Tko upravlja imovinom osobe u slučaju kad joj je oduzeta poslovna sposobnost?

Što se događa ako osoba više nije sposobna upravljati svojim financijama i imovinom? U zemlji poput naše sa sve više starijeg stanovništva i takvih je slučajeva sve više. U njima, uglavnom, starije osobe zbog bolesti i demencije više ne mogu upravljati svojim novcem.

U takvim slučajevima ide se na oduzimanje poslovne sposobnosti. Što to sve uključuje, a što ne uključuje, tko postupak pokreće i što on sve nosi, objasnila nam je Ema Vukov Trifunović, socijalna radnica iz Centra za socijalnu skrb Zagreb.

“Oduzeće poslovne sposobnosti se nadovezuje na institut skrbništva, a skrbništvo je regulirano – kao i čitav taj postupak – odredbama Obiteljskog zakona. Obiteljski zakon kaže da je skrbništvo oblik zaštite djeteta bez roditeljske skrbi i osobe lišene poslovne sposobnosti, odnosno osobe koja iz nekih razloga nije sposobna štititi svoja prava i interese. Znači, skrbništvom se nastoji postići zaštita prava i interesa neke osobe”, kaže Vukov-Trifunović.

“Kad govorimo o punoljetnim osobama, prije oduzimanja poslovne sposobnosti potrebno je provesti zaštitu svim drugim sredstvima i mjerama prije nego se donese odluke o lišenju poslovne sposobnosti. To je mjera koja je u svojoj suštini, zapravo, represivna mjera i da bi zaštitili prava i interesi osoba s invaliditetom, nastoji se na sve moguće načine, ako je ikako moguće, to izbjeći”, kaže.

Naš Obiteljski zakon kaže da je u provođenju te zaštite potrebno težiti što je moguće manjim ograničenjima prava štićenika. No kad se ta odluka ipak donese, dostavlja se prijedlog Općinskom sudu. “Radi se o izvanparničnom postupku gdje punoljetna osoba, zbog određenih psihičkih problema i raznih drugih bolesti i razloga, nije sposobna brinuti o nekome od svojih prava i interesa, ali i koja isto tako može ugroziti prava i interese drugih osoba”, kaže Vukov-Trifunović.

Po Obiteljskom zakonu koji je trenutno na snazi više ne postoji institut potpunog lišavanja poslovne sposobnosti. Sada, kad se i ide u oduzimanje poslovne sposobnosti, ona se oduzima djelomično i u rješenju suda se točno navodi za koja područja, odnosno u kojem se dijelu ta osoba nije sposobna brinuti o svojim pravima te onda o tom dijelu brine skrbnik.

Tko pokreće postupak?

Postupak se može pokrenuti na prijedlog Centra za socijelnu skrb, a mogu ga pokrenuti i privatne osobe direktno na Općinskome sudu, kaže Vukov-Trifunović. “Međutim, bez obzira na to tko je predložio pokretanje postupka, ponovno u tom postupku sudjeluje Centar za socijalnu skrb kao predlagatelj ili kao stranka. Zato jer je osobi za koju se taj postupak pokreće potrebno imenovati posebnog skrbnika koji će ju pred sudom zastupati. To je osoba koja ima položen pravosudni ispit i zaposlena je u Centru za posebno skrbništvo”, kaže Vukov-Trifunović.

Kod starijih osoba, najčešći razlozi za oduzimanje poslovne sposobnosti su demencije, psihičke bolesti ili neki psihoorganski sindromi. Postupak često pokrene obitelj, pogotovo u situacijama kad misle da će na taj način zaštititi kako štićenika samog, tako i njegovu imovinu.

S obzirom da, kako smo naveli, odluzimanje poslovne sposobnosti nije potpuno, Centar u svom prijedlogu navede u kojem dijelu smatra da se neku osobu treba lištiti poslovne sposobnosti, a u kojem dijelu ne treba.

“Može se, recimo, raditi o sklapanju pravnih radnji. Kad imate obitelj koja vam se obrati za pomoć, oni opišu o čemu se radi i zašto bi se moralo ići na oduzimanje poslovne sposobnosti. Na primjer, ako se želi zaštititi nečija imovina, predlaže se sudu oduzimanje poslovne sposobnosti u pogledu raspolaganja nekretninama ili imovinom većeg opsega.”

“Kad Centar dostavlja taj prijedlog sudu, onda dostavlja i vrlo iscrpno izvješće o čitavom slučaju gdje su opisani svi detalji. Svaki slučaj i svaki čovjek je drugačiji i nikada se ne ide generalno. Svaki naš štićenik ima svoje ime i prezime i svačija životna i socioekonomske situacija je različita. Tada sud ocjenjuje i na kraju donosi odluku u kojem bi dijelu bilo najsvrsishodnije da se osobu liši poslovne sposobnosti, a da je se ipak što je manje moguće ograničava”, kaže Vukov-Trifunović.

Razmatraju se želje osobe kojoj se oduzima poslovna sposobnost

U to spada i donošenje odluka o liječenju ili o smještaju jer se često obitelji znaju obratiti Centru i kažu da neki njihov član izbjegava liječenje. “To se najčešće događa u slučaju ako je osobe psihički oboljela pa na žali uzimati terapiju ili dati suglasnost za bolničko liječenje ili odbija smještaj u ustanovu. U tom dijelu onda odluku donosi njegov skrbnik da bi se na neki način tog čovjeka moglo zbrinuti na adekvatan način”, kaže.

No čak i u takvim situacijama je preporuka i pravobraniteljice za osobe s invaliditetom i konvencije o zaštiti prava invalidnih osoba da se uvijek treba uzeti u obzir mišljenje i želje štićenika jer bi svako smještanje u instituciju bez njegove suglasnosti, bilo kršenje ustava i protupravno lišavanje slobode.

“Uvijek se nastoji zadobiti povjerenje te osobe i razumjeti tog štićenika te mu što je moguće bolje objasniti njegovu situaciju i mogućnosti kako bi on ipak pristao na pomoć. Naravno, kod osoba koje su u stanju kome i koji nisu kontaktibilni ili su nepokretni, nije moguće dobiti njihov pristanak jer ih ne možete upitati za njihovo mišljenje. U takvim slučajevima, odluku donosi skrbnik u dogovoru s Centrom za socijalnu skrb”, kaže Vukov-Trifunović.

Kako skrbnik upravlja imovinom štićenika?

Skrbnik može zastupati štićenika samo u onom dijelu za koji je ovaj lišen poslovne sposobnosti, a ne općenito i ne za sve. Na primjer, ako nekome nije oduzeta poslovna sposobnost u dijelu raspolaganja s njegovom mirovinom ili plaćom, tu skrbnik ne može, niti smije išta poduzimati. Ali ako je osoba lišena sposobnosti raspolaganja svojim redovnim prihodima, tada odluke donosi skrbnik.

“Skrbnik prvo mora imati rješenje po kojem je imenovan skrbnikom. Nakon što sud osobu liši poslovne sposobnosti, u roku od 30 dana Centar za socijalnu skrb mora toj osobi imenovati skrbnika i uvijek se nastoje uvažiti i želje te osobe. Tu se može imenovati skrbnik iz redova obitelji, dapače. Međutim oni po zakonu nisu dužni to prihvatiti. Centar onda može imenovati neku drugu osobu ako procijeni da osoba ima potrebne osobine za skrbnika i ispunjava sve uvjete”, kaže Vukov-Trifunović.

Tko ne može biti skrbnik?

Zakon u svom članku zapravo propisuje tko ne može biti skrbnik. To je osoba koja je lišena roditeljske skrbi,
koja je lišena poslovne sposobnosti, čiji su interesi u suprotnosti s interesima štićenika. Također, skrbnik ne može biti ni osoba od koje se, s obzirom na njezino ponašanje i osobine te odnose sa štićenikom, ne može očekivati da će pravilno obavljati dužnosti skrbnika, s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju ili s čijim je bračnim drugom štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju.

“Ako se ne pronađe neko drugo rješenje, Centar uvijek može skrbnikom imenovati nekoga od svojih zaposlenika koji po službenoj dužnosti moraju to i prihvatiti. Također, jedan djelatnik Centra može biti imenovan skrbnikom za više štićenika. To u praksi najčešće i bude tako”, kaže Vukov-Trifunović.

Kad je skrbnik imenovan i ima rješenje, on može raspolagati imovinom štićenika samo u navedenom dijelu. Tim rješenjem on se zapravo samo legitimira kao skrbnik, ali za svako pojedinačno raspolaganje imovinom štićenika, skrbnik mora imati odobrenje Centra za socijalnu skrb.

Kako se nadzire skrbnik?

“Na primjer, ako skrbnik ima odobrenje da raspolaže sa štićenikovom mirovinom, on mora imati odobrenje da svaki mjesec može podići određeni iznos i sve što radi s tim novcem mora biti u interesu štićenika. Osim za svaku pojedinačnu radnju, skrbnik dva puta godišnje Centru podnosi izvještaj. Primjerice, ako želi podići 2.000 kn, jer štićeniku treba kupiti novu perilicu, on mora podnijeti zahtjev Odjelu centra za skrbništvo i obrazložiti zašto je to potrebno. Kad mu Centar to odobri, on mora podnijeti izvješće i dostaviti sve potrebne dokaze”, kaže Vukov-Trifunović.

Osim toga, dva puta godišnje podnosi se izvješće u propisanom obliku i uz to izvješće se još prilažu dokazi u vidu nekih računa ili slično. Centar za socijalnu skrb uvijek može poznati skrbnika da dodatno objasni neku transakciju ako nešto nije jasno iz izvješća ili Centar nečim nije zadovoljan.

“Važno je naglasiti da se u tom dijelu u kojem je štićenik lišen poslovne sposobnosti, stavlja zabilježba na tu njegovu imovinu. Ako je lišen raspolaganja imovinom većeg opsega i računima, onda se bankama kod kojih su otvoreni računi dostavlja obavijest da se radi o osobi lišene poslovne sposobnosti i onda banka taj račun na neki način zaštiti i zna da se tim računom može raspolagati samo uz odobrenje Centra za socijalnu skrb. Znači, skrbnik ne može samo tako ušetati u banku i reći da bi digao neki novac. On svaku put mora imati rješenje i tek tada može biti odobreno raspolaganje tim dijelom imovine. Što se tiče nekretnina, stavlja se zabilježba u zemljišno-knjižni odjel kako bi se izbjegle eventualne prevare u vezi te imovine”, kaže Vukov-Trifunović.

Zloupotreba ima uvijek, ali se brzo otkriju

Slučajevi zloupotrebe, kaže dalje Ema Vukov-Trifunović, najčešći su kad proces oduzimanja poslovne sposobnosti i dodjele skrbnika još nije pokrenut. Kad je osoba i službeno lišena poslovne sposobnosti, ona bi trebala biti zaštićena.

“Zloupotreba ima svugdje. Imala sam u svojoj praksi situaciju u kojoj je skrbnik falsificirao službeni potpis i žig i napravio rješenje koje je izgledalo kao rješenje Centra. To je, naravno, otkriveno jer su zvali iz banke. Upravo zbog toga službenici banke, unatoč rješenju, često kontaktiraju Centar i provjere ima li osoba koja im je došla u poslovnicu pravo raspolaganja određenim računom ili imovinom. Tako da se još i usmenim putem provjeri ima li Centar saznanja o nekom slučaju. Takve se prevare vrlo brzo otkriju jer skrbnici Centru moraju dostavljati i stanje računa štićenika. Ako se to ipak dogodi, ide kaznena prijava koje često znači i kaznu zatvora te rok u kojem skrbnik mora obeštetiti štićenika. U takvim slučajevima Centar štićeniku imenuje odvjetnika koji su obučeni baš za takve postupke”, kaže Vukov-Trifunović.

Najveći je problem kad su članovi obitelji međusobno posvađani, nisu usklađeni u svojim željama ili nisu kooperativni. Onda proces dodjele skrbništva obavljaju socijalni radnici. “Dogodi se da je ta obitelj onda stalno sumnjičava jer netko drugi upravlja imovinom njihovog člana, a oni sami nisu pristali biti skrbnici. Tu onda nastaju situacije u kojima se morate opravdavati. No važno je naglasiti da obitelj uvijek može dobiti spis na uvid i izvršiti sve provjere koje žele.”

Važno je i reći da kad stručni radnici koji su skrbnici podnose izvješće, oni ga podnose pred stručnom komisijom i čitav je postupak posve transparentan. Svi naši spisi iz svih naših predmeta, čuvaju se trajno – čak i kad osobe koje su pod skrbništvom preminu. Mi kao socijalni radnici imamo najviše problema kad se radi o osobama s psihičkim poteškoćama koje ugrožavaju sebe, ali i sve oko sebe. Znaju se onda žaliti i susjedi i očekuju da Centar promptno riješi problem i tu osobu negdje zatvori do kraja života. No to ne ide baš tako i postupak nije tako jednostavan. Osim toga, mi ne postojimo zato da zatvaramo, nego da prije svega štitimo osobe kojima je takva zaštita potrebna jer nitko nije kriv što je bolestan”, kaže Vukov-Trifunović i dodaje kako odluka o oduzimanju poslovne sposobnosti ne mora biti trajna.

“Zakon i nalaže da Centar preispituje sve odluke. Mi smo nedavno kad su te nove odredbe stupile na snagu, morali preispitati sve odluke gdje su naši štićenici bili lišeni poslovne sposobnosti. Također, postojao je i rok za preispitivanje svih odluka na sudu te su donesene nove odluke. Ako se situacija promijeni i ako vidimo da se je došlo do poboljšanja, mi možemo predložiti vraćanje poslovne sposobnosti”, kaže socijalna radnica Ema Vukov-Trifunović.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.