Aktivno starenje
Pravnica koja i u mirovini znancima rješava sporove: ‘Kad nema oporuke, ostaju strašni problemi’
Umirovljena pravnica Manda Franjić (68) iz Zagreba iznimno je voljela svoj posao, ali je prije tri godine ipak s radošću otišla u starosnu mirovinu. A da se ne bi previše opustila, ona i danas svako jutro sjeda za svoj radni stol, pročita vijesti na internetu i porazgovara s prijateljima i znancima koji imaju administrativnih problema, te ih posavjetuje i uputi što bi trebalo poduzeti. Potom pročita ulomak, dva neke od filozofskih knjiga koje obožava čitati – upravo, otkriva nam, čita jedno od djela pokojnog gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića. Osim o brizi za mentalno zdravlje, govorila nam je i o svakodnevici, neupitnoj vjeri, strahu od rata i bolnom gubitku prijatelja u pandemiji.
Gospođa Manda Franjić u mirovinu je otišla nakon nešto više od 41 godine staža na pravnim poslovima. Prvih je 15 godina radila u Udruženju obrtnika grada Zagreba na Mažurancu, a potom 26 godina u Srednjoj medicinskoj školi. Da može ponovo birati, kaže, opet bi se odlučila za istu profesiju, a po dobroj staroj navici ona i danas već u 6 ujutro sjeda za svoj radni stol.
“Voljela bih da mogu malo duže spavati u mirovini, ali velika je navike moć. Cijeli sam se život ustajala u ovo doba i jednostavno to ne mogu promijeniti. Kad mi prijateljica kaže da spava do 10 sati, meni je to nepojmljivo. Do tada ja već pročitam sve portale, proučim papire koje mi znaju donijeti prijatelji i znanci koje muče pravni problemi, pročitam koji ulomak knjige. Ujutro čitam ove teže, filozofske i povijesne knjige, a navečer neku laganiju, životnu. Što je najbolje, ili najgore, kako se uzme, ne liježem puno prije ponoći – volim život i uvijek imam nešto za raditi!” govori nam ova umirovljena pravnica.
Na upit koji pravni problemi najviše muče njezine prijatelje i znance, odgovara: “Najčešće su to sporovi oko nasljedstva. Ljudi za života potomcima ne riješe ta pitanja i ostavljaju im strašne probleme koje ovi ponekad rješavaju doslovce godinama. Evo baš se idem naći s prijateljicom kojoj treba pravna pomoć oko ostavinskog spora. Svakakve zavrzlame mogu iskrsnuti, zato savjetujem da odradite to za života ili napišite oporuku”, upozorava gospođa Manda Franjić.
U pandemiji je izgubila nekoliko prijatelja
Onaj nesretni lockdown zbog pandemije ju, kaže, nije toliko pogodio koliko ju je pogodilo što je poznavala više osoba koje su preminule od posljedica bolesti COVID-19. “Nevjerojatno koliko sam dragih ljudi izgubila, a među njima i jednu mlađu osobu, da ne povjerujete. Danima nisam mogla doći k sebi. I ja sam oboljela od ove bolesti, ali sam bila cijepljena i nisam imala teže simptome. Možda mi je pomoglo i to što sam, ne bih li se zaštitila, s prvim simptomima počela uzimati antibiotike”, rekla je gospođa Manda koja inače nema ozbiljnijih zdravstvenih problema. Od djetinjstva je jedino, kaže, muče glasnice, od kojih je jedna potpuno izgubila funkciju, što je posljedica teškog oblika gripe od koje je bolovala. K tome, u menopauzi joj se usporio rad štitnjače pa uzima minimalnu dozu lijeka kako bi je regulirala.
“Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače”
Nije joj, govori, bilo svejedno kad se nakon smirivanja pandemije dogodio rat u Ukrajini, a osobito ju je šokiralo kad ju je iz sna prenuo pad vojnog drona na Zagreb. “Živim u blizini i mogu vam reći da je to bio doista snažan prasak jer me probudio i sva sam se stresla. No, nisam te noći shvatila što se zapravo dogodilo, tek smo ujutro suprug i ja pročitali na vijestima”, povjerila nam je umirovljenica koja se boji pretjerano nestašice hrane, ali joj nemili događaji ipak ne ulijevaju povjerenje. “Nisam paničarka, ali ipak sam kupila nekoliko litara ulja viška, jednako tako raznih vrsta brašna, riže, šećera, tjestenine, toaletnog papira i deterdženta za suđe. Pa dobro, dođe li najgoreg, živjet ćemo po onoj slavnoj izjavi Marije Antoanete – Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače”, našalila se gospođa Franjić i ozbiljnog lica dodala da joj je iskreno žao ukrajinskih izbjeglica i njihovih teških sudbina o kojima svaki dan čita na internetu.
Vjera na prvome mjestu
“Nikada vjeru nisam dovodila u pitanje. Odrasla sam u Požegi, u mojoj su obitelji svi bili vjernici, pa sam i ja tako odgajana. Molim se, nedjeljom idem u crkvu, a nema ni svetišta u Hrvatskoj koje nisam obišla. K tome, bila sam i u Lourdesu, austrijskim svetištima, kao i onim poznatijim u BiH. Vjera je važan i neraskidiv dio mene”, rekla je.
Njezin suprug, kojeg je u ranoj mladosti upoznala u Petrinji na vjenčanju na kojem su oboje bili kumovi, također je u mirovini. Njihova 35-godišnja kći, diplomirana pravnica, odselila je iz roditeljskog doma još prije deset godina i živi s dečkom. “Sretni smo jer nam navrati gotovo svakodnevno, katkad ovdje ruča odnosno večera jer je dugo na poslu, katkad jelo ponese sa sobom, ali jako smo povezani i veseli nas to. Uostalom, mi svaki dan kuhamo i nije nam nikakav problem skuhati dvije porcije više”, otkrila nam je umirovljenica Manda.
“A što se to fino kuha kod vas, i tko je glavni chef?”, pitamo ju. “Nekad ja, nekad moj suprug, ali ima dana kad se on meni umiješa usred posla jer ima neku svoju viziju kako bi to jelo trebalo izgledati. Srećom nisam osjetljiva na to, inače bi bilo svega”, rekla je i glasno se nasmijala. Namirnice, kaže, nabavljaju na jarunskoj tržnici, gdje imaju svoje “kumice” koje drže vlastite proizvode odnosno nisu prekupci. “Važno mi je nabavljati svježe i kvalitetno povrće i meso, koliko god je to danas moguće. Ujutro dogovaramo tko će ići u nabavku, ali ja sam uvijek ta koja sastavlja popis. Meni bi draže bilo svaki dan jesti neko od variva s povrćem, ali suprug voli meso pa moram misliti i na njega, tako da su nam mesnice nezaobilazna mjesta za nabavku”, otkriva.
Na mirovinu se ne žali pretjerano. “Kakva mi je mirovina nakon više od četiri desetljeća rada? Reći ću samo – dobra, ako uzmemo u obzir da mi ništa ne treba, da ne kupujem odjeću i šminku. Jedino za što bih si voljela uštedjeti je tu i tamo kakav odlazak u toplice, i želim još barem jednom u životu otići u Rim. Bila sam ondje već u prošlosti, ali samo na kratko i sve sam prošla na brzinu, a grad me oduševio, osobito sakralna mjesta. Zato sada, kad je prošla pandemija, sve intenzivnije razmišljam kako bi bilo lijepo opet doživjeti Vječni grad”, otkrila nam je.
Prijateljice popravljaju raspoloženje
A kad nije u kuhinji i za radnim stolom, gospođa Manda se druži s prijateljicama. “Od Jaruna preko Vrbana, Španskog, Prečkog i Rudeša do Knežije, znamo gdje su najbolji kolači i kava, koje su cijene, kakva je atmosfera. Uvijek idemo pješice, da održimo kondiciju”, kaže nam. A kad se zaželi mira, uzme knjigu ili novine, pa sama sjedne uz obalu jezera i provede dva sata u miru i tišini. Na povratku zastane na spravama za vježbanje postavljenim u obližnjem parku, pa odradi i razgibavanje.
Svako ljeto gospođa Manda jedva dočeka onih nekoliko tjedana kad je vikendica njezine sestre slobodna, pa otputuje u Fažanu. Obožava kupanje i ne bi tu radost propustila ni pod koju cijenu. A suprug, koji ne voli more, navikao je za ljeti biti sam u Zagrebu. “Važno je povjerenje, tolerancija, međusobno uvažanje i život dvoje ljudi u mirovini može biti itekako lijep”, poručila je kraj ova vitalna umirovljenica koju ove godine u Požegi čeka proslava 50 godišnjica mature. Veseli joj se kao tinejdžerica, već razmišlja što će odjenuti i kako se malčice dotjerati. Ne čudi taj ushit, za Požegu je vežu najljepše uspomene i pet desetljeća duga prijateljstva.
