Prati nas

Vijesti

Detalji su bitni

Raspolaganje imovinom: Ugovore o uzdržavanju biraju siromašniji, a oporuke oni imućniji

Traženje igle u plastu sijena, osim u slučaju da sijeno izgori. Tako bi se moglo opisati sferu privatnosti oko tematike uzdržavanja u Hrvatskoj koja godinama čeka javni registar sklopljenih ugovora. Bez transparentnosti ne čudi i slabo povjerenje umirovljeničkih udruga u državne organe i zaštitu interesa starijih građana. Za bolju uređenost i javni uvid zalaže se i Javnobilježnička komora. U međuvremenu, bitan ‘osigurač’ od mogućih zloporaba je i kontinuirana edukacija seniora. 

Objavljeno

|

Kako napisati oporuku?
foto: annazuc/Pixabay

Prema podacima Hrvatske javnobilježničke komore, u razdoblju od 2020. godine do danas u Hrvatskoj je sklopljeno 2.615 ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Od toga je 917 bilo u formi javnobilježničkog akta, a 1.698 je solemnizirano. S druge strane, u istom jednogodišnjem razdoblju sklopljeno i 7.669 ugovora o doživotnom uzdržavanju, od čega 3.699 u obliku javnobilježničkog akta, dok je solemnizirano 3.970 takvih ugovora.

Skoro tri puta više kod bilježnika sklopljenih doživotnih uzdržavanja dobar je znak nužnog opreza starijih osoba da se zaštite od eventualnih makinacija. U pravilu se one događaju oko dosmrtnih ugovora i isplivaju tek kad “sijeno izgori”, odnosno kad slučaj završi na sudu, a žrtve progovore za medije. Svojedobno je tako pravdu na sudu tužbom tražio jedan Zagrepčanin. Tvrdio je da je izbačen iz umirovljeničkog doma ubrzo nakon smrti supruge, iako su im u zamjenu za smještaj prepisali stan koji je odmah prodan. Iz doma su te optužbe odbacili, a što je o sporu rekao sud nije nam poznato.


Da je situacija s raspolaganjem imovinom seniora češće ipak pozitivna, za Mojevrijeme.hr ističe Hana Hoblaj, zamjenica varaždinske javne bilježnice Rankice Benc. Općenitu ocjenu temelji na trinaest godina vlastite prakse tijekom koje je radila s nizom starijih osoba. U razgovoru smo dotakle problematiku dvaju spomenutih oblika uzdržavanja i potrebu javne dostupnosti podataka, kao i oporučno rješavanje ostavštine. 

Desetljeće odbijanja zakonskih promjena oko dosmrtnog

Za početak podsjećamo da resorno Ministarstvo pravosuđa i uprave već deset godina ne prihvaća inicijativu umirovljeničkih udruga, Pučke pravobraniteljice i Javnobilježničke komore o ukidanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju; odnosno o potrebi preciznijeg zakonskog reguliranja tih ugovora, s istim obrazloženjem.

Posljednji put proljetos, uz argument kako je zahtjev Sindikata i Matice umirovljenika Hrvatske jednak prethodnima i kako izmjene ne bi spriječile nikoga da takve ugovore i dalje potpisuje, ali da bi oslabilo kakve-takve mehanizme zaštite koji sada postoje. Inicijatori ukidanja pak ostaju pri upozorenju da trenutni mehanizmi nisu dovoljni. 

Hoblaj smatra kako samo ukidanje ugovora o dosmrtnom ne bi bilo rješenje. “Do 2006. godine nismo imali imenovani ugovor, već su se u praksi bez neke obavezne forme sklapali neki ugovori pa se samo ovjerio potpis. U tom slučaju javni bilježnik uopće ne ulazi u sadržaj, niti je mogao stranci odnosno starijim osobama objasniti sadržaj tog ugovora i zbog toga je došlo do tih problema. Smatram da bi možda te ugovore trebalo još detaljnije normirati, možda uvesti obvezno uknjiženje služnosti stanovanja, uporabe i plodouživanja ili obavezni teret uzdržavanja. Znači, da se taj institut ojača i uvede obaveza služnosti, jer u tom slučaju ne može se osobu izbaciti iz njenog stana. A ako se ukine, iz obveznog prava uvijek možete slobodno raspolagati svojom imovinom. Stoga ne znam da bi se ti ugovori mogli zabraniti. Bilo bi bolje da se jače reguliraju obveze vezane uz dosmrtno.”

Hana Hoblaj (foto: Vlatka Koren)

Na stalne apele za potrebno stvaranje registra ugovora o uzdržavanju dodaje kako bi bilo jako dobro da bilježnici imaju i uvid u registar osoba lišenih poslovne sposobnosti. Njima bi to olakšalo posao, a starijima ojačalo zaštitu. Ideju o javnom registru o doživotnom i dosmrtnom svakako pozdravlja. Tada bi se točno znalo koliko je ugovora trenutno, tko ih je i s kime sklopio pa bi se onda možda jednostavnije ušlo u trag onima koji rade malverzacije. Sada nije moguće znati s koliko je sve osoba jedan davatelj potpisao uzdržavanje. Prema procjenama SUH-a, zbog slučajnog ili namjernog nemara države godišnje oko dvije tisuće umirovljenika padne u mrežu predatora, u kojima su se znali naći i odvjetnici, suci, liječnici, domovi i zaposleni u socijalnoj skrbi.  

Umirovljenicima radi veće zaštite u međuvremenu preostaje “triput čitati” sve stavke što s uzdržavateljima potpisuju i dobro obratiti pažnju na sve što im javni bilježnik tumači. Jer unatoč stalnim upozorenjima udruga, svega nekoliko posto ih razlikuje spomenute ugovore i ključan moment o trenutku raspolaganja imovinom. 

“U pravilu ne preporučamo sklapanje ugovora o dosmrtnom”

Ako ugovore sklapaju kod javnog bilježnika, mogu biti mirni, poručuje Hoblaj. “Kad nam starija osoba dođe u ured, uvijek nastojimo utvrditi što je stvarno njezina volja, odnosno namjera što želi postići s ugovorom ili oporukom. Ako zatraži ugovor o uzdržavanju svakako je izričito poučimo o toj razlici između doživotnog i dosmrtnog. Znači napominjemo da se u slučaju potonjeg imovina odmah prenosi na davatelja uzdržavanja. U pravilu ne preporučamo da se sklapaju ti ugovori, jednostavno iz predostrožnosti. Ali, ako stranka izričito to želi iz nekih svojih razloga, naravno da ćemo takve ugovore sklopiti. Na način da u pravilu uvijek upisujemo služnost stanovanja, uporabe i plodouživanja. Uz to se može upisati, naravno, stvarni teret uzdržavanja i zabrana otuđenja opterećenja ako to stranke žele.” 

Doživotno pruža veću sigurnost

U većini slučajeva stranke se ipak odlučuju za doživotno uzdržavanje, a ne dosmrtno, navodi zamjenica javne bilježnice, jer imovina ostaje u vlasništvu starijih osoba sve do njihove smrti. “Na taj način imaju veću sigurnost da je imovina njihova. Iako se stavlja zabilježba u zemljišnu knjigu da postoji ugovor o uzdržavanju i primatelj uzdržavanja ne može raspolagati tom imovinom. Ali, naravno, uvijek može raskinuti ugovor, i kod dosmrtnog i kod doživotnog. Uz to, uvijek ih poučimo i o mogućnosti sastavljanja oporuke.”

Doživotno često sadrži pomoć oko pokrivanja troškova doma 

U slučaju sastava oporuke nema obveze uzdržavanja kao protuusluge, odnosno brige nasljednika za stariju osobu do njezine smrti. Oporuka se može uvijek jednostrano opozvati ili izmijeniti. Krajnja odluka uvijek je individualna, kaže Hoblaj, ovisno o razlozima i motivima stranke koji će na kraju prevagnuti. U pravilu osobe koje nemaju dovoljno sredstava za dom za starije i nemoćne češće sklapaju ugovor o doživotnom, jer se davatelj uzdržavanja tada obvezuje podmirivati razliku troškova za smještaj i skrb. 

Bilježnici obavezno savjetnici, nerijetko i psiholozi

U dosadašnjoj praksi iza Hane Hoblaj je čitav niz odrađenih ugovora o uzdržavanju. Kad stranka uđe u ured, uvijek se, napominje, utvrđuje je li osoba svjesna vrste ugovora koji sklapa i razumije li u potpunosti navedena prava i obveze. Bitno je da se sa starijom osobom porazgovara i dobije cjelovita slika o njihovim željama i potrebama, odnosima u obitelji i slično.

“Nekada smo mi i u ulozi slušatelja, poput psihologa. Često im jednostavno bude lakše komunicirati s nekom trećom osobom. Moramo utvrditi postoji li eventualno pritisak od neke druge osobe, recimo, možda davatelja uzdržavanja. Tako da uvijek prvo razgovaramo na samo sa starijom osobom, da nema nekog utjecaja sa strane od nekih drugih prije nego se sklapa ugovor. Ili oporuka.”

U slučaju da osoba slabije čuje, potreba je i dužnost bilježnika glasnije objasniti sve detalje oko pravnog posla. “Ili glasnije govorimo ili im napišemo pa onda sami pročitaju. Pogotovo ako dođe do sklapanja ugovora. Uvijek dajemo da imaju pred sobom i pismeni dio. Na taj način se onda svi osiguramo. A uvijek možemo pozvati i svjedoke akta, ako starije osobe žele da se i oni pridruže.”

Javne oporuke uglavnom biraju imućniji, često oni s imovinom “vani”

Za razliku od spomenutog uzdržavanja, oporuke u pravilu sastavljaju starije osobe koje smatraju da su dovoljno financijski osigurane pa se same pobrinuti oko smještaja u domu ili angažiranja pomoći i skrbi kod kuće, ako to ne bi preuzeli potomci ili netko drugi tko je već dužan brinuti o njima, dodaje Hoblaj.

“S obzirom da radim i u uredu u Murskom Središću imamo dosta slučajeva s prekograničnim nasljeđivanjem. U tom slučaju problem je provođenja ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju preko granice, jer ne možemo točno znati na koji će način postupiti slovenske institucije. U takvim slučajevima, kada stranke imaju imovinu u drugim državama Europske Unije, radije sastavljaju javnu oporuku. U njoj onda navedu da je mjerodavno pravo Hrvatske ili mogu odabrati da je to pravo druge države, ako su njihovi državljani.”

Naime, od 2015. godine, podsjeća, uveden je jedinstveni postupak nasljeđivanja za cijelu EU, pa se za svu imovinu koja se nalazi u bilo kojoj državi mora provesti jedan postupak. Stranke u tom slučaju sastavljanja javne oporuke bilježnici upućuju o mogućnosti izbora mjerodavnog prava i provedbi jedinstvenog postupka u onoj državi u kojoj će imati uobičajeno boravište u trenutku njihove smrti.

“Također, ako stranke ne odaberu to, već pravo države čije državljanstvo imaju, poučimo ih i da nasljednici naknadno mogu sklopiti sporazum o izboru nadležnosti provedbe postupka nasljeđivanja, odnosno gdje će se provesti ostavinska rasprava. Recimo ako sklope oporuku u kojoj se odredi da je mjerodavno pravo primjerice u Austriji, jer ostavitelj ima njihovo državljanstvo, sporazumno mogu onda odrediti da ostavinska bude tamo, iako je u trenutku smrti osoba primjerice imala uobičajeno boravište u Hrvatskoj. Iako se postupak može provesti i kod nas, što se i radi, to je problem jer nismo upoznati s drugim, u ovom primjeru austrijskim pravom. Tako da je uvijek lakše i jeftinije provoditi postupak u svom mjerodavnom pravu.”

Posmrtna pripomoć
foto: Pixabay

To je ujedno i češći razlog sastava javne oporuke, a po smrti ostavitelja u postupku se tada obuhvaća cjelokupna imovina. “Ona je često u Sloveniji ili u Austriji, tamo gdje imaju otvorene račune. Znači, obuhvati se i nepokretna i pokretna imovina. Ljudi recimo često imaju vinograde u Sloveniji, pa se provede jedinstveni postupak i obuhvati i s tog područja. Najčešće su to štedni računi tamo gdje su ljudi radili, u Njemačkoj, u Austriji, pa kad se vrate ovdje jednostavnije je provesti jedinstveni postupak.” Pri tome se izdaje i europska potvrda o nasljeđivanju na osnovu koje onda mogu u bilo kojoj državi članici EU provesti postupak za isplatu ušteđenog odnosno prijenosa te imovine. U Hrvatskoj se provede ostavinski dio, a ovo je zatim dodatni gdje se izdaje europska potvrda.

Inače, pri samom sastavljanju javne oporuke osobu se upoznaje s pravom na nužni dio, ali i mogućnošću da nekog potomka isključe iz nasljedstva. Proteklih godina Hoblaj je imala i takvih slučajeva, otkriva, obzirom da se oporuka može brže i lakše izmijeniti.

“Događa se i to, obično ako su jako narušeni obiteljski odnosi pa odluče isključiti nekog od nasljednika. Naime, ugovor o uzdržavanju je teže raskinuti ako obje strane nisu suglasne. Tada moraju na sud koji onda odlučuje o raskidu. A javna oporuka se uvijek može opozvati i napraviti nova, pa je osobi u tom smislu puno lakše raspolagati imovinom.”

Neki bi uređivali imovinu i do petog koljena

U praksi sastavljaju dosta takvih oporuka, kaže Hoblaj, jer starije osobe za života žele jasno odrediti tko će što i na koji način naslijediti. Recimo ako su ranije već darovali jednom djetetu neku imovinu, oporukom žele osigurati da ni drugo ne ostane “kratkih rukava”.

Kao i kod ugovora o doživotnom, najvažnije je precizno pobrojati što se ostavlja, potomstvu ili uzdržavatelju. To ne mora nužno uvijek biti nekretnina, nekad je i pokretnina poput automobila ili račun s određenim iznosom. Bilo je slučajeva da stranke dođu i kažu da sinu ili kćeri žele sve darovati, kaže Hoblaj. Tada ih upozori da je bolje sklopiti ugovor o uzdržavanju ako žive u istoj kući, jer kod darovanja nema nikakve obaveze o brizi, već je ona stvar povjerenja. Oporučno pak starije osobe u njenoj praksi nisu imale specijalne želje. 

“Znaju tražiti da bi imovinu ostavili kćeri, a ako ona umre, da to naslijedi određena osoba. Onda im objasnimo da mogu odrediti samo svog nasljednika, a ne i njihove nasljednike.”

Inače, starije osobe većinom u ostavštinu ostavljaju nekretnine. Tek jedan slučaj Hana Hoblaj dosad je imala da je gospodin oporučno supruzi ostavio dio svoje pozamašne ušteđevine, dok je veći iznos namijenio bolnici i školi u svojoj općini. Bračni par nije imao djece.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP