Prati nas

Mozaik

Godina bez zagrljaja

A što kad je baka stotinama kilometara daleko?

Kao svojevrsna prva pomoć, i ovoj je obitelji poslužila tehnologija pa su video-pozivi preko raznih platformi postali sastavni dio njihove svakodnevice.

Objavljeno

|

Baka Marija Šarić s unucima prije pandemije (foto: privatni album)

Jedna od najtežih dimenzija pandemije koronavirusa za mnoge je ljude bila nemogućnost posjećivanja starijih članova obitelji. No, kreativni i poduzetni pojedinci, ali i institucije, smislili su nešto što je bilo dovoljno blizu pravom zagrljaju, a uklapalo se u stroge epidemiološke mjere.

Najlonski dodiri

Tako je nastala “zavjesa za grljenje”! Zapravo, radilo se o velikom prozirnom, plastičnom zastoru s improviziranim rupama za ruke koji je ljudima omogućavao grljenje bez izravnog kontakta.


Ne treba ni napominjati da je ovaj izum, koji bi se često izrađivao od zavjesa za tuš kabine, vrlo brzo postao viralan i stvorio nezaboravne momente na društvenim mrežama. Tako je, primjerice, u jednom domu umirovljenika u Belgiji zavjesa za grljenje postala hit među starijim štićenicima, budući da im je omogućila da vide, a što je još važnije, da zagrle članove obitelji koji bi im došli u posjetu nakon dugih mjeseci provedenih u lockdownu.

Posebno su dirljivi bili susreti između baka i djedova i njihovih unuka. Preko najlonskih “filtera” izmjenjivali su se dugo ustezani dodiri, spajali se prsti, a ruke pružale u zagrljaj.

Online druženje s bakom i djedom

No, što kada je baka stotinama kilometara daleko? Tu nikakav zastor ne može pomoći, kaže Anamarija van der Sterren, Zagrepčanka koja sa suprugom i dvoje male djece živi u Nizozemskoj, dok njezini roditelji žive u Zagrebu.

Budući da je njezina djevojčica rođena na proljeće 2019., tog ljeta ona je bila premalena za putovanje u Hrvatsku pa su put i prvi susret s bakom i djedom odgodili za iduću godinu. Proveli su lijepo ljeto i uživali u zajedničkom druženju, međutim, sljedeće planirano putovanje u Hrvatsku morali su otkazati zbog lockdowna.

Obitelj van der Sterren (foto: privatni album)

“Planirala sam u Zagreb doći samo s kćeri, kako bih mojim roditeljima omogućila samo njihovo vrijeme s unučicom. Moji su roditelji već u godinama, tata je u osamdesetima, a mama u sedamdesetima i doista nam je važan svaki zajednički trenutak”, priča Anamarija.

A onda je opet došao lockdown i situacija je u čitavoj Europi doslovno zakuhala. “Iz dana u dan smo iščekivali hoće li se letovi otkazati ili neće. I naravno, tri dana prije nego što smo trebali letjeti, sve je otkazano, svi avioni su prizemljeni i nismo se mogli maknuti. Na svu sreću, uspjeli smo u Hrvatsku doći ljetos i uz sve probleme s koronom, sve smo nekako ‘slalomski’ izveli.”

To nije to

No, kaže Anamarija, to jednostavno nije to. “Kada sam odselila u Nizozemsku, planirala sam u Hrvatsku dolaziti barem četiri, pet puta godišnje – što sama, što s djecom, što sa suprugom, a na kraju je ispalo da se vidimo doslovce na kapaljku.”

Kao svojevrsna prva pomoć, i ovoj je obitelji poslužila tehnologija pa su video-pozivi preko raznih platformi postali sastavni dio njihove svakodnevice. “Jako smo zahvalni na modernim tehnologijama. Zahvaljujući njima, moji roditelji imaju doslovno svakodnevni uvid u život svoje unučadi. Dnevno smo sigurno barem jednom na video-pozivu, makar na minutu, dvije, tri – ovisno o tome koliko klinci izdrže. Baka i deda vide ih u igri, vide ih kako odrastaju, ali nedostaje fizički kontakt, nedostaje zagrljaj, nedostaje poljubac. Nedostaje i ono tipično dječje vrzmanje po kući koje smo prije korone uzimali zdravo za gotovo”, kaže Anamarija.

Ponovno zbližavanje

Osim toga, kaže moja sugovornica, nedostaje i neko, samo njihovo zajedničko vrijeme i dulja, cjelodnevna pa i višednevna druženja bez nas, roditelja. “Jer ovako, kada dođemo jednom godišnje, djeci treba četiri do pet dana da se aklimatiziraju i da ponovno upoznaju baku i dedu, da shvate da oni nisu samo na ekranu i da su zaista tu, da se oslobode.”

Tu je, naravno, i jezična barijera. “Moja djeca savršeno razumiju hrvatski, ali prvi jezik im je ipak nizozemski. Inače, ja sam im jedini izvor hrvatskog jezika, budući da s njima isključivo tako komuniciram. No, nedostaju im i drugi sugovornici – oni znaju da ih ja razumijem kada mi odgovaraju na nizozemskom pa se i ne trude progovoriti hrvatski. Međutim, prošlog ljeta kada smo bili u Hrvatskoj, moj je sin doživio nevjerojatan jezični boom. Naime, shvatio je da nitko oko njega ne razumije nizozemski i da ako želi bilo kakvu komunikaciju i interakciju, mora govoriti hrvatski. I doista, u roku od tjedan dana nevjerojatno je napredovao u jeziku.”

Fizička bliskost kao preduvjet za učenje jezika

To se dogodilo isključivo zato jer su bili fizički zajedno i zato jer su djeca bila uronjena u jezični bazen u kojemu jednostavno nisu imali izbora. To jednostavno nije moguće postići ni preko ekrana, ni preko telefona, koliko god nam oni bili od pomoći u ovim izazovnim vremenima, rekla je naša sugovornica.

Osim toga, dodala je kako je druženje s djecom i njihova novostečena bliskost i njezine roditelje psihički i emotivno jako podigla. “Veselilo ih je što mogu razgovarati, što im navečer prije spavanja mogu pročitati priču. To je naprosto neprocjenjivo i nenadoknadivo”, rekla nam je Anamarija van der Sterren.

Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP