Mozaik
Seniori u pandemiji: U domu kao u zatvoru
Od samoga početka pandemije koronavirusa pa sve do danas, jedna od najugroženijih skupina (bili) su građani treće životne dobi. Oni koji su živjeli ili još uvijek žive u domovima za starije, u potpunom su lockdownu proveli nekoliko mjeseci, a u tom periodu, niti su oni smjeli izlaziti iz svojih soba, niti ih je itko od obitelji ili prijatelja mogao posjećivati.
Izolacija ih je svakako štitila od zaraze, no samoća i usamljenost ostavile su posljedice na njihovo mentalno i fizičko zdravlje. Usamljenost povećava razinu stresa, koji pak negativno djeluje na imunološki sustav i zdravlje općenito.
Osim toga, Izvješće Svjetske zdravstvene organizacije o utjecaju COVID-19 iz 2020. pokazalo je da je naglo poraslo nasilje nad starijim osobama. Ono se događalo u domovima, u institucijama za dugotrajnu njegu, ali i u sferi digitalnog, uz nagli porast prevara usmjerenih na stariju populaciju.
Prema podacima Europskog centra za sprječavanje i kontrolu bolesti, smrtni ishodi povezani s koronavirusom među korisnicima usluga ustanova za dugotrajnu njegu predstavljaju 30–60% svih smrtnih slučajeva u mnogim europskim zemljama.
Samoća, izoliranost, depresija i – snalažljivost!
A kakva je situacija tijekom lockdowna bila u hrvatskim domovima, saznali smo od štićenika Doma umirovljenika Centar u Klaićevoj ulici u Zagrebu.
Gospođa Jelena Zvonarek u dom je stigla prije 11 mjeseci i ušla – ravno u lockdown. Bilo je to za nju teško razdoblje, naročito zbog izolacije i potrebe djece da se s njom vide. No, kako je to zbog korone bilo nemoguće, naša se sugovornica dosjetila i snimila video uradak o svom novom životu u domu. “Svoj sam video uradak poslala na jako puno adresa i odmah mi je bilo puno lakše jer su tako svi mogli vidjeti kako sam se smjestila i kako zapravo uživam”, ispričala nam je gospođa Jelena.
Ovoj majci, četverostrukoj baki i dvostrukoj prabaki tijekom potpunog zatvaranja najviše su nedostajali njezini bližnji. “Bilo je to jako veliko nedostajanje. Iako, oni meni ni sada, kad se smije, ne dolaze u dom. Nađemo se u gradu pa odemo u kafić ili oni dođu po mene pa odemo negdje na ručak”, rekla je gospođa Zvonarek koja nam je otkrila kako snimljeni video još uvijek čuva kao važnu uspomenu na jedno teško životno razdoblje.
Tehnologija kao spas
Njezinoj kolegici po smještaju, Katici Poje također je bilo teško. Budući da njezina obitelj stanuje u blizini doma, prije korone običavala je često izlaziti i posjećivati ih. Sada to više nije bilo moguće. Ali zato je posegnula za tehnologijom, odnosno, pametnim telefonom. “Ja sam do tada imala stari mobitel i stalno sam im govorila da sam prestara za učenje novih stvari. Međutim, moja unuka, koja živi u Danskoj, mi je rekla – baka, ali ako ne naučiš, nećeš me uopće vidjeti – molim te, daj se potrudi. I onda su mi djeca nabavila pametni mobitel, ja sam sve to lijepo naučila i mi smo se mogli vidjeti. Puno smo razgovarali preko ekrana, a i danas to radimo. Ali, nikakva tehnologija nije mi mogla zamijeniti zagrljaje s mojim unucima.”
“Kada sam, nakon izolacije, prvi put došla kući, dočekala su me moja dva unuka. Iako se tada to baš i nije smjelo, odmah smo rekli – ‘ajmo se grliti pa što bude, neka bude. I grlili smo se! Falilo mi je to! Znate, ja sam njih othranila. Otišla sam u mirovinu s 55 godina starosti i 35 godina staža. Oni su tada bili mali, a moja kći i moj zet su radili pa sam ih ja odgojila. I danas se jako volimo”, rekla nam je gospođa Katica Poje.
Dvostruka izolacija
Među stanovnicama ovoga doma za starije u središtu Zagreba, susreli smo i poznato televizijsko lice – nekadašnju spikericu, voditeljicu i urednicu Zlatnu Belavić. U domu je nešto više od godinu i pol, tako da ima potpuno iskustvo lockdowna.
“Neću vam lagati – bilo je gnjusno. Znate kako je bilo? Ako ste ikada bili na Mljetu, zamislite da ste se našli na onom otočiću usred mora – eto tako je bilo! A to je zapravo dvostruka izolacija jer ljudi su bili vani izolirani, a mi svi s druge strane zatvoreni u našim sobama, u zatvorenom domu, u društvu koje je izolirano. Ne može biti strašnije. A bili smo prvi na udaru jer su štitili naše ‘dragocjene mlade živote’ i na tome im hvala”, ironično je komentirala Zlatna Belavić.
Ponovit će još nekoliko puta kako joj je to jedno od strašnijih životnih iskustava. “Zamislite da doslovno ne smijete izaći iz sobe. Čak ni do blagovaonice. Hranu su nam dostavljali pred vrata sobe, kao da smo kužni. I onda vi uzmete tu hranu, pojedete je i opet pred vratima ostavite posuđe. To je osama na osami na n-tu”, zaključila je Zlatna Belavić.
Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
