio sam na sto čuda i morao sam donijeti odluku što dalje. Izlaz sam vidio u otvaranju vlastitog obrta – iskustva sam imao, a za novac sam se snašao – pomogla mi je majka, nešto sam imao i – krenuo!”

Supruga, koja u to vrijeme nije radila, odmah mu se pridružila u poslu. “Nas dvoje smo se i upoznali u istoj školi, kad je ona u susjednom razredu završavala smjer Galanterist i izrada gornjišta obuće. Bilo je dakle sasvim logično da sada, kad imamo nešto svoje, pokušamo iskoristiti i njezino znanje. Tako smo uz popravke cipela koje većinom radim ja, uveli i popravke torbi, a to često uključuje dosta šivanja u čemu je ona izvrsna i ne bih mogao bez nje. K tome, bavimo se i izradom ključeva. Početak nije bio lak, iz dana u dan smo se borili za klijente, trebalo je plaćati davanja državi i najam uličnog lokala. No, malo po malo i došli smo do toga da katkad više i ne stignemo odraditi sve što bi taj dan zacrtali”, govori Kruno koji sa suprugom ima i dva sina, Antonija i Ivana. Jedan još živi s njima, drugi se osamostalio.

Prisjetili se propalih tvornica

I supruga je radila u nekad dobro poznatim, danas zaboravljenim tvornicama. “Najprije sam radila u Tvornici dječje obuće Zagreb, srušene zbog gradnje Ciboninog tornja uoči Univerzijade. Potom sam se zaposlila u tvornici DIOZ gdje su se proizvodile upravo torbe. Sve je to propalo, i evo nas u vlastitom malom obrtu”, rekla je gospođa Sanja koja osim za privatne mušterije, torbe i ponešto drugo prepravlja i šije i za TV kuće (torbe za kamere), kao i za sportske klubove. “Svima je najbitnija kvaliteta, ali i cijene koje nismo dizali niti jednom u naših evo više od deset godina”, kaže Sanja.

Ne misle na mirovinu

O mirovini nisu počeli ni razmišljati. “Dok god ću se ovako dobro osjećati, raditi ću i dalje. Imam kolegu u gradu koji je već dugo mogao primati penziju, a eno ga, još uvijek je svaki dan u radnji. Ne bih se žalio kad bi i ja mogao tako”, kaže Kruno. Jedini godišnji odmor ovaj skladni par uzima ljeti, dva do tri tjedna i tako već godinama. Kruno radi i svake subote, supruga vikendom dolazi samo kad se nagomila posla. I dok su lani uspjeli otići na more, ove su godine, kažu, imali posla oko kuće u Luki i nisu nigdje putovali.

A kad Kruno nije u radnji ili u vrtu, bavi se mnogim  hobijima – svira gitaru i tamburicu, čak s društvom iz folklornog društva u kojem je bio više od 20 godina, svira na feštama, raznim lokalnim okupljanjima. Ovaj punk-roker bivši je i natjecatelj u stolnom tenisu koji još igra, a voli zaigrati i košarku. Sve hoće, sve stiže, i ne misli stati dok god ga ruke i noge budu služile.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP