U prihvatilištu za beskućnike čekaju mirovinu: ‘Htio sam u zatvor, ali moraš napraviti prekršaj’

“Nažalost, tako je kako je. Nitko nije mislio da će tu završiti, ali takav je život”, kaže Josip, jedan od korisnika prihvatilišta za beskućnika Crvenog križa u Velikoj Kosnici pokraj Zagreba. “Tu sam od svibnja prošle godine. Ove godine u svibnju sam navršio 61 godinu. Firma u kojoj sam radio neke je od nas poslala na burzu, a uzeli su nove radnike. Klasika! U ovim je godinama teško naći posao. Malo me i bolest spriječila jer imam rak. Dosta je teško”, kaže.

Josip je jedan od trenutno 95 korisnika prihvatilišta. Najviše je upravo starijih osoba koje su se našle u financijskim problemima, a posao je u tim godinama jako teško ili nemoguće pronaći. U prihvatilištu mu je, nastavlja Josip, dobro. Ima svoju sobu, gleda televiziju, podruži se s ostalim korisnicima, ode do grada…

“Ovdje mi je dobro, zadovoljan sam. S obzirom na to kako neki ljudi vani žive, ovo je… Sheraton. Imamo topli obrok, doručak, večeru. Tu je vešeraj i svaka dva tjedna mijenjamo posteljinu. Peru nam veš. S obzirom da u nekim drugim zemljama ljudi spavaju po kolodvorima i kopaju po kontejnerima da nekaj pojedu, tu je stvarno dobro. Nije nitko očekivao da će tu završiti, no jednostavno te život natjera na to.”

Slična je i priča gospodina Zdenka kojemu su 62 godine. “Radio sam kod privatnika koji mi nije platio sve što sam kod njega zaradio. Duguje mi preko 40.000 kuna. Onda je dobio blagi moždani udar od kojega se poslije oporavio. Ali od tada se, kad god me vidi, pravi da me ne poznaje. I tako. Nisam imao kud”, kaže Zdenko.

Obratio se čak i policiji, no oni su mu rekli da ga nemaju zbog čega smjestiti u zatvor. “Moraš neki prekršaj napravit. Oni su mi rekli da odem u Kosnicu. Došao sam tu i primili su se. Tu sam već dvije godine. Ja sam ovdje zadovoljan. Ali ima i nekih koji nisu zadovoljni. Sve im je dobro u prvo vrijeme dok dođu k sebi, najedu se, operu. Ali onda kad se malo naviknu, ništa im ne valja. Ni socijalne radnice, ni medicinske sestra, ni kuhinja, ni čistačice. Ne znam što bi htjeli”, kaže Zdenko.

“Gledajte, znam ljude koji su bili ovdje i otišli u starački dom. Sad tamo kukaju! Vi ste, kaže, u dječjem vrtiću, a nama je gore nego u Remetincu. Meni je ovdje dobro. Gledam televiziju, malo s nekim popričam, odem i do grada. Nitko vas tu ne pita gdje idete i gdje ste bili. Ali ne smijete doći pijani ili nadrogirani. Morate se držati pravila. U dvije godine sa mnom ovdje nisu imali nikakvih problema”, kaže Zdenko.

Priča poput Josipove i Zdenkove jako je puno. U godinama prije korone u ovo doba je u prihvatilištu znalo biti i do 140 ljudi, no ove godine ih je manje. Socijalna radnica Danijela Vidić objasnila nam je zašto je tome tako.

“Ove godine je manje korisnika, baš kao i prošle, jer se ljudi boje da ćemo se opet zatvoriti. Prošle smo godine bili u dosta strogoj karanteni i bili zatvoreni nekoliko mjeseci. Ljudi su bili ovdje, ali nisu mogli ići van, a novi korisnici su morali ići u paviljon za izolaciju gdje su bili testirani pa onda još 14 dana bili u izolaciji i tek bi onda prešli kod drugih korisnika. Zato i nemamo zabilježen ni jedan slučaj zaraze koronavirusom. Ali korisnici prema odredbi HZJZ-a, baš kao i u domovima umirovljenika, nisu smjeli izlaziti van ni primati posjete. To je trajalo par mjeseci. Sada se boje da će se to ponoviti pa radije ostaju vani”, kaže Vidić.

Tko će zaposliti čovjeka od 60 godina?

Kosnica je najveće prihvatilište u Hrvatskoj. Naime, prihvatilišta obično primaju 20-30 ljudi, a Kosnica preko 100. “Prihvaćamo ljude iz raznih krajeva Hrvatske. To smo po zakonu o socijalnoj skrbi dužni napraviti i smjestiti ih do povratka u njihovo mjesto prebivališta. No događa se da se ljudi ne žele vratiti jer tamo nema prihvatilišta, prenoćišta, ni pučke kuhinja, a u Zagrebu toga svega ima”, kaže Vidić.

Korisnici koji su u prihvatilištu uglavnom su ljudi koji čekaju mirovinu. Vode se kao radno sposobni, no zapravo to nisu. Jer tko će zaposliti čovjeka od 60 godina?

“Osobe koje primamo različitih su profila i ima dosta duševno bolesnih osoba koje mogu birati hoće li ići negdje na smještaj ili neće i hoće li se liječiti ili neće. Dok god nisu agresivni prema sebi ili drugima, ne moraju ni jedno i drugo. No moraju negdje biti. Onda dođu privremeno k nama, a to postane za stalno. Vi takvog čovjeka ne možete staviti s drugima u sobu pa je takva osoba sama u sobi zbog čega automatski drugi nemaju mjesta jer ovaj mora biti sam. Zbog toga nam tih 150 kreveta nikad nije u potpunosti dostupno”, kaže Vidić.

Zatvaranje zbog korone svima je teško palo. “Iz prihvatilišta smo puštali samo one koji su morali ići liječniku i onkološke bolesnike, a u dućan se išlo jednom tjedno. No to je ljudima jako teško palo. Zaista ovdje ima ljudi koji ne bi trebali biti ovdje i za koje ovo nije adekvatan smještaj. Nakon nekog vremena je došlo do toga da su ljudi sve više počeli završavati na psihijatriji. Mi imamo dvorište i sve, ali sama ta činjenica da ste tako dugo zatvoreni, ljudima je teško pala – pogotovo onima koji su već bili malo načeti, da tako kažem”, kaže Vidić.

Povratak u život

Koliko će se brzo i hoće li se uopće osoba vratiti u život i snaći se izvan prihvatilišta, ovisi o samoj osobi. Ako dođu mlađe, radno sposobne osobe, koje su završile ovdje jer jedan mjesec nisu uspjele platiti stanarinu, blokiran im je račun ili nešto slično, oni se dosta brzo vrate. No sa starijim i psihički bolesnim ljudima je malo teže.

“Imamo i one ljude koji ovdje čekaju svoje mjesto u nekom domu ili ustanovi. No ovo je mjesto za zdravog čovjeka koji se može sam brinuti o sebi. No došlo je takvo vrijeme da su smanjeni smještajni kapaciteti i za starije i za duševno bolesne pa i takvih korisnika imamo više”, kaže Vidić.

“Ono što je najžalosnije je da mnogi od ovih ljudi imaju po 20 godina staža i izgubili su posao, firme su propale ili tako nešto, i sad oni moraju ovdje dočekat 65 godina da bi dobili svoju mirovinu. Umjesto da u tim godinama uživaju doma, završili su u prihvatilištu za beskućnike gdje čekaju dob da bi ih se smjestilo u kakav starački dom. Tek kad navršite 65, možete podnijeti zahtjev za dom ili udomiteljsku obitelj. I onda svu tu mirovinu koju trebate dobiti, morate dati. Tako da oni i ne vide tu svoju mirovinu. Zato imate puno ljudi koji su radije na cesti jer ipak žele vidjeti nešto od tog svog novca”, kaže Vidić.

Što se tiče onih koji nemaju mirovinu, država im pomaže s 800 kuna minimalne naknade. Taj se iznos penje na 920 kuna ako je osobi utvrđena radna nesposobnost. No ima jedan problem. “Po zakonu je dosad bilo tako da ako predate zahtjev za zajamčenu naknadu, automatski s tim datumom gubite pravo na smještaj u prihvatilištu jer ne možete koristiti dvije takve usluge. To je ujedno i razlika u odnosu na prenoćište gdje pravo na naknadu ne gubite, ali nemate ni sve ono što prihvatilište nudi”, kaže Vidić.

U izradi je, zato, novi zakon prema kojem će ljudi moći zadržati barem pola naknade, iako su smješteni u prihvatilištu. “To smo svakako željeli progurati, zbog toga što čovjeku čak i kad se uspije zaposliti, treba barem mjesec dana da dobije prvu plaću pa u to prvo vrijeme nema ni za kartu, ni za gablec na poslu. Sada uz ovaj novi zakon, imat će pravo na barem pola toga iznosa”, kaže Vidić.

Kućni red se mora poštovati, ali obaveza nema

U prihvatilištu se živi po ustaljenom rasporedu. Od 8 do 9 sati je doručak, od 12 do 33 sati je ručak, a večera je od 18 do 19 sati. Doručak i večeru organizira prihvatilište. To su uglavnom kruh i neki namazi. Ručak organizira Dobri dom, pučka kuhinja. “Zna biti jako dobre hrane, ali ona ipak nije za sve. Jer tu ima i bolesnih ljudi, dijabetičara”, kaže Vidić.

“Imamo vešeraj, gdje donesete prljavi i odnesete si čisti veš. Svaka dva tjedna se mijenja posteljina. Dobijete i sve potrepštine za osobnu higijenu. To sve mi kupujemo, a ostalo – odjeća i obuća – je iz donacija”, kaže Vidić.

Što se kućnog reda tiče, korisnici nemaju neke određene obaveze i sve je na dobrovoljnoj bazi. Jedno što moraju je održavati osobnu higijenu i urednost svoje sobe, a i to je ponekad teško, kaže Vidić.

“Imamo korisnike koji žele pomoći, a ima i nekih koji ne žele ništa. Mi zato ne dajemo opomene ili otpuste što se događa u nekim drugim prihvatilištima. I po nekoliko puta primamo iste ljude. Imamo korisnike koji nam se vraćaju i po šest ili sedam puta i to svaki put kad dolazi zima, kad opet treba platiti grijanje. Preko sezone rade i podmiruju sve troškove, no kad dođe zima, onda nam se vrate”, kaže Vidić.

U različitim zemljama se problemu beskućništva različito pristupa. U jednom Madridu, Barceloni i brojnim drugim većim europskim gradovima, kaže, ljudi spavaju po ulicama na kartonskim kutijama, a prenoćišta su velike dvorane sa strunjačama u kojima se mjesto plaća.

“Za razliku od njih, mi imamo to jako dobro organizirano bez obzira na standard. Kod nas doista nitko tko ne želi ne mora spavati na kartonskoj kutiji. Što se toga tiče, mislim da je Hrvatska stvarno jako dobro organizirana. Samo što u nekim drugim zemljama vi možete dobiti dovoljnu novčanu naknadu za normalan život, ako dokažete da ste stvarno tražili posao. Toga ovdje nema pa ste, na neki način, osuđeni odmah doći ovdje”, kaže Vidić i dodaje kako je teško reći što je bolje.

“Po meni je možda bolje čovjeku dati više novca pa ste prevenirali beskućništvo. Kod nas se ne radi dovoljno na prevenciji beskućništva. Kad čovjek dođe ovdje, onda se ponovno treba iskopati odavde, ili ovdje čekati dom. Ovisi kako gledate. Mi smo bolji u smještaju pa nemamo smrznutih i gladnih ljudi. Čak i ljudi koji nisu u sustavu socijalne skrbi, mogu dobiti obrok u crkvenim pučkim kuhinjama. No mi nismo toliko strogi u provjerama da netko doista traži posao i nemamo mehanizme da nekome pomognemo da uopće ne završi u prihvatilištu. Ukratko, jaki smo kod smještaja, a slabi kod prevencije beskućništva”, zaključuje Danijela Vidić.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.