Prati nas

Mozaik

Razgovarali smo s gastarbajterom u mirovini: ‘Ah, nije ni Njemačka što je nekad bila’

‘Umirovljenici ovdje ne žive kao bubrezi u loju i moraju dobro promišljati kako će preokrenuti svaki euro. Mnogi rade i u mirovini da bi skrpali kraj s krajem! Možda je bolje jedino gastarbajterima koji su se pod stare dane vratili u Hrvatsku, i to na nešto svoje. No, takvih nema puno jer je većina ovdje koristi zdravstvenu skrb, a tu ih vežu i djeca i unuci’, kaže vitalan 80-godišnjak.

Objavljeno

|

Branko Volf (foto: privatni album)

Početkom sedamdesetih prošlog stoljeća Branko Volf je kao mladić, sa završenom srednjom školom za tokara i nekoliko godina radnog iskustva u riječkom Torpedu, sjeo na vlak i otišao u Njemačku u potragu za boljim životom. Prisjetio se čežnje za rodnim Gorskim kotarom, njegovim Tršćem i skijanjem, prvih poslova, dana kad je godinama kasnije u Rijeci upoznao suprugu, a govorio je i o djeci i unucima. Usporedio je život, rad i umirovljenički sustav u Njemačkoj nekad i danas, ali i u odnosu na Hrvatsku.

Nije u Hrvatskoj puno gore

“Danas mogu reći da više ne postoji neka velika razlika u kvaliteti života u Njemačkoj u odnosu na Hrvatsku, kao što je to nekad bio slučaj. I tamo je teško pronaći posao, a većini ljudi je plaća najbliža zakonskom minimalcu od oko 1.580 eura bruto. Na taj iznos radnik je obvezan platiti i porez, zdravstveno, mirovinsko i osiguranja za slučaj nezaposlenosti, što je oko 300 eura. Do vlastitog stana je teško doći, a cijena najamnine za malu kvadraturu dosežu i do 1.000 eura mjesečno. Uz to je ovdje jako skupo i održavanje auta”, rekao nam je 80-godišnji Branko Volf koji sa suprugom živi u njemačkom gradiću Horb am Neckar gdje je nekad i radio u tvrtki Brueninghaus-Hydraulik.

Umirovljenicima je još gore

I doista, nije teško izračunati koliko će samcu ostati za život ako je podstanar. Većina ljudi, reći će naš sugovornik, jedva podmiruje životne troškove, a o štednji da i ne govorimo. A umirovljenici su, kaže, na koljenima. Prosječna mirovina u Njemačkoj iznosi 1.139 eura, a za žene 710 eura. Dakle, često je i puno niža! Hrvatskim umirovljenicima taj prosjek doista zvuči kao znanstvena fantastika, ali Nijemci tvrde da im život s tim nije bajka jer su im izdaci tek nešto niži nego radnom stanovništvu.

“Moja je mirovina tek malo viša od prosječna, a kako sam radio u renomiranoj tvrtki, imao sam sreću da nam je vlasnik dodatno uplaćivao u mirovinski fond te tako imam i 235 eura dodatka. Supruga ima daleko niža primanja od mene, neusporedivo. Kao i većini Nijemaca, najveći dio budžeta ode nam na stanarinu. Imamo auto, tu su i hrana i ostale potrepštine, a otići u restoran i frizeru mnogima je luksuz”, kaže. Dao je i izvrstan primjer koliko se situacija pogoršala u posljednja dva desetljeća. “Za manji podstanarski stan ja i supruga plaćamo 500 eura, no tu smo najamninu davno dogovorili i nisu nam je dizali. Moja kći je stan iste veličine iznajmila u skorije vrijeme, i nije mogla pronaći ništa ispod 650 eura. U novogradnji bi pak takav stan koštao čak 1000 eura mjesečno!” doznajemo.

Čak i oni koji su sagradili vlastite kuće, kaže, imaju gotovo jednake troškove kao podstanari – zbog još skupljih režija, održavanja i popravaka te raznih osiguranja. A da bi si mogli priuštiti ljetovanje primjerice u Hrvatskoj, većina ih za to mora imati plan štednje tijekom godine. I još jedan podatak govori da za umirovljenike ondje život nije bajan: “Mnogi rade i u mirovini da bi skrpali kraj s krajem”, kaže Volf.

Nekada se bolje živjelo

Prije 50 godina, kaže, nije bilo tako. “Kad sam ja dolazio u Njemačku, tvrtke su svojim radnicima ovdje osiguravale relativno jeftine stanove koje su obično imale u svojem vlasništvu. Većina je zarađivala dovoljno za podmirenje svih životnih troškova, a dosta se moglo i uštedjeti. U to vrijeme nije bio nikakav problem pronaći ni posao ni smještaj, a socijalna i zdravstvena skrb su bili na vrlo visokom nivou. Umirovljenici su također bolje živjeli. Bila je to ogromna razlika života u odnosu na život u tadašnjoj Jugoslaviji, gdje za sebe nisam vidio ni približno svijetlu budućnost”, govori Volf.

Branko Volf s kćeri i dijelom unučadi

“Baš kao i ja, mnogi su naši sunarodnjaci za radnog vijeka gradili kuće u rodnim krajevima. Vjerujte, malo ih se trajno vratilo. Mi smo svoju kuću u Gorskom kotaru nedavno prodali, no mnogi imaju dvojni život – ljeti su u Hrvatskoj, a s jeseni se vraćaju zbog zdravstvene skrbi, ali i djece i unučadi”, govori nam Branko Volf koji je, kaže, sa suprugom također blagoslovljen unucima koje mu je podarila kći Jadranka, a prije sedam godina dobili su i praunučicu. “Umirovljeničke dane najviše nam uljepšavaju unuci Lorena, Mario, Adrijana i Riccardo, kao i praunuka Melany“, govori Volf.

Životna tragedija

Uz brojne sretne trenutka koje je za života njegova obitelj provela odmarajući u Hrvatskoj i živeći u Njemačkoj, prije šest godina doživjeli su tešku obiteljsku tragediju. “Te 2015. godine je, iznenada, u 40. godini života, preminuo naš sin Dalibor. To smo preživjeli samo zahvaljujući vjeri u Boga i unucima koji nam znače sve”, rekao je teška srca naš sugovornik.

Recept za dugovječnost

Kao recept za dugovječnost u miru i zdravlju, osim u vjeri, vidi i u aktivnom načinu života od mladosti do danas. “Bio sam aktivan kao učitelj skijanja, trener i natjecatelj, ali i planinar. Zbog problema s kralježnicom, prostatom i srcem već nekoliko godina ne skijam, ali zato lagano vježbam, plivam i šećem. Hobi mi je bio i snimanje događaja u rodnom Tršću i na otoku moje supruge, Ižu, pa sada snimke prebacujem na računalo, često i na Facebook, što mi čini veliko zadovoljstvo”, govori prisjećajući se trenutaka iz mladosti.

Jedan od najsretnijih bio mu je, osim rođenja djece, trenutak kad se oženio. “Nekoliko godina nakon što smo se supruga i ja upoznali u Rijeci, vjenčali smo se u njenom rodnom Velom Ižu i odmah nakon svadbe otputovali zajedno u Njemačku. Zasnovali smo obitelj, radili i živjeli za sretne dane odmora u našim rodnim krajevima”, ispričao je Branko Volf i dodao da, otkako više ne dolaze u kuću u njegovom Tršću, u Hrvatsku dolaze rjeđe i uglavnom na more, ali uvijek uživaju kao nigdje na svijetu.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.