Prati nas

Aktivno starenje

Renesansna žena

Umirovljenica sa sto hobija: Čudim se ljudima kojima je u penziji dosadno

Prije mirovine je Silvana Lautar (60) na odgovornom radnome mjestu radila od 7 sati ujutro i često sve do šest, sedam navečer. Unatoč turbulentnom životnom tempu, a zahvaljujući neiscrpnoj energiji, uvijek bi našla vremena za mnogobrojne hobije, obitelj i kućanstvo. Prije umirovljenja, bila je svjesna mogućih posljedica takvog životnog stila te je učinila sve da prelazak iz aktivnog poslovnog života u smiraj novog životnog razdoblja ne bude prenagao. Stoga si je, dok je još radila, postavila ciljeve koje i danas s užitkom ostvaruje i na koje može biti ponosna.

Objavljeno

|

Silvana Lautar (foto: privatni album)

Mnoštvo hobija kojima se danas Silvana Lautar bavi njezin su život u mirovini ispunili baš kako si je planirala i priželjkivala. Nakon što sam je posjetila u njezinu domu u pitoresknom goranskome mjestu Tršće, mogu samo potvrditi da je vlastitim naporima stvorila pravo malo carstvo!

Zidove krase njezine slike na platnu, a stol, police i komode njezine keramičke posude i kačkani stolnjaci. Na podu su mozaici od pločica, a staklena vrata ukrašena u Tiffany tehnici koju je vrlo uspješno svladala. U hladnom spremištu poslagane su kreme i tinkture koje sama radi, na vješalicama stoje veste koje je splela i kačkala. Sama je, od kamena iz prirode, sazidala roštilj iza kuće, uredila okućnicu, a dok nabrajam, nemoguće je nešto nehotice propustiti reći jer njezinim zanimacijama nema kraja!

Novi smisao života

“Vidjevši da ljudi oko mene koji, kad odu u mirovinu, često izgube smisao života, odlučila sam to preduhitriti. Skovala sam svoj mali plan čime ću se sve u mirovini baviti, a edukacije i volje nije mi nedostajalo jer sam već dotad stekla znanja o slikanju, kačkanju, pletenju, izradi keramike i nakita, čak i zidanju i izradi drvenog namještaja. Naravno, uvijek sam imala i mali povrtnjak koji se sada još malo proširio. I evo me, danas, godinu i pol nakon umirovljenja, imam toliko zanimacija da mi je svaki dan prekratak”, rekla je gospođa Silvana pristavljajući kavu.

Oglas

“U čudu gledam ljude koji kažu da im je dosadno u penziji i da nemaju što raditi, evo baš ste me zatekli u vrtu, suprug i ja sadili smo češnjak. Tko hoće, nađe si posla, a na selu osobito”, govori.

Slikanje kao najveća ljubav

Silvana, pitala sam je, pa koliko ste slika naslikali kad ih je samo na zidovima, rekla bih odoka, stotine. “Ah, prestala sam brojati”, odgovorila je s osmijehom na licu.

“Moja najveća ljubav, otkako znam za sebe, bilo je upravo slikanje. Kad sam bila mala, za nešto ozbiljnije od olovke i školske bilježnice nismo imali novaca, moja je obitelj bila velika. Otac je smatrao da je najkorisnije završiti ekonomiju pa sam i upisala srednju ekonomsku u Rijeci. Kasnije, kad sam počela raditi, bilo je i sve manje vremena, došla su ubrzo i djeca. No, san o slikanju mi se kasnije u životu ipak ostvario. Već sam se bližila četrdesetoj godini života i uz rad završavala Ekonomski fakultet u Ljubljani, kad sam po gradu šetala s prijateljicom Idom i zastala kraj izloga jedne hobby trgovine. Rekla sam joj, Ida, uvijek sam željela slikati i toliko si dugo želim pribor za slikanje, a nikada si tu želju nisam ispunila. Na to mi je ona rekla da se bliži Božić, kao i moj rođendan, i nagovorila me da se počastim. Tako sam ušla u trgovinu i kupila svoj prvi kofer s bojama, a ona mi je za rođendan kupila profesionalni stalak za slikanje”, ispričala je gospođa Silvana.

Silvana Lautar (foto: privatni album)

Na faksu s 40 godina

Na upit kako to da se na vanredni studij odnosno višu ekonomsku prvi put odlučila s 26 godina, da bi se u četrdesetoj odvažila i na visoko obrazovanje, rekla je: “Nakon srednje, dobila sam posao u Sloveniji, jer tamo i inače, zbog blizine granice, gravitiraju brojni stanovnici ovoga kraja. Ubrzo sam rodila prvo dijete – sina, a nakon pet godina na svijet je došla i kći. Kad je kći navršila 18 mjeseci, odlučila sam upisati Višu ekonomsku uz rad, u Ljubljani. Uz posao i djecu te brojna predavanja nije bilo jednostavno tako da sam se po završetku prvog stupnja fakultetskog obrazovanja odlučila za pauzu, sa željom da jednom opet nastavim. Deset godina kasnije zaključila sam da je ponovno došlo vrijeme da malo studiram i odlučila sam se i na visoko obrazovanje. U svega i godinu i pol završila sam Ekonomski fakultet u Ljubljani i stekla zvanje dipl. oec.“, otkrila je.

Studirati uz rad na pragu četrdesetih bilo je zanimljivo i lijepo, ali značilo je, kaže, i velika odricanja. “Bila su razdoblja kada sam svakodnevno putovala u Ljubljanu i dnevno vozila preko 200 kilometara. Bilo je naporno, ali je predstavljalo i zadovoljstvo. I još k tome, uvijek željna znanja završila sam međunarodni obrazovni program NLP praktičar, a potom i NLP majstor – programi su to koji se temelje na osposobljavanju na području razvoja i poboljšanja komunikacijskih vještina, osobnom i profesionalnom razvoju pojedinca te psihoterapiji”, rekla je naša sugovornica koja je radni vijek provela u odjelu za ljudske resurse.

Uz rad se obrazovala i u stranim jezicima. Talijanski jezik ju je privlačio zbog svoje melodioznosti te se odlučila na međunarodni ispit, a kao nagradu dobila je mjesec dana dopunskog obrazovanja u Firenci. To razdoblje života na početku tridesetih bio joj je, ističe, jako intenzivno, ali ujedno i nezaboravno.

Zaljubila se, govori, tijekom života i u nordijsko hodanje te je položila tečaj za trenericu u toj aktivnosti, kao i za voditeljicu sportskih aktivnosti za odrasle.

17 samostalnih izložbi

Na upit kad je uspjela naslikati sve te slike, od kojih stotine nisu ni izložene već stoje pomno poredane u njezinu kućnom ateljeu, rekla je: “Otkako sam kupila onaj prvi kofer s bojama, nisam prestala slikati. Svakog utorka nakon posla, a i sada u mirovini, pohađala sam tečaj slikanja pod stručnim vodstvom. Radila sam s odličnim akademskim slikarima i mentorima, tako da sam već imala 17 samostalnih i više od 100 osamdeset grupnih izložbi. Jednom godišnje, već osam godina, organiziram i likovne kolonije odnosno međunarodne likovne susrete slovenskih i hrvatskih amatera i akademskih slikara. Smisao tih kolonija je spajanje ljudi, razmjena iskustava i ideja, ali i promocija krajeva u kojima se susreti održavaju. A suprug je fotograf pa sve dokumentira”, kaže naša umjetnica koja najčešće koristi slikarske tehnike akril, ulje na platnu, akvarel, grafiku i suhi pastel, a glavni motivi su joj drveće, korijenje, voda, planine.

Zbirka slika Silvane Lautar (foto: privatni album)

Za jedno je svoje djelo dobila i cijenjenu nagradu “Srebrna paleta” Saveza likovnih društava Slovenije te je članica slovenskog Zavoda Ars Viva te društava Pa-leta i Krpan Cerknica.

Jednu je izložbu imala i s kćeri, doktoricom fizike i matematike i magistrom likovne pedagogije, koja se uz posao fizičara u institutu također bavi slikanjem, kao i izradom keramičkih predmeta. Tema njihove izložbe bila je “Sedam osjećaja” i svaka je naslikala svoje viđenje boli, sreće, žalosti… Silvanin sin je pak krenuo drugim putem i završio sveučilišni studij elektrotehnike i računarstva te magistrirao na ekonomiji s područja menadžmenta. Danas je ugledan poslovni čovjek u Ljubljani.

Umirovljenica s nizom hobija

U mirovini si je gospođa Silvana dala još više oduška i kad su drugi njezini hobiji u pitanju. Mom čuđenju nije bilo kraja kad je otvorila škrinju s kukičanim stolnjacima i zavjesama, a potom i ladicu s unikatnim nakitom u makrame tehnici. “Kukičati sam naučila u mladosti, po revijama ‘Žena’, koje je kupovala moja teta. Živo sam ih proučavala, dok me je jednom teta nije pitala zašto gledam te stolnjake kad  ih nikad neću znati napraviti. Nije prošlo ni mjesec dana, i ja sam ih napravila, bit će iz inata”, rekla je kroz smijeh naša sugovornica.

Uz sve te hobije, gospođa Silvana svake jeseni iskopa korijen biljke gavez i od njega kao osnovnog sastojka radi kreme za lice i tinkture protiv boli. “Mukotrpan je to posao, ali to je već godinama dio obiteljske kućne ljekarne”, otkrila nam je.

Oboje njezine djece u braku su i žive u Sloveniji, pa troje svojih unuka ne viđa često, osobito od početka pandemije. “Pomognem im s dječicom koliko mogu, cijepila sam se i mogu putovati, no oni su si tako dobro organizirali živote da i nisam često kod njih. Zato mi svakodnevno šalju fotografije, a i čujemo se, pa pomno pratim korake odrastanja svojih unuka”, govori ponosna baka.

Kupila i kružnu pilu

Nisam još upila dojmove od svega što mi je pokazala i ispričala, kad je počela govoriti o tome da si je kupila kružnu pilu. “Za sada si pomoću kružne pile samo izrađujem drvene okvire za slike, ali u planu mi je izrada drvenog kreveta, a potom možda i pokojeg komada nekog drugog namještaja”, rekla je.

Silvana Lautar (foto: Gordana Arh)

Osim što je u stanu u kući sama postavljala pločice i na pojedinim dijelovima čak slagala i mozaik, u vrijeme lockdowna iza kuće je od kamena iz prirode izgradila roštilj, a rezultat je izvrstan! “Tu se okupljamo ljeti, ovdje je sada naša oaza mira, ali i zabave kad dođu gosti”, otkriva Silvana s kojom sam zatim prošetala do vrta. “Sadila sam krumpir, mahune, ciklu, salatu, mrkvu, crveni luk, jagode. Sve je već pobrano i dio je pospremljen za zimu, a češnjak sam upravo posadila i nadam mu se već na proljeće. To je ciklus života”, govori Silvana za koju će mnogi mještani potvrditi da je često vide i u šetnjama po prekrasnoj prirodi koja okružuje Tršće.

Nema kolača koje ne usavrši

“Volim peći i kolače, raditi i neke zahtjevnije slastice poput maštovitih slatkih kućica iz bajke. Veselim se Božiću jer tada ne izlazim iz kuhinje, znam napraviti i po deset vrsta kolača, za nas i djecu. Svima nam napravim i adventske vijence, uglavnom od onoga što nađem u prirodi. I naše borove krase moji kukičani ukrasi”, rekla je.

Mirna zima uz pletenje

Nakon Nove godine, za gospođu Silvanu slijede ugodni zimski dani kad se sve smiri, a ona počne heklati i plesti. “To me opušta, i veseli me svaki novi komad odjeće koji nastane pod mojim rukama. Eh, koliko sam nam toga isplela, podijelila!” rekla je vrijedna umirovljenica koja ne puši, ne ide po kafićima i zato, kaže, uvijek rado izdvoji novac za hobije koji gode njezinoj umjetničkoj duši.

Osobni angažman za boljitak kraja

Oživjeti bi voljela i život ovog kraja, mladi odavde, kaže, iseljavaju u velike gradove u potrazi za poslom. Za one koji ostaju, a starije osobe osobito, nema gotovo nikakvih sadržaja. “Željela bi da se šira zajednica pobrine za sadržaje koji bi ljudima u tzv. trećoj dobi omogućili aktivno uključenje i socijalizaciju. Na selu je drugačije nego u velikim gradovima gdje se više brine za tu populaciju. Mogli bi, primjerice, organizirati tečajeve pečenja kolača, učenja stranih jezika, izrade ručnih radova, božićnih ukrasa. Usavršavati bi mogli i znanja o medijskoj pismenosti, prenositi stare zanate i običaje na mlađe”, govori ova ambiciozna umirovljenica.

Naša domaćica vješta je i u zidanju roštilja (foto: privatni album)

“Svakako želim i da se poradi na kulturnim programima, omogući kreativnim pojedincima da pokažu svoje radove, da se stvori neka turistička ponuda koja bi privukla turiste u ove krajeve jer ‘čisti zrak više nije dostatan kriterij. S tim u vezi, novom sam gradonačelniku grada Čabra već predložila nekoliko ideja koje bi se brzo mogle realizirati, čak i bez značajnih financijskih izdataka. U posjedu Grada je, naime, nekoliko neiskorištenih ili slabo iskorištenih prostora koje bi vrijedilo staviti u funkciju građanstva. Time bi se aktivni odnosno kreativni sugrađani mogli samorealizirati, a na drugoj strani time bi mogli pomoći i promociji svoga kraja. Nudim i svoju pomoć”, rekla je.

A kad prođe pandemija, kaže mi gospođa Silvana na rastanku, opet si priželjkuje putovati, posjećivati izložbe u drugim državama, slobodno se kretati i prisno grliti prijatelje! Više o stvaralaštvu Silvane Lautar saznajte ovdje.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.