Franjo (69): ‘Od kiparenja motornom pilom ne zaradi se puno, ali je užitak’

Malim pitoresknim mjestom Siračem nadomak Daruvara, odjekuje zvuk motorne pile. Nije to ništa neuobičajeno za taj šumom bogat kraj, pogotovo ujesen kad ljudi pripremaju drva za ogrjev ili uređuju voćke pileći im suvišne grane. Na poljoprivrednim imanjima mnogo je poslova koje zahtijevaju malo težu mehanizaciju, no kad Siračem odjekne zvuk motorke, to može značiti još nešto. Iz nekog komada drveta možda upravo nastaje skulptura čovjeka ili kakve životinje jer motorna pila nije samo alat – ona je i umjetničko sredstvo.

Franjo Butković (69) jedan je od četiri kipara motornom pilom iz siračkog kraja. “Počeo sam se time baviti otprilike 2013. godine. Jedan moj prijatelj i kolega, s kojim sam radio u šumariji, pravi je profesionalac u kiparenju motornom pilom. I jednom je došao k meni doma u vrijeme kad su se održavali Dani šljiva u Siraču. Pitao me bih li želio poći s njim, jer će on na Danima šljiva nešto kipariti pa da i ja probam. Rekao sam mu: ‘Ivane, moj, ne znam ti ja ništa, ja od drveta radim samo ove tu gljive pa ih stavljam oko kuće.’ A on mi je rekao da znam dosta toga.”

I tako je Franjo, zajedno s kolegom Ivanom, počeo kipariti motornom pilom. Inače, ta disciplina datira iz pedesetih godina prošlog stoljeća i spaja modernu tehnologiju motornih pila, s tradicionalnom vještinom rezbarenja drveta. Prvi mehanizirani kipari bili su američki drvosječe.

Nimalo laka disciplina

Franjo Butković kaže da kiparenje motornom pilom nije nimalo lako, iako njemu motorka nije strana i u životu je puno s njom radio.

“Čovjek u glavi mora imati neku sliku kakao bi to trebalo izgledati, da bi uopće mogao išta napraviti. Prijatelj Ivan mi je dosta stvar pokazao kako se rade. No kiparenje motornom pilom je ipak nešto drugo od rezanja drveta”, kaže Butković.

“Na početku se nisam usudio raditi tzv. speed carving – to je kad za neku skulpturu imaš neko ograničeno vrijeme, recimo 60 minuta. Ta je disciplina česta na natjecanjima na koja skulpturu treba napraviti u zadanom vremenu. Sad su to čak i smanjili na 45 minuta. U tome morate imati jako precizne poteze, nema fulanja”, kaže Franjo.

Svake godine u malom mjestu Salinovcu pored Varaždina, održava se Hrvatski festival kiparenja motornom pilom. Franjo i njegov prijatelj Ivan na festivalu sudjeluju već šest godina.

“I ove smo godine bili, a propustili smo samo prošlogodišnji festival zbog korone. Na tom festivalu natjecatelji moraju napraviti jednu glavnu skulpturu, koja ostaje organizatorima festivana, i jednu skulpturu tehnikom speed carving. Te skulpture kasnije idu na licitaciju i ako se nešto proda, taj novac ide nama natjecateljima. Tako da barem malo možemo pokriti troškove goriva i slično jer se za sudjelovanje na sajmu ne dobije naknada”, kaže Franjo.

Inače, dosta je zadovoljan uspjehom na natjecanju, zbog čega mu se i rado vraća. “Ja na natjecanju prođem uvijek dosta dobro i završim skulpturu u zadano vrijeme. Ili čak i prije. A što se licitacije tiče, to bude kako-kada. Ovisno o tome koliko je netko spreman ponuditi za neku skulpturu. To se razlikuje od godine do godine. Dva puta sam bio i u Sloveniji na njihovom festivalu kiparenja motornom pilom u Lavričevoj koči na Gradišču”, kaže Butković.

Najčešći motivi su životinje i ljudi Motivi koje najčešće radi vezani su uz prirodu ili život na selu. Nađe se tu skulptura ljudi koji obavljaju neke poljoprivredne poslove ili prikaza domaćih životinja.

“Ja najviše volim raditi skulpture ljudi, djedove sa šeširima na glavama, ili ljude koji nose grožđe u košarama. Ima nekih mojih skulptura, baš tih koje prikazuju berbu grožđa, koje krase klijeti po Zagorju. Volim raditi i ptice, razne životinje, svašta. Za dječji vrtić u Siraču smo radili vlakić. Onda smo radili jaslice za crkvu u Popovači, u Dobrovcu i u Novoj Rači. Svašta radimo”, kaže Franjo.

Ali rad s motornom pilom uzima svoj danak jer ta disiplina zahtijeva priličnu snagu, a vibracije motorke znače i veliki stres za ruke.

“U posljednje vrijeme više ne mogu baš raditi kao što sam mogao prije jer me bole ruke. Znate, ja sam zbog ruku otišao i u prijevremenu mirovinu jer su mi dosta stradale ruke od rada s motornom pilom u šumariji. Skoro 13 godina sam radio s motornom pilom non-stop, svaki dan”, kaže Franjo.

Sada motorku uzima u ruke kad treba obaviti neki posao kod kuće ili kad ga uhvati umjetnička inspiracija.

“Što se tiče kiparenja, to mi nekad dođe. Nekad mi tako dođe da jednostavno moram otići i nešto napraviti. Supruga Mirjana me nekad psuje zbog toga i pita me da koji me vrag tjera. Ali ja iza kuće imam neku šupu u kojoj je prikolica od traktora pa si tamo postavim neki komad drveta i onda tako zujim s motornom pilom”, uz osmijeh nam govori Franjo.

Nikad ne znaš što je u drvetu

Osim vještine baratanja motornom pilom i odabira motiva, jako je važno pronaći i odgovarajući komad drveta iz kojega će nastati umjetničko djelo.

“Odabrati pravo drvo je isto malo teže jer nikad ne znaš što se u drvetu nalazi i kakvo je to drvo iznutra. Kupovati drvo nema nikakve računice, jer niti ovako od ovog hobija nema baš neke materijalne koristi. Barem tu kod nas se teško nešto uspije prodati. Od svega što sam napravio, 95 posto sam podijelio badava. Ali kipariti nije isto što i samo piliti drva motornom pilom. Drvo se mora rezati kontra žile pri čemu na pili može otići i lanac i vodilica i sve. Ode i gorivo, odu ruke… Nije to lako. Pilu držite skroz na rukama, nije to jednostavno”, kaže Franjo.

Najčešće, kaže, radi od hrasta jer hrast najduže izdrži i najkvalitetniji je. “Radim i od drugih vrsta drveta. Koristim i topolu, ali ona se prvo mora malo prosušiti da ne pukne. Svako drvo hoće puknuti i treba znati kako tretirati koje drvo. Pogotovo se to odnosi na one komade drveta koji su dugo bili vani na suncu ili vlazi”, kaže Butković.

Kad uzme komad drveta u ruke, već otprilike može vidjeti što bi se od toga moglo napraviti. “No nikad ne znate što se u drvetu može nalaziti. Jedne godine kad sam bio na festivalu u Slinovcu, već sam bio pri kraju izrade skulpture i naišao sam u drvetu na neku trulež. To onda tako mora ostati, to se ne reže van, takva su pravila.”

Kako kaže stara poslovica “bez alata – nema zanata”, a to posebno vrijedi za kiparenje motornom pilom jer je uz talent i snažne ruke, neophodan i dobar stroj. “Imam čak motorne tri pile. Jednu jako veliku, jednu srednju i jednu skroz malu s kojom se može piliti i ‘na grubo’, ali ima i tu posebnu vodilicu s kojom možeš pisati. To je specijalan dio koji služi baš rezbarenju”, opisuje nam Franjo svoje pile.

Rad s motornom pilom nije za svakooga jer se radi o potencijalno vrlo opasnoj djelatnosti. To vrijedi i za uobičajeno piljenje drveta, ali i za rezbarenje. Nesreće su se, kaže Franjo, znale događati, čak i na Festivalu kiparenja motornom pilom.

“O, da! To može biti jako opasno. Na prvom festivalu kiparenja motornom pilom u Šalinovcu, jednom je natjecatelju izbilo pilu iz ruku i porezala ga je po vratu. Srećom, u blizini je bio jedan medicinski tehničar koji mu je odmah zaustavio krvarenje, inače bi bio gotov čovjek. Ima tu ozbiljnih ozljeda. Tu čovjek mora biti skroz koncentriran i mora misliti samo na to. Ne mogu mu misli odlutati nekamo jer onda neće biti dobro. Čovjek uvijek mora predvidjeti što bi se moglo dogoditi. Jer tu se prilikom kiparenja jako ubada i ide se duboko u drvo, ne rezbari se samo s vanjske strane”, kaže Franjo.

Nema tu neke zarade, ali nešto se ipak proda

Franji je kiparenje motornom pilom ovo sada jedini doticaj s ikakvom umjetnošću, no prije je znao raditi razne posude od kaširanog papira. “Papir se nakvasi u vodu – no to mora biti malo grublji papir – i onda se izmiješa miješalicom za ljepilo, doda se bijelog cementa i onda se od toga rade neke posude. Uzme se neki lonac ili neka stara posuda za kalup. Toga sam puno napravio: razne zdjele, vaze, posude za olovke. Toga sam napravio stvarno dosta, a toga sam i najviše prodao – više nego skulptura od drveta”, kaže Franjo.

U kiparenju motornom pilom baš i nema nekog novca, kaže, ali ipak se tu i tamo nešto nešto može zaraditi kako bi se popunio umirovljenički budžet. “Ponekad nešto prodam, ali ne baš često. Nemaju ljudi novaca. A vi ne možete napraviti skulpturu i nekome je dati za sto kuna jer to ne pokriva ni trošak drveta i goriva. A ako kažete cijenu koja bi donekle bila realna, to je ljudima preskupo. Ja onda skulpture koje napravim, najčešće poklonim. Ima dosta mojih skulptura okolo po Siraču”, kaže Franjo.

Danas se u Siraču kiparenjem motornom pilom bave tek trojica umjetnika. Jedan od njih, Franjin prijatelj Ivan, također je u mirovini i puno kipari, a dosta uspije i pridati.

“On je čak prijavio i samostalnu djelatnost tako da je sve legalno. On najviše radi za općine. Zovu ga načelnici da napravi šesto za njihovo mjesto, a jedno je vrijeme radio samo jaslice. Ni sam ne zna koliko ih je napravio. Sada više i ne ide na teren, nego sve skulpture radi u svojem dvorištu. On je bio lugar pa jako dobro poznaje drvo i zna gdje ga treba potražiti. Ponekad me zove da mu dođem u ispomoć ako ima više narudžbi pa da to što prije napravi. Jedino tada radimo zajedno. Inače je svatko sam u svojem dvorišti i sa svojom pilom, a skupa smo jedino kad idemo u Šalinovec na festival”, kaže Franjo.

Inače, život umirovljenika u tom je kraju dosta težak, otkriva nam Franjo. Mirovine su male, pa da se ne radi još nešto sa strane i da se barem povremeno ne uspije pridati nešto od skulptura, teško bi se spajao kraj s krajem.

“Hvala Bogu da me još zdravlje služi i imam taj traktor pa mogu raditi. Ali da ne mogu, ne bih mogao živjeti od mirovine. Da nešto sa strane na ulovim, bilo bi jako loše. Moja je mirovina 3.000 kuna. I dok sve poplaćam, ne ostane mi puno. Srećom, imamo vrt i životinje, tako da je lakše. Imam i taj traktor i berač za kukuruz pa i tu ulovim koji kunu. Pomognem nekome oko drva pa se i tu malo zaradi, barem da imam za registraciju traktora i auta. A kiparenje motornom pilom uglavnom je samo hobi. Nije financijski isplativo, ali to volim”, kaže na kraju Franjo Butković.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.