Prati nas

Mozaik

Neizvjesna budućnost

Nakon teškog djetinjstva, gospođa Ankica je odlučila brinuti o najranjivijima

Nedavno smo pisali o neizvjesnoj budućnosti koja se zbog promjene zakona za pet godina sprema za četiristotinjak obiteljskih domova u Hrvatskoj i nekoliko tisuća njihovih štićenika. Za 63-godišnju udomiteljicu iz Nove Kapele u pitanju su ljudske sudbine i briga koja je puno više od redovnog smještaja i skrbi.

Objavljeno

|

Ankica Pongračić i sin Mario (foto: Vlatka Koren)

Na samom rubu Zagrebačke županije u mirnoj Novoj Kapeli ne treba vam  moderna navigacija da pronađete adresu na kojoj je zbrinuto dvadeset odraslih psihički bolesnih osoba. Ako pitate za Obiteljski dom Pongračić možda bi i zalutali, ali vlasnicu znaju svi. “A Ankicu tražite, pa tako recite. Produžite samo ravno, tamo nakon kapelice, vidjet ćete kovanu ogradu”, uputio nas je jedan mještanin. 

Ubrzo stižemo ispred prostranog dvorišta s obiteljskom kućom, gospodarskim objektom i prizemnicom uređenom u dom. Nakon dobrodošlice, gospođa Ankica i sin Mario vode nas u obilazak i upoznaju sa štićenicima. Svi su na zbrinjavanje stigli iz mreže socijalne skrbi s dijagnozom teške shizofrenije i/ili ratnog PTSP-a. Utočište je tu našla i gospođa Ružica (56). Majka troje i baka četvero od rata je prošla mučan životni put. Promjena domova i udomiteljskih obitelji od Slavonskog Broda, Vinkovaca, Nove Gradiške. Kod Pongračića je od ove veljače nakon samostanovanja u Osijeku i sigurne kuće. 


“Zlostavljao me muž. Kod Ankice sam se skrasila i predivno mi je. Socijalna me dovezla. Jedno vrijeme sam se predomišljala ići bliže k djeci, ali ispalo je ovako. A djeca će ionako doći k meni. Bila sam na jako puno mjesta, nigdje nije ovako”, kaže gospođa Ružica. Spretne ruke rado će priskočiti u pečenju palačinki, veseli se pripremi božićnih kolača, a zaokuplja i heklanjem. Po domu je niz stolnjaka koje je izradila, na drvce će uskoro i štirkani bijeli i crveni anđeli. 

Većina štićenika kod gospođe Ankice je dulje od 20 godina i s nekadašnjeg ratnog područja. “Baš sam ih poslije rata primila. K meni su došli iz Osijeka, njih 14, jedan iz Vukovara. Došli su preko osječkog Centra za socijalnu skrb. S njihovim familijama se dobro razumijemo i surađujemo.”

“Evo recimo jednoj štićenici sestra inače dolazi u posjete čak iz Austrije. Ostaje s njom ovdje u domu po tri, četiri dana. Sad je to korona poremetila kao i redovne susrete s braćom i roditeljima ostalih koje organiziramo kraj Čepina. Tamo imam curicu koju sam othranila, danas ima troje djece i muža. Okupimo se tako kod nje, družimo se i počastimo”, priča naša domaćica.

Vlastito teško djetinjstvo kao podstrek za socijalni rad

Udomiteljskim vodama Ankica Pongračić plovi već 35 godina. U njenom slučaju obiteljski dom za psihički bolesne odrasle osobe bio je prirodni put od prvotnog udomljavanja djece. Iza svega stoje i uspomene na vlastito teško djetinjstvo. Od rođenja u Brezi kraj Rovišća u susjednoj Bjelovarsko-bilogorskoj županiji tijekom rane mladosti, priča nam, život ju nije mazio.

“Majka me rodila u štaglju na sijenu. Iznesla me van na dvor gdje me skoro pojela krmača da me nije susjeda spasila. I tako je krenulo, otpeljana sam u obitelj. Nikakav život nisam imala. Moji su se uvijek svadili, bili su alkoholičari. Mama me zaklinjala, rekla mi da bi me najrajše vidla da me okreću na ražnju. Zatim je otišla za Njemačku. Ostavila je mene i tatu koji je mlad umro. Kasnije kad sam k sebi uzela tu dječicu, onda mi je rekla: ‘Daj to pobacaj u šumu’. Prije nego je umrla, u bjelovarskom Centru me tužila da moram za nju plaćati. Neka počiva u miru, ali to joj ni danas ne mogu zaboraviti. Bila sam jedinica, ali nisam bila poželjna.”

Djetinjstvo je Ankica provela u obitelji majčine sestre. Tamo joj je bilo jednako teško, prisjeća se, još uvijek s knedlom u grlu. 

“Othranila me teta, a oni su isto bili siromaki, s četvero djece. Njezin muž je bio nadničar, cijepao je drva i doma nosio one crne banane koje bi ostale voćarima. Dao bi ih svojima i onda rekao: ‘Anki ne’. Teta bi mi onda davala poskrivećki da on ne vidi. Malo sam tad dolazila k svojima, nisu se nikako slagali. Šta da vam kažem, sve najgore što je mogla majka je činila. I sad ja tu ljubav koju nisam imala želim podarit’ ovim svojim ljudima, da mi ne prolaze ono što sam ja prošla. Da im omogućim što žele, da ne budu svega željni, razumijete. Neki me zovu mama, drugi teta. Pa vele, ajde skuhaj mi danas to i ja to napravim, s njima u dogovoru. Uvijek uz lijepu riječ, bez vikanja. Nikad nisam digla glas, sve uspijemo dogovoriti. Nemam s njima problema nikakvih, a imam stvarno teško psihički bolesne ljude.”

Angažirana je cijela obitelj

Po završetku srednje obrtničke, buduća profesionalna udomiteljica radila je u peradarniku u Bjelovaru pa u vrbovečkom PIK-u u tamošnjoj trgovini, gostionici i hotelu. Sa suprugom je neko vrijeme imala dućan i lokal, odgajali su i školovali svoje dvoje djece. A podizanje drugih na noge počelo je s Martinom, tada bebom s posebnim potrebama.

“Tada sam imala samo kćer Kristinu. Radila sam u Dubravi s Martinovom majkom. Ona ga je nabacivala i s tri mjeseca ga je dala drugoj ženi koja ga je pofurila po nozi. Nisam to mogla gledati. Otišla sam u vrbovečki Centar i rekla da ga želim uzeti. On je prvo dijete s kojim sam počela, sredinom osamdesetih godina. Zatim je došlo i drugo, Dario. On nema problema, zdrav je, završio je srednju školu i zaposlio se. Njegova mama je gluhonijema. I on je ostao do danas, ukupno troje njih živi tu. Ja tu djecu ne bih imala srca poslati drugdje. Tu je i Irena, Martinova žena. Ona je uz moj poticaj završila njegovateljski tečaj i radi u domu. Dijete im svaki dan vozimo u vrtić, a ja im kuham.”

Njegovateljica Irena Perica (foto: Vlatka Koren)

Cijela obitelj je prošla tečaj za njegovatelja prije otvaranja obiteljskog doma. Ankica, suprug, kćer, zet i unuka, kao i sestrična vlasnice, inače po zanimanju profesionalna kuharica. Nedavno je dozvolu za ispomoć u domu na par sati dnevno dobio i sin Mario, inače zaposlen kao medicinski tehničar u zagrebačkoj Službi Hitne pomoći.

‘’U sedmom mjesecu bila nam je inspekcija Ministarstva socijalne skrbi. Sve je ok. Imam čak i previše zaposlenih nego što trebam. Sin je nakon toga dobio diplomu za samostalni rad tj. pomaganje u domovima. Unuka je kao i kći medicinska sestra, radi kod obiteljskog liječnika i pomaže isto kad je slobodna. Zeta Marijana mi nemojte izostavit’. On radi šta god treba, i ženske i muške poslove.”, napominje gospođa Ankica.

Domaće je domaće

I ovaj obiteljski dom, slično ostalima na širem vrbovečkom području, velikim dijelom osigurava sve potrebe za prehranom štićenika. Na gospodarstvu Pongračićevih nema čega nema, poveća je životinjska farma. “Od ovaca, zečeva, pajceka, pura, gusaka, raca, pilića. Povrće, naravno, svega ima. Ja sam na akcije bolesna pa u kupovinu odem kad usfali nečega. Tu su još druge potrepštine, higijenske, odjeća. To se kupuje.”

Tijekom nedavnog inspekcijskog nadzora provjeravalo se sve, od zaštite na radu, higijenskog standarda, sustava grijanja do gromobrana. Iako su dobili dozvolu za eventualno povećanje kapaciteta s promjenom zakona, vlasnica kaže kako ne želi prelazak na ustanovu javne namjene.

“Za pet godina bi trebao startati taj zakon. Uopće ne želim ići na ovu soluciju. Radit ću dok god budem mogla ovako s obiteljskim domom. Ako se zakon stvarno promijeni, ostavit ću si udomiteljstvo koliko se ljudi bude smjelo imati. Samo se pitam šta će onda oni s ljudima, gdje ih misle sve zbrinuti kad je već danas manjak kapaciteta smještaja.”

Štićenici na raspolaganju imaju i kapelicu (foto: Vlatka Koren)

Posebno ako su, kao u njezinom slučaju, svi štićenici na socijalnoj skrbi, a k tome i psihički bolesne osobe. Razmišlja li itko da su im roditelji već stari, braća često s niskim primanjima, i tko će se za tu skupinu ljudi pobrinuti ako se ugase obiteljski domovi, pita se Ankica kao i ostali zaposleni u sustavu obiteljskih domova.

“Taj posao je težak i zahtjevan. Vi morate dati sve od sebe da biste došli na njihov nivo, razumijete. Da pričate isto, odobravate ono što oni govore, da bi vam bio mir. I da bi vas psihički bolesne osobe zavoljele. Koji mogu, sudjeluju u nekoj radnoj terapiji kako bi bili zaokupljeni u domu.”

Zato je i gospođa Ankica, poput kolegica i vlasnica domova Sanje Koren, Tatjane Lacković, Katarine Progovečki i drugih koje su nakon njenog angažmana prošle tečaj i edukaciju za njegovatelje, ogorčena na državu i najavljene zakonske promjene od 2027. godine.

Pomaže i drugima

Kroz njezinu kuću do danas je uz dvoje biološke djece prošlo puno ostalih. Sa suprugom ih je pomogla othraniti, u počecima s potporom 600 dinara mjesečno “po glavi” kada se, kaže, udomljavanjem nitko nije htio baviti. Kako su ta djeca narasla, i djelatnost se preorijentirala na odrasle.

Uskoči naša sugovornica i drugima, kad god zatreba. Spominje nam slučaj iz obližnjeg Hagnja kad su je nazvali u 1 iza ponoći. Udomiteljici je u kući izbio požar i dok su vatrogasci pojurili na intervenciju, Ankica je primila nekoliko ljudi i zbrinula ih na par dana, dok se nije našlo daljnje rješenje za smještaj.

Ankica Pongračić i štićenici (foto: Vlatka Koren)

Ona je u mjesnom DVD-u završila za vatrogasnog podoficira, zajedno s mužem, kroz smijeh nam se pohvalila. Za svoje aktivnosti u zajednici sakupila je podosta zahvalnica, od vatrogasaca do NK Kapela i OŠ Dubrava. Nogometašima je pet godina bila predsjednica kluba, školarcima je za prigodne proslave pisala recitacije. Kreativa joj, reći će, najbolje radi noću, onda sjedne u miru, sa svojim mislima i inspiraciju pretače u riječi.

U velikoj blagovaonici pokazuje nam kalendar s fotografijama i datumima rođendana svakog od štićenika koje obavezno razveseli poklonima za Svetog Nikoli, Božić i Novu godinu. Ranijih godina surađivala je puno s dječjim domovima na Tuškancu i u Nazorovoj, vozila je “svoju’’ djecu na ljetovanja. Ljetos je, pak, na praznicima u obiteljskom domu bilo troje djece nekadašnje njezine štićenice. Oboje supružnika su osobe s posebnim potrebama, žive na socijalnoj skrbi pa teta Ankica pomaže malo-malo s paketima namirnica i potrepština.   

Jedan štićenik odlazi po dva, tri tjedna bratu u Čepin. Ostali su uglavnom u domu ispred kojeg su im Pongračići napravili i malu kapelicu kako bi vrijeme umjesto ponekad u skitnji kratili nalazeći životnu utjehu. Kako smo se i sami uvjerili, dok je ove žene široka srca i darežljivih, otvorenih ruku, ne trebaju brinuti. Njihova teta mama Ankica ne namjerava još dugo odustati.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP