Prati nas

Aktivno starenje

Gospođa Darinka (71): ‘Maksimir mi je drugi dom, a nordijski štapovi najbolji prijatelji’

Gospođa Darinka Matković (71) iz Zagreba u mirovinu je otišla s 57 godina i nije požalila ni dana što se, za današnje pojmove relativno rano, povukla s tržišta rada. Svoj vedar duh i dobro zdravlje pripisuje fizičkim aktivnostima kojih u njezinom životu ne nedostaje – ide na besplatne medicinske vježbe, pliva na Mladosti, šeće Maksimirom, a sa suprugom redovito prakticira nordijsko hodanje. Nema dana, otkriva za Moje vrijeme, da ne izađe iz kuće, pa makar do placa po jabuke kako bi potom kod kuće razvukla štrudlu koju obožavaju njezini unuci i praunuci.

Objavljeno

|

Darinka i Anton Matković s prijateljicom na tečaju nordijskog hodanja (foto: Silvija Zoković, Zona srca)

“Na brojne sam se aktivnosti upisala otkad sam u mirovini, evo, upravo se vraćam s bazena. Plivam svaki ponedjeljak i srijedu od 11 do 12 sati, to je organizirano na Mladosti, dio sufinancira Grad, dio se doplaćuje i bilo bi šteta ne iskoristiti. Puno umirovljenika dolazi, čak i onih u poznim godinama. Imam prijateljice Ljerku i Danicu, jedna je prešla osamdesetu, druga čak devedesetu, i one su vrlo redovite na plivanju. Baš im pomažem nositi torbe i razmišljam kako bih voljela za deset ili dvadeset godina, ako ih doživim, biti ovako puna entuzijazma i otvorena za sve – baš poput njih”, otkrila nam je prpošnim glasom 71-godišnja gospođa Darinka Matković.

Utorak i srijedu rezervirala je, kaže, za drugu aktivnost – već u 8 sati ujutro dolazi na medicinske vježbe, također besplatne, organizirane u sklopu Gerontološkog centra Maksimir. “Ove su vježbe izvrsne, prilagođene ljudima treće dobi. Voditeljica nam je za svaku pohvalu, vjerujte mi, svaki zglob razgibamo, niti jedne druge vježbe nisu mi tako odgovarale kao ove. Jednako je zadovoljan i moj suprug, koji na bazen ne ide sa mnom, ali zato ovu tjelovježbu ne propušta”, govori nam.


Nordijsko hodanje je čudesno

Još prije osam godina sa suprugom Antonom (73) je, otkriva, upisala i školu nordijskog hodanja u Maksimiru, kod poznate edukatorice Silvije Zoković. Vrlo brzo su kupili i vlastite profesionalne štapove, usavršili tehniku i od tada im je ovo omiljeni oblik rekreacije na otvorenom.

“Suprug je operirao kuk pa se poprilično gega dok hoda, ali štapovi za nordijsko hodanje tu čine čuda. Pravi su spas za duže šetnje jer mu pružaju dodatni oslonac i on se pri kretanju osjeća puno stabilnije i sigurnije. Upravo zbog toga nam je nordijsko hodanje omiljena zajednička fizička aktivnost, a osim što se izvrsno razgibamo – jer tu radi cijelo tijelo – šetnje po prirodi nam pune dušu. S divljenjem primijetimo svaki cvijet, list, svako drvo, ma ne može dvorana nadomjestiti niti tu ljepotu, niti čist zrak”, govori nam umirovljenica koju krasi pozitivan stav prema životu. 

“Ja stalno govorim da nam je Maksimirski park drugi dom, a nordijski štapovi najbolji prijatelji”, kaže veselo.

Proteklog je vikenda, otkriva, bila na organiziranom izletu u Opatiju. “Kako smo samo uživali u nordijskom hodanju uz more! Poslije smo se u tom predivnom gradiću fotografirali s rascvjetalim kamelijama, ma nezaboravan je to dan bio”, rekla je naša sugovornica ne krijući da je još uvijek pod dojmom. 

Petero unučadi i dvoje praunučadi 

Niti kod kuće bračni par Matković nema vremena za dosadu. Kako otkriva gospođa Darinka, rijetko kad su sami – dovoljno je reći da imaju četiri unuka i jednu unuku, te praunuke Davida i Niku

“Unuci su nam sada već odrasli ljudi, rade, vrijedni su, svi imaju aute pa nam često navrate. A kad razvučem štrudlu, tada ih obavezno nazovemo, toliko vole taj moj specijalitet da smo gotovo sigurni da će taj dan bar netko netko uspjeti doći”, govori kroz smijeh gospođa Darinka. Posebno su, napominje, ponosni na praunučad. “Imamo i praunuka Davida i praunuku Niku s kojima često idemo u šetnje po Maksimiru, oni su donijeli novu radost i još više povezali našu veliku obitelj”, govori nam ponosna prabaka.

foto: Nino Fanuko

Supružnici Matković vikendima si, doznajemo, tu i tamo ipak priušte i bijeg – na vikendicu u Zagorje, u Stubičke Toplice odakle je gospođa Darinka rodom. Ljeti pak odlaze na vikendicu u Dugu Uvalu u Istru. Složili su se da će vikendicu na moru ostaviti sinu Tomislavu, a zagorsko imanje pripast će njihovoj kćeri Suzani. “Neka si dalje sami uređuju, to je sad na njima, mi smo stvorili i napravili koliko smo u danim uvjetima mogli”, povjerila nam je. 

Cijeli život u istoj tvrtci

Za života je gospođa Darinka radila kao trgovkinja u ustanovi DES, koja je kasnijim udruživanjem s tvrtkama Ivančica, Osvit i Ziri preimenovana u DIOZ, a od sredine devedesetih do danas poznata je pod imenom Uriho. Riječ je o ustanovi u čijoj proizvodnji rade osobe s invaliditetom. “Cijeli sam život ostala u istoj firmi, kao trgovkinja, ali kako su imali više trgovina po Zagrebu, po potrebi sam mijenjala lokacije. Najprije sam prodavala namještaj od bambusa i ratana, potom dječju konfekciju, onda neko vrijeme radne kute, a na kraju stvari za kućanstvo”, ispričala nam je.

50 godina braka

Doznajemo potom i da je ova godina sasvim posebna za bračni par Matković – pohvaliti se mogu da slave 50 godina zajedničkog života! Za dar su od sina Tomislava i kćeri Suzane dobili avionske karte. “I sin i kći odlučili su otići u inozemstvo nakon što su im djeca, odnosno naši unuci, porasli i počeli samostalno živjeti. Zanimljivo je da nitko od unučadi nije otišao za njima, svih je petero ostalo živjeti i raditi u Zagrebu. A budući da su nam sin i kći za zlatni pir kupili karte kako bismo ih mogli posjetiti, veselimo se što ćemo u svibnju dva tjedna provesti kod našeg Tomislava u Irskoj, a potom idemo i kod Suzane u Nizozemsku. Jedva čekamo”, uzbuđenim se glasom pohvalila gospođa Darinka. “Naravno, nordijski štapovi idu s nama u zrakoplov, bez njih ne idemo više nigdje”, dodala je.

Generacija koja se uvijek snađe

Upitali smo našu svestranu umirovljenicu za kraj brinu li je ova najnovija poskupljenja, ova očigledna inflacija kojoj se ne nazire kraj. “Znate što ću vam reći… mi smo vam ona generacija koja iz ničeg napravi nešto pa za nas nema straha da se i ovaj put nećemo nekako snaći. Moja mirovina je mala, ali je srećom suprugova nešto veća. Zasad si još uvijek priuštimo odlazak na tržnicu, na Kvatriću imamo svoje stalne, provjerene kumice, ne možemo ni zamisliti da povrće kupujemo negdje drugdje. Isto tako i ribu, uvijek navratimo u našu ribarnicu.”

“No, za sve ostalo što joj treba u kućanstvu ipak pazimo gdje kupujemo, znamo gdje su određene stvari povoljnije pa se zaletimo autom”, govori gospođa Darinka koja, unatoč svim aktivnostima, svakodnevno stigne kuhati. “Baš svaki dan kuham, a često mi se u kuhinji pridruži i moj Anton. Ništa bez njega”, nije propustila pohvaliti supruga s kojim je u slozi proživjela, kako kaže, “doista lijepih pet desetljeća”.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “S godinama bolji – Aktivno i zdravo starenje”

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP