Prati nas

Mozaik

Čist račun, duga ljubav

Oporuke i raspodjele imovine za života sprječavaju zlu krv u obiteljima

Imovina je od pamtivijeka često najbolji test kvalitete međuljudskih odnosa, osobito onih obiteljskih. Nerijetko se baš oko nje lome povjerenje i privrženost užih i daljnjih srodnika, otkrivaju karakterne crte i pojedinačni interesi. U praksi se pokazuje da je oporuka kao rješenje mogućih ostavinskih nedoumica najjednostavniji način izbjegavanja eventualne ‘zle krvi’ među onima koji iza nas ostaju.

Objavljeno

|

foto: Simon Berger/ Unsplash

Čim prije, tim bolje. Tako bi se moglo sročiti preporuke odvjetničke struke kad je riječ o uređenom raspolaganju osobnom imovinom za budućnost kojoj, prije ili kasnije, sami nećemo svjedočiti. Na spomen sređivanja ostavštine mnogi će se sjetiti čuvene scene iz legendarnih Maratonaca,  čitanja oporuke i poruke djeda Pantelije nasljednicima: “Tko je vas poznavao, ni pakao mu neće teško pasti.”

Nerijetko se upravo takvim, nimalo komičnim tijekom raspliće pozadina obiteljskih i širih rodbinskih odnosa jednom kad vlasnik imovine ode s ovoga svijeta, a nakon faze žalovanja, krenu pitanja raspodjele onog što je za života stekao.      


To, nažalost, potvrđuje i niz primjera iz civilnih parnica u dugogodišnjoj praksi zagrebačke odvjetnice Dore Ružičić Dražić iz odvjetničkog društva Maržić i partneri. U radu su, osim trgovačkog prava, uglavnom fokusirani na građanske predmete i dobro su upoznati sa stanjem stvari koje se događaju dalje od očiju javnosti. 

Naravno da su, kaže, u tim pitanjima ostavina i nasljeđivanja najsretniji kada stranke dođu unaprijed i jasno otprilike naznače kako bi voljeli urediti odnose za slučaj svoje smrti. No, nerijetko se događa da se odvjetnici uključuju tek u stadiju kada dođe do problema. I onda je to teže, kompliciranije, jer neke se stvari ne mogu napraviti retroaktivno. Svakako je uputno da se ostavina nekako porazmisli, definira i stavi na papir prije nego što dođe do smrti ostavitelja. 

“Ali činjenica je da su ljudi skloni odgađati, jer tu postoji psihološki moment promišljanja o vlastitoj smrti koji, naravno, nikome nije pretjerano ugodan. A također se često događa da i ono što na prvi pogled djeluje kao neka skladna obiteljska situacija, u času postavljanja pitanja nasljeđivanja i ostavine zapravo prestaje biti tako skladna. I onda nastaju daljnji problemi.”

Jedan od mogućih je sumnja u autentičnost potpisa oporučitelja, slično kao u spomenutoj filmskoj priči. U parničnoj praksi imali su takvih slučajeva, kaže naša sugovornica, zbog čega se prvo tražilo grafološka vještačenja. Kod njih je problem da vještak mora raspolagati izvornikom dokumenta, dok se nerijetko događa da se stranka pojavi s kopijom. Uz to, ljudi su skloni pojednostavljivanju punog potpisa. To najčešće bude paraf koji se, pak, vrlo teško vještači s nespornom sigurnošću u nalaz. A to kako je poznato iz rubrika crne kronike, ostavlja mogućnost falsifikata. Stoga je preporuka da se na kraju ne samo oporuka, već svih ugovora, osoba čitko potpiše, punim imenom i prezimenom kao na osobnoj iskaznici. 

Neki izbjegavaju oporuke birajući “poželjnog” nasljednika

Da je oporuka najelegantniji, iako ne i najčešći način uređivanja imovinskih pitanja kako bi se kasnije izbjegla “zla krv” među nasljednicima, ukazuje i parnična praksa s razvikanijim ugovorima o uzdržavanju. U slučaju potonjih s dvostranom obvezom veća je i sigurnost da će se o osobi u starosti netko i brinuti.

Dora Ružičić Dražić

No, iz parničnih iskustava nameće se zaključak da iza svega stoje drugačiji motivi uzdržavanih, primjećuje naša sugovornica. “Ono što se meni u praksi pokazuje je da ti ugovori najčešće služe izbjegavanju nužnog nasljeđivanja. Dakle, da primateljima nije svrha osigurati stvarno uzdržavanje do kraja života, već isključiti pravo da zakonski nasljednik traži svoj nužni dio. I iz tog se razloga ponovo otvara put nesigurnosti i potencijalnih sudskih sporova, jer zapravo tog stvarnog uzdržavanja nema.”

Tužno i razočaravajuće ako je stanje takvo, nadovezujemo se komentarom, dok odvjetnica podsjeća na neke zakonske razloge da se nužne, a  neželjene nasljednike ipak izbaci iz ostavštine. Poput grube nezahvalnosti odnosno povreda zakonskih ili moralnih obveza prema ostavitelju, kazneno djelo prema ostavitelju itd.

“Recimo da sam ja ostavitelj, imam dvoje djece i želim svu imovinu ostaviti jednom. Ako to učinim s oporukom, moje drugo dijete ima pravo zahtijevati svoj nužni dio. Znači, imati pravo na polovicu onoga što bi imao kao zakonski nasljednik, u ovom slučaju na četvrtinu. Da bi sad tome doskočila, a za isključenje ne postoji nijedan zakonski opravdan razlog, u tom slučaju ću napraviti ovakav ugovor i reći ovaj drugi me dužan uzdržavati do kraja života. I kao protučinidbu će dobiti moju cjelokupnu imovinu. U praksi se, nažalost, to često tako pokazuje. Izvršavaju se većinom ugovori ljudi koji nemaju nasljednike ili su s obiteljima otprije u narušenim odnosima.”

Oporuke najčešći izbor srednje generacije     

O oporukama, dodaje, najčešće promišljaju i sastavljaju ih ljudi u dobi između 45 do 55, 60 godina. Oni su još uvijek radno aktivni, s druge strane imaju već određenu imovinu, najčešće su to nekretnine, i za sobom žele ostaviti uređenu situaciju. I k tome su svjesni da im se već sutra nešto može dogoditi i život završiti.

Sa starijom dobi ta osviještenost nekako opada upravo iz tog psihološkog momenta da se taj trenutak neminovno približava i onda ga počinju odbijati, odnosno odgađati, nastavlja Ružičić Dražić. A ima i onih koji se uopće ne bave time što će biti nakon njihove smrti, ostavljajući drugima da se time bakću kada njih ne bude. To je isto legitiman stav, dodaje kroz smijeh, sve je stvar individualnog izbora.

U odnosu na oporučno nasljeđivanje, ono zakonsko je još uvijek češće, pokazuju parnična iskustva ove zagrebačke odvjetničke kancelarije. Problem s oporukama, pogotovo vlastoručnima, je što ih ljudi vrlo često drže kod kuće. Nerijetko se onda dogodi da ona postoji, ali se ne zna gdje je ili je nađe netko kome sadržaj ne odgovara pa se ipak “ne nađe”, objašnjava odvjetnica. U svakom slučaju ona je najjednostavniji izbor, a ako se oporučitelj predomisli uvijek može sastaviti novu, promijeniti sadržaj i vrijedit će uvijek ta zadnja oporuka. 

Za razliku od navada ljudi u Hrvatskoj, u Europi s kojom se redovito i rado mjerimo to je običan dokument o kojem svatko vodi računa, brinući da jednom i to pitanje ostane riješeno. Trendovi su tamo puno uredniji kao i u većini drugih područja, ocjenjuje Ružičić Dražić. No, primjećuje da generacija u dobi između 30 i 40 godina, ljudi koji su profesionalno stasali, sad stječu neku imovinu, a često su ili u neformalnim vezama ili s vanbračnom djecom, i ovdje sve skloniji upravo sada to regulirati.

Od nekretnina i plovila, čak i oružje

Ono što se oporukama ostavlja, u Hrvata je uglavnom vrlo opipljivo i konkretno. Najčešće su to, naravno, stanovi i kuće, zemljišta, automobili i plovila, novac na računu ili štednja, umjetnine i nakit, a ponekad je to i kolekcija oružja. Bitno je sve detalje urediti pravično i na vrijeme, premda se ona famozna zla krv neizbježno pojavljuje i sa i bez oporuke, podvlači napola u šali naša sugovornica.

Kako napisati oporuku?
foto: annazuc/Pixabay

Ljudi često misle da će nasljednike zaobići i ugovorima o darovanju prije nego će pitanje ostavine doći na red. Međutim, to nije konačno rješenje, jer se u pojedinim situacijama i taj darovani iznos vraća u nasljedničku masu i može se i dalje ticati buduće raspodjele. Primjerice, ako je povrijeđen nužni dio i roditelj je jednom djetetu ostavio neki novac, zaključivši da se drugo “može slikat”, ono će opet imati pravo da se taj nužni dio namiri.

Vlastoručnu oporuku ne tipkati     

Ako se oporučno osoba odluči riješiti pitanje budućnosti svoje imovine, najjednostavniji oblik je sastavljanje vlastoručne oporuke. Ona mora biti napisana rukom i potpisana po ostavitelju. Ono što se danas često događa, a zapravo je objektivno velik problem, da ljudi nastoje natipkati oporuku i samo je potpisati. No, to je nevaljano, upozorava Ružičić Dražić. U tom slučaju smatrat će se kao da oporuka ne postoji i primjenjivat će se princip zakonskog nasljeđivanja.

U slučaju da netko ipak odluči natipkati dokument, mora imati dva svjedoka koji će svojim potpisom potvrditi da je oporučitelj pred njima potpisao tu oporuku s čijim sadržajem oni ne trebaju biti upoznati. Treća mogućnost je sastavljanje javne oporuke kod javnog bilježnika. To je uvijek najsigurnija varijanta da sve bude onako kako oporučitelj želi. I posljednja, naknadno često i najkontroverznija kako se pokazuje u praksi, je izvanredna oporuka

Usmena je iznimka, za izvanredne situacije  

Ona je zakonom predviđena kao iznimka, samo za neke izvanredne okolnosti u slučaju da prijeti neka neposredna opasnost i da ne postoji neki drugi način koji zakon predviđa da bi oporučitelj regularno mogao raspolagati svojom imovinom. Te okolnosti su primjerice potres, požar, u određenim slučajevima i naglo pogoršanje bolesti odnosno ono što uključuje subjektivni osjećaj brzo nadolazeće smrti.

Ona mora biti sastavljena pred dva punoljetna svjedoka za koja postoje jasna ograničenja tko smije i ne smije biti. Nasljednici to ne mogu. Svjedoci su dužni što prije napisati izjavu o detaljima koje je ostavitelj naveo vezano za raspolaganje imovinom i predati je dalje u proceduru sudu. Ta vrst oporuke je vremenski ograničena i vrijedi samo 30 dana od trenutka sastavljanja. Ako u tom vremenskom periodu ne dođe do smrti ostavitelja, ona više ne vrijedi. 

Parnice najčešće oko usmene oporuke

Zanimljivo, upravo taj izvanredni usmeni oblik očitovanja volje oporučitelja gotovo uvijek završava u parnici. “Tu oporuku uvijek netko osporava i ima svakojake sudske prakse. Obično su to dugotrajni i mukotrpni postupci s kojima na kraju nitko nikad nije zadovoljan, kako god završilo.”

Naša sugovornica prisjetila se slučaja jednog umirovljenika koji je bio smješten u dom za starije i nemoćne osobe. Dvije prijateljice došle su mu u posjet i potom izjavile kako je gospodin rekao da svu svoju imovinu ostavlja trećoj osobi, zaobilazeći nekolicinu svojih zakonskih nasljednika. Nisu bila u pitanju djeca. Slučaj je bio kompliciran, pojašnjava, jer čak ni ti zakonski nasljednici s gospodinom nisu baš bili u bliskom i intenzivnom kontaktu. I tu je nastao problem. Ta se usmena oporuka, kaže, naravno osporila. A ono što odvjetnica ističe zanimljivim je da je gospodin koji je po njoj trebao biti nasljednik, upućen u parnicu. Trebao je dokazivati da je usmena oporuka istinita i valjana, jer je ostavinski sud smatrao da je u konkretnom slučaju njegovo pravo manje vjerojatno. 

“Ta je parnica tada i pokrenuta. Međutim, evo nažalost, već niz godina se tu nismo puno pomakli. Bio je tu i čitav splet nekih okolnosti, promijenio se jedan sudac, drugi, treći i sve je išlo vrlo sporo. A osjetljiva je tema zato što su svjedoci ovdje ključni. Sadržaj njihovog iskaza ne može biti jednak šest mjeseci, godinu dana ili više nakon samog događaja. Jer nakon deset godina imaju pravo reći: ‘Ja se ničega ne sjećam’ i to je potpuno razumljivo. Cijela ta parnica je onda zapravo upitno korisna.” Slučaj se vuče otkako je ostavitelj preminuo u ožujku 2015. Kada će završiti, teško je prognozirati. Najbrže rješenje, uz uštedu nekoliko godina živaca i sudskih troškova, svakako bi bila nagodba. 

Dugotrajni postupci – sudaca malo, predmeta puno

U javnosti se često mogu čuti kritike na račun sporosti pravosuđa pri čemu nerijetko jedna od stranaka premine prije nego dočeka pravomoćni ishod spora. Iz kuta njihove odvjetničke prakse i predmeta vezanih uz Općinski građanski sud u Zagrebu i manjim dijelom uz sud u Novom Zagrebu, objektivan problem je s ostavinskim odjelom.

“Njih stvarno ima malo, malo je ostavinskih sudaca. Oni su pretrpani s poslom, novi spisi stalno dolaze i jednostavno se ne stiže to raditi nekim regularnim tijekom. Kad već dođemo do te faze parnice, onda to nekako ide. Otprilike su to dvije rasprave godišnje. U gore spomenutom predmetu nije to bio slučaj, već specifične okolnosti. Jedna sutkinja je nažalost preminula, iduća je potom otišla na drugu dužnost. U manjim sudovima i mjestima, gdje je i manji pritisak predmeta naravno da sve ide brže.”

Pri kraju smo se dotakli i prakse s ugovornim oblicima raspolaganja imovinom. Uz standardne i većini znane o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, manje poznata opcija je ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života. To je zapravo najčišće u odnosu na ove klasične dvostrane ugovore s protučinidbom, ističe Dora Ružičić Dražić.

“U tom slučaju ostavitelj kaže ovo je moja imovina i odmah cijelu ili njen dio ostavlja nasljednicima. Točno se odredi koje su to osobe, oni se svi s time usuglase i sastavlja se isprava potvrđena od javnog bilježnika ili ovjerava pred sudom, isto kao i za ova dva ugovora. I to je zapravo najčišće, da, poput žive ostavinske rasprave. Samo ljudi to baš nisu skloni raditi. Razlog je što si ovim doživotnim i dosmrtnim ipak ostavljaju mogućnost da će u slučaju bolesti netko biti u obvezi brinuti o njima. Nekako postoji veća sigurnost nego s ovim ustupom i raspodjelom još za života.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.