Prati nas

Aktivno starenje

Lice s ekrana

Radijska i televizijska legenda Zlatna Belavić: Kada dobijete izazov – prihvatite ga!

Legendarna radijska i televizijska novinarka, urednica, voditeljica i spikerica Zlatna Belavić danas je umirovljenica, ali njezini dani u zagrebačkom Domu za starije Centar u Klaićevoj ulici nisu nimalo mirni. Dapače, 24 sata premalo je za sve njezine aktivnosti, zanimacije i hobije. Uz kavu u njezinu omiljenom kafiću u Dalmatinskoj ulici, prisjetila se i svoje uzbudljive novinarske i uredničke karijere te nam je otkrila da danas televiziju uopće ne gleda.

Objavljeno

|

Zlatna Belavić (foto: Petra Švarc)

Zlatnu Belavić sam, nakon što je umirovljena, ponovno vidjela negdje pred Božić. Ali ne na malom ekranu. Briljirala je u kazališnoj predstavi “Polaganost” što su je štićenici Doma za starije Centar u Zagrebu realizirali pod redateljskom palicom Borne Armaninija u okviru projekta sufinanciranog iz Europskog socijalnog fonda pod nazivom Smijeh kao lijek. Malo je reći da me oduševila – djelovala je poput profesionalne glumice, bila je sigurna u sebe, u svoj nastup, tekst, a cijeloj priči dala je sjajan touch autoironije.

Osim toga, nisam mogla ne primijetiti kako fantastično izgleda. Tek poslije, prilikom realizacije ovog intervjua, Zlatna će mi otkriti kako je pred dvije godine doživjela masivni moždani udar, što cijeloj priči daje još snažniju dimenziju. Ponovno je učila hodati, govoriti i pisati i nikad se nije predala. Dapače, usvojila je i neke sasvim nove vještine.


Gluma kao izazov

“Gluma je za mene bila nepoznanica. Moram Vam reći, malo sam se bojala svega toga, ali sam prihvatila izazov. Ja nikad ne odustajem pa sam si i tada rekla – vidi možeš li, pokušaj”, prisjeća se Zlatna početaka rada na predstavi, prije nepune godine dana.

Naime, kaže, nikada nije nastupala pred publikom – njezina su publika bili širokokutni i uskokutni objektiv iza kojega je bio kamerman. Ili nije bio, ako bi otišao zapaliti cigaretu. “Vi se zapravo obraćate stroju, nemate nikakav feedback. Dobijete ga tek kad je sve gotovo. U ovoj predstavi, odmah sam imala tu važnu povratnu informaciju i rekla sam si – pa glumcima je ipak lakše!”

Predstava je bila izuzetno uspješna. Pamtim još uvijek gromoglasne aplauze. “Bilo je i nešto suza”, prisjeća se Zlatna. “Dok govoriš tekst, ti odmah vidiš jesi li uspio i hoćeš li nastaviti. Ili si možda preglumio pa ćeš se povući.”

O predstavi “Polaganost” već smo pisali, a u njoj su, osim glumom i interpretacijom, štićenici doma sudjelovali i sa svojim stvarnim životnim pričama. “To je predstava kakve se sada rade u kazalištima – više nema čistih žanrova. To je jedan mišung. Tako se danas rade i filmovi, tako se rade predstave, tako se pišu i knjige. Mislim da bi moj profesor Peterlić iščupao svu svoju gustu kosu da je još živ i da to vidi… (smijeh). Mogu reći da je to bio jedan uspješan kolaž, a moj dio je bio svojevrsni uvod onome što će gledatelji moći vidjeti”, govori mi ova začudno vitalna žena, inače profesorica engleskog jezika i komparativne književnosti.

Nakon izvedbe, bila je, kaže ugodno iznenađena uspjehom. “Uvijek sam skromna u očekivanjima, osim toga, vrlo smo naporno radili. Probe su bile zahtjevne, ali i vrlo vesele. To je bio kao dašak svježeg zraka. U tim smo groznim vremenima dobili priliku za druženje. Imali smo toliko komedija situacije tijekom tog procesa, stalno smo se smijali i zabavljali. I sav se trud itekako isplatio.”

Predstava Polaganost (foto: Doringo)

Iako generalna proba nije prošla kako su se nadali, Zlatna i ovaj veseli ansambl nisu klonuli duhom. “Sjetila sam se tada moga oca koji je bio prvak Opere HNK i koji bi mi uvijek govorio: Čuj, generalka je bila katastrofa, što znači da bu predstava bila OK! Zašto je to tako? Zato jer se ljudi na toj probi suoče sa stvarnim stanjem, priznaju si se da bilo strašno i skupe zadnje atome snage kako bi na premijeri sve proteklo kako treba. Upravo tako bilo je i nama”, otkriva ova novopečena glumica.

Druženje u doba korone

Rad na predstavi, kaže Zlatna Belavić, svim je sudionicima donio i prekrasno druženje. U domu je, ističe, i inače dobra klima, ali svjesna je da je rad sa starijim ljudima izuzetno težak.

“Stariji ljudi s razlogom slove za teške. Oni koji su u dom došli svojom voljom, oni su genijalni. Prihvaćaju sve aktivnosti, čak i one koje nisu za njih. Imamo sreću što imamo našu divnu gospođu Slavicu Butković, socijalnu radnicu koja je zadužena za kulturu i slobodne aktivnosti. Ona je tom domu udahnula dušu. Uvijek pronađe stotine aktivnosti i svakoga dana se možete nečim baviti. Ali, naravno, ako ste nezadovoljni ili ako ste hoch, onda vas to ništa neće zanimati i uživat ćete isključivo u svom nezadovoljstvu. Ali i to se da prevladati”, kaže naša sugovornica.

Priznaje kako je dobro raspoloženje dobrano uzdrmala situacija s koronavirusom: “Jako se puno umiralo, to nam je svima strašno teško palo. Umre vam čovjek kojega ste poznavali od preko puta, umre onaj s lijeve strane pa onaj s desne. Dakle, smrt je bila tu, među nama. Znam, reći ćete da to nije ništa novo. Pa i nije, smrt je sastavni dio života, ali malo ih je u jednom trenutku bilo previše. Još uvijek ih ima previše, ali ono što je strašno je da smo se na to navikli. Cjepivo je malo smanjilo naš osjećaj nemoći, ali svejedno je teško. Svaki put kad čujem te brojke, ja se zgrozim.”

Aktivni u mirovini

U domu, Zlatna sudjeluje u brojnim aktivnostima. S obzirom na svoj background, posebno uživa u književnim susretima na kojima se analiziraju i komentiraju razna književna djela.

„Krenuli smo s Danteom pa je bio Dostojevski pa Ranko Marinković, a uskoro ćemo imati Dinka Šimunovića. Ja pak za svoju dušu ponovno čitam neka djela za koje sam si još davno rekla da ću ih pročitati ponovo. Uhvatila sam se Dostojevskog kojeg sam čitala i voljela, ali pred jedno 50 godina. Sad ću vam reći i zašto. Odem ja, usred svih ovih mjera, sa svoje dvije prijateljice u kazalište, na Idiota. Veselim se beskrajno, imamo krasna mjesta. I krene predstava. No, u našem, 11. redu parketa ne čujete niti jednu jedinu riječ! Osim Jadranke Đokić u jednom trenutku kada izađe izvan scene i viče. No, kako nemamo kontekst, ne znamo na što ili koga se dere. Došlo mi je da zviždim, ali sam pomislila da možda ja više ne čujem dobro. No, ni moje prijateljice nisu ništa čule. Onda smo zaključile da je vjerojatno tehnika bila u štrajku ili su im preskupi bili mikrofoni-bubice koje se danas mogu staviti bilo gdje. To se moralo čuti jer Dostojevski je čisti tekst. Stoga sam uzela Dostojevskog i krenula ga ponovo čitati i uživati u tom savršenom štivu”, podijelila je Zlatna spremno s nama ovu malu anegdotu.

Zlatna Belavić (foto: Doringo)

“Imam doista razne zanimacije i nikad mi nije dosadno. Odem i kući. U našem stanu sada živi moj mlađi sin i brine se za naša dva psa. Znate, jedina mana ovog doma je da ne primaju kućne ljubimce. Kada bi se to moglo, to bi bio dom s pet zvjezdica. No, dobro, i ovako je super”, kaže Zlatna Belavić.

Pletenje kao rehabilitacija

Uz sve navedeno, vratila se i svom nekadašnjem hobiju. “Kako zbog moždanog udara imam oduzetu lijevu ruku, bez obzira na sva stiskanja loptica, prste ne mogu stisnuti dovoljno. Pa sam pitala naše divne fizioterapeute, te ljude koji vole svoj posao i vole nas – ljude s kojima rade, bih li mogla opet plesti. I dali su mi zeleno svjetlo. Ne mogu Vam opisati kako je to izgledalo na početku. To je bilo dva mjeseca ispadanja igle iz ruke i dva mjeseca dizanja. A bila je to igla broj 6, najdeblja moguća. Ali nisam odustala. Sad već mogu isplesti džemper na igle broj 3”, pohvalila se ponosno Zlatna.

U okviru doma, zajedno s još nekoliko gospođa, pokrenula je malu akciju pletenja za djecu iz doma u Nazorovoj ulici. “Za Božić smo spakirale dvije velike košare pletenih kapica, presvlaka za dječje krevetiće, čarapica, džemperića i vunenih igračaka i darovale im. Same smo se organizirale i to je bilo divno za vidjeti i doživjeti. Svaka od nas plela je po svojim idejama i kreirale smo jedinstvene male komade.”

Baka – dinosaur

Zlatna Belavić je i baka četverogodišnje unučice Marte koja s roditeljima živi u Njemačkoj. Taj dio svoje obitelji nije vidjela od ljeta, kada su bili na odmoru.

“Odrekla sam se sve tehnologije, makar sam s tim radila skroz do mirovine. Jednostavno sam zasićena. Rekla sam – dosta. Sada je vrijeme za pražnjenje. Mislim i da se na to izgubi jako puno vremena. Rekla sam sinu da sam jako zadovoljna svojim običnim mobitelom. Mogu snimiti i spremiti fotografije, mogu poslati poruku i dovoljan mi je za kratke razgovore. Ostalo mi je gubitak vremena. Rekla sam im da dođu češće, da se vidimo uživo. Drugo me ne zanima. A onda me je Marta jednom pitala: Bako, zašto ja tebe ne vidim kada razgovaramo? A ja sam joj rekla: Zato jer je tvoja baka dinosaurus. I sad je ona silno sretna što ima baku dinosaura, diči se time. Kaže da je i ona mali dino”, smije se ova vitalna baka.

“Nisam moderna baka koja skajpa, surfa i ostalo. Sad sam wabi-sabi, čisti minimum. Imam svojih 18 kvadrata i to je sve što mi treba. Knjige posudim iz kućne biblioteke pa ih vratim. Sad će moj sin i Idiota vratiti kući. I ništa mi ne odvlači pažnju. Slušam radio, glazbu uglavnom. Ona je jako važan dio mog života, uvijek bila i danas je. Imam vremena za ljude i za sebe. Televizor nemam i televiziju uopće ne gledam”, objašnjava mi svoj životni stil Zlatna.

Nema predaje!

Medijima i novinarskoj struci danas jako zamjera – predaju, a ona je, kaže, najvidljivija na američkom primjeru.
“Grupa novinara sjedi, a predsjednik vrijeđa novinara CNN-a. Ne mogu pojmiti da oni nisu ustali i otišli. Jer mi kao profesija imamo toliko toga na raspolaganju; od ustati i otići preko ne objaviti ono što je rekao pa do ne objaviti ono što je objavio na Twitteru. Ali ne, danas treba biti brz i zaraditi lovu – klikovi, gledanost, broj prodanih primjeraka.”

“Mi smo izgubili dostojanstvo i profesiju. Profućkali smo šansu. A posljedica je to da nam ljudi ne vjeruju. I onda traže druge izvore informacija po mrežama gdje ne postoji obaveza provjere podataka. Ljudi grozničavo traže istinu, i to ne samo u novinarstvu, već i u petparačkoj književnosti, na mjestima na kojima mi ne bi palo na pamet da je uopće mogu tražiti. Ljudi traže istinu, a mi im to ne damo”, analizira ova iskusna novinarka i urednica.

Zlatna Belavić (screenshot: HRT, 1993.)

“A budući da smo se izgubili i predali (jer nam o tome ovisi plaća i egzistencija), damo se preveslati. Daju nam se kosti, a pravih tema nema. Već u rujnu prošle godine znalo se da će poskupiti energenti, a mi ganjamo priče o tome tko je kome obnovio stan. To su osobni obračuni preko nas. Naprosto ne znamo razlučiti i to zato jer pravi, srednji urednički kadar više ne postoji. On je uništen, umirovljen, ubijen ili otjeran. A oni gore su nametnuti svugdje. Od strane oglašivača ili Sabora? Nebitno! Pitali su me neki znanci je li HTV stranačka televizija. Jest i uvijek će biti. Dok god se bude Vijeće biralo na način na koji se bira, dok god se glavni ravnatelj bude tako birao, dok god se bude financirala na ovaj način – tako će biti”, kaže Zlatna Belavić.

Novinarka, ali prije svega mama

Jako je voljela svoj posao, a najveće zadovoljstvo joj je bilo ostaviti trag, biti koristan, napraviti nešto. “Kao novinarka i urednica imala sam osjećaj da dajem neki svoj doprinos u vrlo zanimljivim i teškim vremenima. Višestranačje, rat, poslijeratno razdoblje, pretvorbe – to su bili ključni momenti hrvatske povijesti.”

Ipak, naglašava, uvijek je bila prije svega mama. “Tako sam htjela i odlučila. Onda sam dalje bila sve ostalo; kći, prevoditeljica (jer se od moje plaće nije moglo živjeti) i profesorica engleskog jezika u SUVAG-u. Sve to paralelno s radom na televiziji. I nikad nisam bila umorna, adrenalin me držao. A kad njegovo djelovanje splasne, onda ste tu gdje sam ja sada”, kaže pomalo gorko Zlatna. “Uvijek sam znala da ću sve to na neki način platiti. Nisam znala kada ni kako, ali znala sam da hoću. I jesam.”

Prihvatite izazov!

U svojoj je karijeri prošla doslovno sve što se moglo proći. Od spikiranja, vođenja radijskih i TV emisija, uređivanja vijesti, Dnevnika, Zagrebačke panorame.

“S nostalgijom pamtim ‘Male noćne razgovore’, prve radijske žive emisije koje su trajale po pet sati u komadu. Nikad nisam imala problema s linijom jer nakon pet sati što to ‘odvozite’, odmah ste pola kile lakši (smijeh). 2000. godine sam, jer su me ‘stavili na led’, završila u Obrazovnom programu. Dobila sam emisiju koja se zvala Noćni brzoglas, trajala od ponoći do jedan i išla je uživo. Dobila sam i punu slobodu da radim što god želim. Emisiju sam radila s Vojom Šiljkom i za nju birala vječne teme. Ja sam bila na telefonima. Javljali su nam se pametni i obrazovani ljudi, a gledatelji su nam bili jako važan dio emisije. Uglavnom, želim reći i poručiti mladim kolegama: kad dobijete izazov – prihvatite ga! Nikad ne znate što vam može donijeti. Riskirate, naravno, ali uvijek treba zaroniti i nema predaje. Nikada!”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.