Prati nas

Aktivno starenje

Nisu požalili

‘U Velikoj Britaniji sve smo ostavili i rasprodali, u mirovini će nam život biti bolji na Visu’

Liz i Steven su u srednjim pedesetima 2019. godine u potpunosti napustili život u Velikoj Britaniji i preselili se na Vis, otok na kojem žele raditi do mirovine i ostati do posljednjeg daha. Napravili su i konkretan plan od čega će ondje živjeti, a s vremenom su se uspješno uključili u lokalnu zajednicu. Iako svi znamo da život na našim otocima ne ide uvijek kao po loju, ovaj par svjedoči da pozitivni aspekti otočkog života nadmašuju nedostatke.

Objavljeno

|

Liz i Steven Haslemere na trajektu kojim su napustili Veliku Britaniju (foto: privatni album)

Nakon nepune tri godine života na Visu, Liz i Steven Haslemere osjećaju se vitalno, zdravo, ispunjeno, postižući lakše sklad duha i tijela u malome mjestu. Sve je jednostavnije i bolje, reći će, u ovako mirnom, pitoresknom gradiću s niti dvije tisuće stanovnika, okruženim prirodom, nego što je to bilo u velikom Cambridgeu u kojem su živjeli do preseljenja u Hrvatsku.

Ispričali su nam kako su se snašli, čime se bave, što im smeta, a što ih oduševljava, ali i kako zamišljaju svoje umirovljeničke dane. Svjedoci su koliko zadovoljstvo pričinja aktivno uključivanje u sve aspekte nove zajednice kao i da aktivan životni stil čak i uz varijabilna primanja jamče zdravlje i vitalnost u laganom, ali sigurnom hodu prema mirovini i starim danima.


Liz Haslemere odrasla je u malome mjestu nedaleko Birminghama, u obitelji iz srednje klase u kojoj je radio samo otac, dok je majka bila domaćica. Pohađala je žensku gimnaziju, a već je tu pokazivala zanimanje za likovnu umjetnost. “Bila sam dobra učenica, ali vrlo sramežljiva. Najbolje sam se osjećala u učionici za likovnu umjetnost pa sam upisala Studij likovne umjetnosti. No, već u prvom semestru teško sam oboljela od bulimije i punih se šest godina oporavljala od te bolesti”, rekla je prisjećajući se tog razdoblja. Teško zdravstveno stanje u mladosti utjecalo je, smatra, na njezine kasnije odluke da uvijek donosi bira ono što dobro za njezino i suprugovo psihičko i fizičko zdravlje. Odvest će je to, makar i podsvjesno, u kasnijim godinama i na Vis.

Nakon ozdravljenja odlučila je upisati povijest umjetnosti na Sveučilištu Manchester. “Procvala sam kao starija studentica! Magistrirala sam i specijalizirala se za srednjovjekovnu umjetnost. Potom sam otišla u Cambridge i ondje još i doktorirala. No, moram reći da mi je istraživanje i pisanje za doktorat bilo jedno od najtežih stvari u koje sam se gurnula, ali sam tu za cijeli život naučila o svojim snagama i slabostima i to mi je podiglo samopouzdanje”, ispričala nam je.

Uslijedio je fatalan susret u pubu

Steven je pak djetinjstvo proveo na obali mora, u mjestu Blackpool, jednom od prvih ljetovališta radničke klase iz industrijskih gradova poput Manchestera i Liverpoola. “Ondje ljudi slove za tvrdoglave, ali i sklone nestašlucima, što je i mene zacijelo donekle odredilo’, rekao nam je. No, zanimali su ga i glazba i literature pa je sredinom osamdesetih studirao Engleski jezik i literaturu na Oxfordu te igrao kriket za fakultetski tim.

A onda je, u zadnjoj godini prošlog stoljeća, u pubu St. Radegund u Cambridgeu, za koji je također igrao i kriket, upoznao Liz. U to je vrijeme taj pub bio urnebesno popularan, najviše zaslugom osebujnog gazde po imenu Terry Kavanagh. Liz je o tome ispričala: “Ja sam završavala svoj doktorat, a Steven je radio na akademskom izdavaštvu. Nakon dva tjedna veze, zaključili smo da zajedno želimo provesti cijeli život. Tajno smo se, sa samo četiri osobe uz nas, vjenčali dvije godine kasnije. Ja sam pronašla posao u administraciji jednog od muzeja u sklopu Sveučilišta Cambridge. Kasnije sam selila u druge muzeje i odjele, a posljednji posao prije preseljenja u Hrvatsku bio je na mjestu šefice računovodstva na Odsjeku za psihologiju. Tu sam naučila ključne stvari o vođenju financija što mi i na Visu pomaže”, rekla je naša sugovornica. Spomenula je i činjenicu da nikada nije imala velike karijerne ambicije već je težila zadovoljstvu i životu u trenutku. To je i ono što ju je odvelo do konačne odluke o preseljenju.

Kriket ih je odveo na Vis

Steven se uz rad u izdavačkoj industriji nastavio baviti i kriketom te je pomogao u radu na izdavanju godišnjeg timskog magazina. Te 2003. upravo je sa svojom pubskom kriket momčadi prvi put došao igrati na Vis jer je gazda puba već ranije ondje sreo mještana Nika Rokija i s njim dogovorio kako će na Visu zajedno oživjeti kriket. Naime, tu se kriket igrao još davne 1811. godine, što je poznato iz zapisa kapetana Williama Hostea, zapovjednika eskadrile Kraljevske mornarice koja se ovdje nalazila uoči bitke kod Issa. On je tada u dnevnik zapisao “Muškarci su otišli na obalu igrati kriket jer ovdje nemaju što drugo raditi”.

Tako su dvoje poduzetnih prijatelja dogovorili da će Nik okupiti višku momčad, a gazda Terry dovesti pubsku momčad iz Engleske. “Ostalo je povijest”, smije se Steven koji je potom napisao i knjigu “Uspon na planinu Hum“, o povijesti Britanaca na Visu u doba Napoleonskih ratova, o pubu u Cambridgeu te ponovnom oživljavanju kriketa na Visu.

Žudnja za životom na otoku

Liz i Steven su od tog prvog posjeta neprekidno vraćali na ovaj naš dalmatinski otok. “Čak i kad bi pokušali ljetovati negdje drugdje, uvijek bismo ostali razočarani u usporedbi s ljetovanjima ovdje”, kažu. A onda je još 2014. pala odluka da će početi pripremati preseljenje te su počeli pomno planirati sve detalje oko toga. Prodali su kuću koju su posjedovali, i na Visu kupili starinu koju su poslije obnavljali. Steven je još u Britaniji preuzeo tvrtku “Frozen Tomato Events Ltd” koja je ondje imala sjedište i koja je na Vis dovodila timove igrača kriketa, unutar koje i danas organizira turnire. Povezali su se s lokalnim entuzijastima te sklopili pravi mali savez. “Kriket igralište nalazi u sredini otoka, u Pliskom polju blizu konobe i vinoteke Roki koju vodi Nikov sin Oliver. Gostujući timovi koje dovodim iz Britanije vole igrati protiv lokalaca, a Oliver te igre čini posebnima i zbog njegovih ručkova, vina i piva koje ondje poslužuje”, govori Steven.

Otok Vis (foto: Filip Filipović/Pixabay)

Liz je na to dodala “Lijepo smo se uhodali na Visu. No, ubrzo smo shvatili da nećemo moći živjeti samo od kriketa, pa sam i ja počela razmišljati što i sama mogu ponuditi mjestu. Odlučila sam se za turizam temeljen na umjetnosti, kulturi, povijesti umjetnosti. Imala sam dovoljno znanja i iskustva da započnem takav biznis. Prije nepune tri godine osnovali smo “VISual Arts d.o.o.” Početak je bio spor, bolest COVID-19 nije pomogla, no već ove godine vodila sam 13 različitih tematskih radionica. Osim turista, tu su i stalni posjetitelji među Višanima, i stari i mladi. Zimi, kad mjesta opuste, to je nešto što će im pomoći da ostaju aktivni, uključeni u zajednicu, da s družimo. Od iduće godine imamo u planu ponuditi i pohađanje radionica sa smještajem, gdje će male grupe ljudi, njih do šest, moći živjeti s nama i baviti se kreativnim radom u našem studiju, ali i na otvorenom. Ja također podučavam umjetnost jedan na jedan, a uz to počela sam prodavati i svoje slike. Život je dobar!”

Par se nikada nije odlučio imati djecu. No, ne boje se usamljenosti pod stare dane, sretni su i ispunjeni ovdje i stvaraju nove prijatelje. Bilo je lakše donijeti odluku jer nisu imali djece i nisu morali brinuti o njihovom obrazovanju, sklapanju novih prijateljstava i slično. Najviše su ih, kažu, kočili papiri potrebni za preseljenje, u obje države, a baš se odvijao i izlazak Velike Britanije iz Europske unije (Brexit). No, i to se riješilo.

Liz i Steven Haslemere na Visu (foto: privatan album)

Unatoč dva biznisa koja danas ondje vode, priznaju da još uvijek ne zarađuju dovoljno za pristojan život i mirovinu jednog dana. No, rade na tome da oba posla podignu na višu razinu i nadaju se uspjehu u nadolazećim godinama. “Jedna od važnijih stvari kad smo došli na Vis bila je utemeljiti ovdje naše biznise kako bismo ovdje uplaćivali poreze i doprinose, ne bi li time doprinijeli hrvatskoj ekonomiji. Za nas oboje važno je dati nešto zauzvrat zemlji koja nam je omogućila tako kvalitetan život”, napominje Liz.

Vis se promijenio u 18 godina

“Od prije 18 godina kad smo došli prvi put, stvari su se ovdje jako promijenile. Prvi put nam je trebalo više od 24 sata da doputujemo iz Britanije – avionom do Italije, pa iz Pescare do Ancone vlakom, potom trajektom do Splita i tek onda drugim trajektom do Visa! To je sad bitno brže!”, ispričala je Liz.

Britanska percepcija Hrvatske

Na pitanje kako nas doživljavaju Britanci, Liz odgovara: “Većina Britanaca zna samo za Dalmaciju i Dubrovnik, kao i mi prije dolaska ovdje, kao da postoji samo priobalje. Iako nismo mnogo istražili Hrvatsku, začudilo me koliko je tu različitih regija, prirode, klima, arhitekture, dijalekata, kuhinja… fascinantno! Znamo da postoji korupcija, kriminal, emigracija stanovništva, no opet kao stranci vidimo da ste jaki u pogledu odnosa prema svojim obiteljima i još ste uvijek na neki način socijalno osjetljivi. Vjerujte, ljudi su ovdje generalno puno sretniji nego Britanci. I da, znam da je to već kliše, ali birokracija vam je doista iscrpljujuća čak i za najbanalnije procedure. A to zapravo možete relativno lako promijeniti.”

Ne boje se starosti na otoku

Za sada su oboje dobrog zdravlja, a to je, kažu, rezultat zdrave prehrane bazirane na lokalnom povrću, nepušenja, puno kretanja odnosno šetnji i vježbanja. Ne boje se starosti ni bolesti na izoliranom otoku, jer su pozitivno iznenađeni kako smo se kao država organizirali u pandemiji, i oko cijepljenja koje su objeručke prihvatili. Iako su zbog jedne Stevenove ozljede na kriketu nedavno morali na hitni prijem u splitsku bolnicu, imali su pozitivna iskustva s liječnicima i ne strepe pred hrvatskim javnim zdravstvom.

Na Visu imaju i prave prijatelje – kako među lokalnim stanovnicima, tako i među strancima poput njih. Za susjede imaju samo riječi hvale. “Vis je malo mjesto i nemoguće je ovdje ne imati prijatelje!”, vedro kaže Liz. Ljeti, govori dalje, imaju puno posla i malo slobodnog vremena. Najljepše od Visa je tada to što se u pauzama od posla otrče okupati, ta kuća im je samo pet minuta udaljena od plaže. “I 30 minuta odmora u ovako predivnoj okolini dovoljno je za potpun odmor!”, uskliknula je naša sugovornica.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP