Prati nas

Mozaik

Godina bez zagrljaja

Iva Milley: Kazališno razmišljanje zamijenili smo filmskim, Zoom ekran je postao naš kadar

Je li moguće učiti djecu scenskom pokretu bez fizičke prisutnosti? Dramska online? Je li taj koncept uopće izvediv? Pandemija bolesti COVID-19 pokazala nam je da jest – ako postoji volja i želja. Svoju priču o životu i radu u godini bez zagrljaja ispričala nam je dramska pedagoginja ZKM-a, Iva Milley.

Objavljeno

|

Iva Milley (foto: Petra Švarc)

U protekle dvije godine, svakodnevni dodiri poput rukovanja, prijateljskog tapšanja po ramenu, a da ne govorimo o zagrljajima, postali su izvor stresa. Sve je rezultiralo time da smo redefinirali osobne granice na dosad neviđen način. Neki ljudi već mjesecima žive bez dodira – uostalom, na to su nas epidemiolozi prvo upozoravali kroz onu famoznu formulaciju o držanju socijalne distance.

Koji nam dodir najviše nedostaje?

Kada ljude pitate koji dodiri im najviše nedostaju, većina će ih reći da su to zagrljaji. I to oni čvrsti, dugi koji obično prate ponovne susrete nakon duljeg vremena neviđanja.


Zagrljaji, ali i razni drugi dodiri nedostaju i Ivi Milley, dramskoj pedagoginji Zagrebačkog kazališta mladih koja s djecom i mladima radi već više od 25 godina. “Za rad s djecom koje učim scenskom pokretu, potreban je živi kontakt – mi dijelimo zajedničku energiju, na površinu često izlaze razne emocije pa nam je svima prirodno da se zagrlimo, ‘damo si 5’ nakon uspješno izvedene vježbe. Sada smo naprasno ostali bez svega toga”, priča mi Iva u pauzi između dvije grupe dramske radionice u ZKM-u.

Izgubljeni u vremenu

Kaže kako u posljednje dvije godine ima osjećaj da je izgubljena u vremenu. “Kad je sve krenulo, nas su zatvorili među prvima. Najprije nam je rečeno da će to trajati dva tjedna. I to onda prihvatiš. Misliš si, ok, pa to je kao neki bonus godišnji odmor. No, onda nakon dva tjedna shvatiš da to i dalje traje. A onda se još dogodio i potres”, prepričava Iva.

A onda su joj, kaže, sami njezini polaznici “otvorili oči”: “Kako mi i inače imamo ustaljenu i dobru komunikaciju putem WhatsAppa, u jednoj grupi starijih polaznika, jedan je mladić rekao: Hej Iva, pa mi imamo online nastavu pa zašto ne bismo imali i dramsku online?”

“Meni to isprva nije ni palo na pamet jer nikad nismo tako radili. Nisam mogla zamisliti naše vježbe i improvizacije bez fizičke dimenzije. Malo sam u početku bila zbunjena, sve sam ih ispitala o tome kako se održava nastava i – krenuli smo!”

Dramska online

Bilo je to početkom travnja. Iva Milley danas će reći da nije bilo lako, ali je bilo izazovno i zanimljivo. “I djeca i ja smo sa zanimanjem pratili, proživljavali i izvodili iste zadatke na posve drugačiji način. Najveći izazov bio mi je motivirati djecu na ovakav način, podići im energiju. Ovo je inače jako kreativna aktivnost, potrebna je živa energija, a sad su se našli kod kuće, u svojim sobama, sjede za stolom, a ja od njih tražim da budu aktivniji.”

S obzirom na novu situaciju, u kojoj su djeca sada bila kod kuće i na raspolaganju imali različite predmete, sve su to pretvorili u rekvizite. “Počeli smo u naš rad uključivati neka druga osjetila. Osobno, pokušavam u svemu što se dogodi, pa čak i u lošim stvarima, pronaći nešto pozitivno. Tako sam sad rekla: Ok, ‘ajmo iskoristiti ovu situaciju. Pa nećemo sjediti doma i čekati da prođe kad nemamo pojma o tome koliko će sve to zapravo trajati”, prisjeća se Iva.

Terapijski učinak zajedništva

U prvoj godini pandemije, bili su ‘zatvoreni’ tri puta po dva mjeseca. Ali čitavo su vrijeme radili online, djeca su bila redovita, nisu izostajali. “Mislim da je sve to, i njima i meni, bila jedna vrsta terapije. Ja ovaj posao radim 25 godina i doista sam mislila da za mene tu nema nepoznanica. No, ovo je i za mene bilo nešto posve novo i trebalo se prilagoditi. Vrlo brzo sam shvatila da moram prestati razmišljati kazališno i počela sam svom radu pristupati filmski. Zoom ekran postao nam je kadar, a tome smo prilagodili i zadatke”, govori mi moja sugovornica.

Kaže da su neke grupe djece online čak i bolje funkcionirale, a djeca koja su inače bila sramežljiva, sada su doslovno procvala. “Bili su u svom prostoru, u svojoj zoni komfora, puno manje izloženi i to im je očito odgovaralo.” Za sebe će Iva Milley reći kako je tijekom online rada jako puno naučila. Svemu se prilagođavala, tražila načine i puteve da zadrži kontinuitet, kojega smatra ključnim u radu s djecom.

Gradski parkovi kao scena

“Čim je zatoplilo, krenuli smo van, u parkove. To nam je bilo silno ljekovito iskustvo. Mogli smo biti slobodni, bez maski i straha. Djeca su se otvarala, oslobađala. U jednom su mi periodu čak rekli: Hej Iva, mi bi se samo igrali! I naravno, igrali smo se. Pristala bih i da se šest mjeseci samo igramo, ako je to ono što im treba”, priča ova iskusna dramska pedagoginja.

Svoje satove sada već neko vrijeme održava nesmetano, u prostoru ZKM-ovog učilišta, s jednakom ljubavlju i strašću, na veliku radost svojih malih i malo većih polaznika. “Mislim da nas neće više zatvarati, a sad idemo dalje i živimo i radimo kao da je sve normalno”, zaključuje Iva Milley.

Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP