Prati nas

Aktivno starenje

Branka Erdelji Štivić ima novu knjigu: ‘Uloga bake iz temelja je promijenjena!’

Nakon sjajnog romana prvijenca ‘Starenje za početnike’ što ga je objavila u 70. godini života, Branka Erdelji Štivić ima novu knjigu. Ovoga puta to je zbirka priča ‘Bake u avionima’ koja se, kako autorica sama navodi, bavi ‘pripadanjem, udaljenosti i zalascima sunca’. I sama baka, autorica piše o ženama čija su djeca svoj novi dom pronašla u raznim krajevima svijeta pa sada one putuju k njima i njihovoj djeci – dakle, svojim unucima. Kroz priče svojih junakinja, Branka Erdelji Štivić otvara važne, ponekad i delikatne teme, sve redom vezane uz život u trećoj životnoj dobi.

Objavljeno

|

Branka Erdelji Štivić (foto: Petra Švarc)

Branka Erdelji Štivić svoju mi je novu knjigu “Bake u avionima” najavila još ljetos, kada smo razgovarale o njezinu romanu “Starenje za početnike”, no njezin izlazak ipak nisam očekivala toliko brzo. Razveselilo me je kada sam na Beletrinim društvenim mrežama ugledala najavu i odmah kontaktirala Branku. Spremno je pristala na razgovor pa smo dogovorile kavu u njezinom kvartu – na Trešnjevci. U međuvremenu, ljubaznošću gospođe Sandre Pocrnić Mlakar iz Beletre, stigla mi je i omotnica s isprintanim sadržajem knjige koju sam tako pročitala među prvima.

Sužavanje perspektive

“Znate, u mojim godinama, a navršila sam 70, puno se životnih elemenata počinje sužavati”, uvodno mi govori Branka. “Fizička sposobnost, brzina, ali i neke kognitivne stvari naprosto se usporavaju. Teže je učiti jezike, nove stvari. No, ipak se ne sužava sve. Ostaje otvoren emotivni život, introspekcija, moguće su neke kontemplacije u kojima stječete širinu pogleda na svijet. Tu se perspektiva može i proširiti, javljaju se poveznice s prošlošću i tako imate bogatiji unutarnji život nego kad ste bili mladi i posloženi na način da od 9 do 17 stalno nešto morate”, opisuje mi autorica pojave koje i sama osjeća.


I upravo iz tih okolnosti, vjerujem, nastaju i njezine knjige. Branka naglašava kako se u šezdesetim i sedamdesetim godinama jednostavno otvara značajna količina slobodnog vremena. “Osim samog prestanka svakodnevnog odlaska na posao, više nema toliko zadovoljavanja tuđih potreba. OK, možda su tu nove potrebe, potrebe unuka, ali zapravo unuci nisu naša odgovornost, ako govorimo o zdravoj obitelji. Odgovornost za njih je na roditeljima, a djed i baka su tu da ih vole i da im daju ono što mogu. Nisu odgovorni za njihov odgoj i život i najbolje da se tako osjećaju i postupaju prema mladoj obitelji. Važno je znati što je čija uloga i ako je to u startu jasno, tada će biti manje prijepora i sukoba”, mudro rezimira Branka.

Uloga bake u životu unuka

U prvom romanu bavila se starenjem kao pojavom, a sada se usmjerila na mjesto i ulogu bake u životu unuka, ali i životu vlastite djece.

“Nema svatko sreću doživjeti to da bude baka. Kada sam počinjala pisati ovu knjigu, odmah sam znala da se želim baviti pitanjem što je baka kada nije u svojoj prirodnoj okolini, u svojoj kući, u svojoj kuhinji, u svom vrtu? Tradicionalni koncept bake je blaga, topla starija žena u kuhinji u kojoj uvijek fino miriši. Baka peče palačinke i najfinije kolače, baki se sjeda u krilo, baka priča najljepše priče, baka vodi u kazalište lutaka. Ona je u svome domu, ukorijenjena i stabilna, i na unuke prenosi svoje vrijednost i daje im ono što može u tom svom krugu.”

Baka u avionu

No, kaže Branka, postoji i druga strana priče koju je i sama osobno iskusila i upravo ju je to vlastito iskustvo, uz ono drugih žena u sličnoj poziciji, nadahnulo na pisanje ove zbirke priča.

“Moja je kći otišla studirati u inozemstvo, u Njemačku, i tamo se zaljubila, udala i rodila dvoje djece. Bilo je sasvim jasno da se ne planira vratiti te da svoj život planira tamo. Moje se umirovljenje baš nekako poklopilo s rođenjem moje prve unučice pa sam počela odlaziti k njima i tamo dulje boraviti, naprosto zato da budem s njima. Njima nije trebala neka konkretna pomoć, ja nisam bila takozvana baka-čuvalica. Tamo sam dolazila biti s njima i dijeliti njihovu svakodnevicu”, otkriva mi Branka.

Putujući redovito svojoj kćeri i njezinoj obitelji, uglavnom niskobudžetnim avio-kompanijama, na aerodromima je viđala i susretala puno žena koje su također putovale iz sličnih razloga. “One su putovale iz Hrvatske, ali i iz Bosne i drugih zemalja regije. Izgledale su prilično izmučeno, umorno, ali su i dalje putovale jer su ih njihova djeca trebala. Ta su djeca radila, zarađivala novac koji su htjela vratiti kući pa su štedjeli na svemu. Tako su zaključili da je ipak bolje da im bake čuvaju djecu.”

Bake u gostima – sociološki fenomen

Uskoro je shvatila da je to prava sociološka pojava koja je povezana s masovnim iseljavanjem mladih obitelji pa je počela razmišljati o tome što predstavlja baka koja dođe u Nizozemsku, Njemačku, Irsku ili Švedsku i nađe se u posve novoj okolini?

“Ona se tada nalazi u zemlji čiji jezik ne zna, čija kultura joj je strana, gdje se ona zapravo ne snalazi. Ona je baka-gost. Ali ona nije gost samo u toj zemlji i u tom gradu. Ona je baka gost i kad se pojavi u vrtiću jer ne može komunicirati, u dućanu jer ne zna jezik, zapravo – svugdje! Ona upada u oči kao neobična i nesvakidašnja pojava. Ona je gost i u kući u koju je došla, u obitelji. Jer i te obitelji stvaraju novi život tamo gdje su došle”, analizira dalje moja sugovornica.

Naslovnice knjiga ilustrirala je Helena Klakočar (foto: Beletra)

Tako je došla do zaključka kako je tu riječ o sasvim novoj figuri bake. “Moja prva pitanja bila su, dakle, kakva je to baka? Koje je njezino značenje? Ne znam jesam li na ta pitanja odgovorila, rekla bih da sam ih zapravo tek otvorila.”

Devet žena, devet baka

Knjiga donosi priče devet žena koje imaju istu poveznicu – bake su i lete unucima. Inače se zapravo međusobno jako razlikuju – dolaze iz različitih sredina, imaju različito obrazovanje, drugačije gledaju na svoj život.

“Pisanje me odvelo do razmišljanja o tome kako se one osjećaju u tom procesu, kada borave tamo, kako se osjećaju na povratku, s kakvim emocijama se vraćaju, u kakvom su duševnom stanju nakon nekih tamošnjih događaja. Tu sam uključila i baku koja živi u Zagrebu, a i njezini su unuci tu. No, to je baka koja traži prostor za sebe i pronalazi rješenje u putovanju. Tražila je razumijevanje i podršku okoline da napravi nešto za sebe, imala je neku svoju traumu i njezina su djeca mislila da će tako što će čuvati svoje unuke, izliječiti i svoju traumu. Ali nema traume koja se liječi na način da se postavi obiteljska jednadžba. To pripada nekom drugom registru. A ako s tim suočite mlade, oni misle da naprosto niste voljni nešto takvo raditi. Onda bake radije šute o tome”, zaključuje Branka.

Pišući je shvatila svu kompleksnost tema koje zaokupljaju ljude u dobi od 60 do 65 godina: od teme bolesti partnera pa do teme pripadanja.

“Htjela sam reći da ljudi u toj dobi imaju dubok emotivni, ali i duhovni život jer imaju mogućnost promišljanja, iskustvo i spektar znanja koja su stekli. Imamo nove izazove s tom našom djecom koja su se raštrkala po svijetu. Ja vjerujem da bi svatko od nas rado imao svoju djecu dovoljno blizu da svake nedjelje mogu doći na pohano pile. Ali to nije tako. Međutim, kada odete tamo, vi postanete dio njihovog života. Znači, oni više ne dođu k vama u nedjelju na dva sata pa ostave sve svoje prijepore i neprilike doma, a na odlasku doma ponesu vašu štrudlu od jabuka.”

Povezivanje s novom okolinom

Sama je, kaže, doživjela dublje povezivanje s tom novom okolinom jer je tamo provodila dulje periode – ponekad i do šest tjedana. “Bilo je godina kada sam odlazila više, a onda i godina kada bih tamo bila kraće, ali svake bih godine barem četiri puta putovala k njima. Budući da od ljeta nisam vidjela unuke, putujem sada za Svetog Nikolu na produženi vikend, a onda u siječnju ponovo idem i ostat ću cijeli mjesec. Kada sam tamo, ja postajem dio njihovog života, imamo živu interakciju i djeca to vole.”

Branka kaže kako se tješi činjenicom da svaka situacija nešto uzme, ali nešto i ponudi. “Ono što ja nemam, jest vidjeti ih često, ali ono što imam, jest vidjeti ih intenzivno.”

Na putovanjima unucima u Njemačku, ponekad joj se pridruži i suprug, ali on to čini rjeđe i ostaje kraće. “On zapravo ne voli dugo izbivati od kuće, a meni to nije problem, ja jednostavno uplovim u tu rijeku. Tamo me dočeka nešto drugačiji ritam života – ponekad mi se čini da sam sišla s bicikla i ušla u Formulu 1”, govori Branka uz smijeh.

Dodaje kako je najvažnije da se tada sve pažljivo isplanira i da se sve zna. “Ja tamo uđem u taj njihov intenzitet i onda živimo vrlo intenzivno: puno boravimo u prirodi, idemo na rijeku, u planine. Bitno nam je da se djeca dublje povežu s prirodom. I to mi se sviđa! Kad kod njih boravim mjesec dana, vratim se s osjećajem da se može – nešto za što sam prije odlaska mislila da se ne može, tada mi se čini posve izvedivim. Vidim mogućnosti, vidim perspektivu. Zamka ovih mojih godina je da se zatvaraju perspektive, a to ne smijemo dozvoliti. I onda se u meni probudi ona neka mlada djevojka koja kaže: Da, ali zašto ja ne bih mogla ovo, zašto ne bih mogla ono?“

Trebaju li me još?

Branka će za sebe reći da je blaga baka. “Teško zabranjujem, teško postavljam granice. Najprije smo riješili pitanje odgovornosti – roditelji su odgovorni za djecu. Prilično se dobro osjećam ako im pustim slobodu da rade što žele, bitno mi je samo da znam da se neće ozlijediti i slično. Uvijek planiramo naše aktivnosti pa crtamo, izvadimo vodene boje ili radimo nešto vani, na igralištu. Jako vole čitati i ja sam si uzela u zadatak da ih opskrbljujem knjigama i slikovnicama na hrvatskom jeziku. I kad ne idem tamo, spakiram im ih i pošaljem poštom, a njih to silno veseli”, kaže baka Branka.

Branka Erdelji Štivić (foto: Petra Švarc)

Pitam je ima li je u nekoj od njezinih devet junakinja. “Znate kako je – moj strah je moj strah, ali on može progovarati i iz nekog drugog. Većina emocija koje pisci izražavaju, dolaze iz njih, iznutra. Moja briga može se sažeti u jednom velikom pitanju – trebaju li me?”

“Mislim da se svatko u mojoj dobi bar jednom susreo s tim – trebaju li me još? Koliko me trebaju? Rekla bih da me još uvijek trebaju, iako, to je prilično sklizak teren. Tu treba ekstrapolirati sebe, treba smanjiti očekivanja. Vaša će vam se djeca sigurno javiti, doći će k vama budu li željela vaš savjet ili mišljenje. Ja jako pazim da ne dajem savjete koje nitko ne traži. Pretjerano invazivno ulaženje u područja u kojima trebaju odlučivati mladi, nikako ne može izaći na dobro”, poručuje Branka Erdelji Štivić.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP