Ostala je bez sina i muža, preživjela srbijanski logor. Danas razumije patnju Ukrajinaca

Garsonjera u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici dugo je već drugi dom životnoj heroini Luci Kordić (88). Ondje živi sama, ali ne posve usamljena. Susjeda iz stana do obiđe ju kad stigne, barem jednom tjedno, popiju kavu, malo porazgovaraju o novostima i sitnicama pa joj dan bude odmah vedriji. Puno je mirnija i nakon svakog posjeta Ane Kekez, volonterke humanitarne udruge Kapi dobrote.

Samački život kao u zatvoru

Da su noge mlađe i vitalnije, poput duha kojim naprosto zrači, otišla bi gospođa Luca k’o nekad i prošetati oko popularne “harmonike” nedaleko Držićeve. Ali godine su kao i zdravlje stisle, pa u zelenilu obližnjeg parka uglavnom uživa pogledavajući s balkona. Srce bi htjelo van, no tako je kako je. ‘”Živim sama. Volila bi da ima, što se kaže, pile tu da hoda pa da ga vidim. Nisam u zatvoru, ali k’o da jesam. Ne iđem nikuda, bojim se ove korone i to je to. A sa zdravljem sam tu i tamo.”

Nedavno je imala manju nezgodu, otkriva. Saplela se o tepih i pala. Pukom srećom bez težih posljedica, ali natukla je rebra i otprije bolnu nogu pa joj se baš ne silazi i vraća stepeništem na prvi kat. “Dobro sam prošla, ali sva sam se razbila. Dok s vama pričam, evo tu mi odgovara”, pokazuje bolno mjesto na prsima. Govori glasno, jer i sluh je s vremenom nešto slabiji. No, oči i dalje iskre toplinom, zrcale duh koji se jednostavno ne predaje. Ma što bilo. 

A u Lucinu životu, u ratnom vihoru devedesetih, bilo je tragedije za tri vijeka. Nekako je ipak uspjela sve izdržati, poput mnogih s kojima je tada dijelila sličnu ili istu sudbinu u gradu na Dunavu. Zapita se često kako, pa zaključi onako uzdišući, nikako drugačije nego uz božju pomoć.

U devet dana Luca je sve izgubila

“Imala sam muža i jedno dijete. Slavko i Darko, evo ih tu gore na slikama. Za devet dana ja sam izgubila sve. Sina, muža, izgubila kuću, izgubila grad Vukovar. Sve za devet dana. Sin je navršio 24 godine tjedan dana prije nego je poginia. I tako ti ja, dijete moje, k’o moja Ana, sidnem ovdje svaki dan, molim krunicu i mislim ‘Bože, spasi me’. A šta ću ti kćeri kazat’, tako mi idu dani.”

Jedinac Darko poginuo je kao branitelj na čuvenoj Trpinjskoj cesti. Bio je u brigadi legendarnog zapovjednika obrane grada Blage Zadre. Suprug Slavko stradao je kao civilna osoba. Sin je sahranjen na braniteljskom groblju u Vukovaru, a muž na gradskom. 

Godine traganja za poginulim sinom

“Osam godina za sinov grob nisam znala. Di god se pojavila neka vijest o četiri, pet, deset mrtvih ja sam trčala. Bila sam k’o vjeverica. Dok jednom u srpskim novinama u Vukovaru nije pisalo: ‘Kordić Darko, sahranjen na stadionu’. Odmah sam otrčala, tada sam mogla. Kad su vadili leševe, našli su mu dokumente u džepu, da je to on. Nije za rugo moj život, zlato, šta sam ja preživila. Ne znam, gore nego da sam klala i višala, eto takva mi je bila crna sudbina.”

Gospođa Luca na televiziji i radiju svaki dan prati vijesti koje gotovo dva mjeseca već stižu iz Ukrajine. Tamošnja stvarnost neizbježno je vraća u njene najteže dane studenoga 1991. pred pad grada i onog što ju je kasnije snašlo. Zarobljavanje i logor u Sremskoj Mitrovici, kaže, u najgorem zatvoru u Beogradu, od kojeg je inače udaljen sedamdesetak kilometara. 

“Strop visok, a nigdi prozora, tek dvoja željezna vrata. Tako su nas ispratili unutra pa uzmu kalašnjikov i puste rafal s jedne pa opet s druge strane. A mi poskačemo svi od straha. Tamo su nas podilili, žene, muške i djecu. Dijete se jedno materi obisilo oko vrata, a onaj krvnik dođe i gura ženu, a njega baca na stranu. Gospe moja, fala ti da nisam još sad tu pala. Razmijenili su nas na nekome mostu. Ni tad im nije bilo dosta. Evo šta su napravili za osvetu. Dovezli su nas kamionom i lajali: ‘Eto, Tuđman vas je napustia i ne triba vas, a došli ste da vas mi hranimo. Ćerajte!’ Mi svi onda unišli u autobus, a oni iz kratkog oružja rafalom za nama.”

Tijekom boravka u logoru ipak je uspjela javiti braći u Hercegovinu da je živa. Čuvarima je rekla ili neka je vode da familiji pošalje telegram ili da je odmah ubiju. Na kraju su se smilovali. Prilikom razmjene zarobljenika na mostu, kaže, s hrvatske strane igrom slučaja bio je i jedan “njen zemljak iz Klobuka” Vlatko Petrović. 

Nakon svega proživljenog, smatra se pobjednicom

“Nije on zna’ da sam i ja tu s ljudima. Kad me ugledao, uhvatio me i pitao: ‘Luce moja, jesi li to ti?’ A ja kažem da jesam. Da’ mi je malo novčića, onda su nas odvezli u Zagreb na Velesajam i mi se konačno dočepali našega naroda. Bili smo k’o da zmiju gurneš u flašu, pa ne zna kud’ hoda. Eto, tako sam ti bila. Opet kažem, šta sam sve prošla, ja sam barjaktar.”

Danas se s gospođom Anom iz Kapi dobrote često sjeti kako bi joj teške izbjegličke dane malo olakšao osnivač udruge pater Antun Cvek. Redovito ju je kao i druge korisnike obilazio na biciklu. Svaki put bi joj znao reći : “Nisam ti ništa donio, samo sam došao vidit kako si”, živo pamti naša 88-godišnja sugovornica.

Početak rata u Vukovaru zatekao ju je kao umirovljenicu. Uživala je pored obitelji u brizi za okućnicu u Borovu naselju. Poput mnogih sugrađana i Luca je radila u kombinatu Borovo u proizvodnji obuće. Na krajnji istok Hrvatske nju i supruga iz Bosne i Hercegovine kao mladi par odveo je pogled u budućnost. Oženili su se iz susjednih sela, Klobuka i Tihaljine. Slavko je zatim otišao za Vukovar u potrazi za poslom. Čim se zaposlio i u prigradskom naselju našao malu kućicu, gospođa Luce mu se pridružila. Nakon rođenja sina, radili su i živjeli mirnim obiteljskim životom.       

Nakon rata i osobne tragedije, nije se imala kome i gdje vratiti. Ostala je u Zagrebu gdje je po pokojnom sinu branitelju nakon izvjesnog vremena od države dobila spomentu garsonjeru. Ironijom sudbine starost je dočekala baš u ulici čije ime joj, čak i kad bi htjela, ne dopušta zaboraviti rane prošlosti. No, Luca se ne žali. Danas ima miran život, kaže.

“Ja nisam pokućarka da hodam okolo. Tu nešto priuštim, imam prijatelja k’o moja Ana koja mi donese kad nešto trebam. Fala bogu, imam svoju penziju, platim režije i dobro. Moja penzija nije velika, ali na pokojnoga sina branitelja primam još nešto dodatno. Nije puno, ali uz to i moju penziju nisam gladna. Imam za život. Da mogu u čašu neku staviti nešto u štednju što babe rade, to ne. Ali gladna nisam”, govori.

Prijateljica spojila Lucu s volonterkom Udruge

S Anom Kekez, koja je već 16 godina u Kapi dobrote volonterski angažirana na pomaganju starijima i potrebitima, gospođa Luca druži se posljednjih devet godina. S Udrugom ju je spojila jedna od prijateljica iz naselja s kojima se zbližila, prepričava volonterka.

“Gospođa nas je nazvala i rekla da baka živi sama, da je inače iz Vukovara i tako. Odmah smo reagirali i ja sam baš prva došla kod nje. Kad mi je počela pričati o sinu, ratu i svemu, to me dodatno pogodilo. Iako u Udruzi posvećujemo jednaku brigu svim ljudima koji su u potrebi i posjećujemo ih. Ne gledamo ni nacionalnost, ni išta drugo. Bitno je da smo mi tu za čovjeka kako nas je pater naučio. Da im budemo i noge i ruke i oči i pomognemo im u potrebama koje oni sami zbog starosti i bolesti ne mogu učiniti. Ja sam inače iz Slavonije i kako sam tad već bila bez roditelja, sve me to dodatno privuklo. I taj Vukovar i sva ta ljudska stradanja. A kako više nisam imala svoju mamu, onda sam baku Lucu zavoljela kao rođenu majku”, s mnogo emocija gospođa Ana prisjetila se njihovog početka. “E, kćeri moja”, uzvraća joj odmah baka Luca.

Razgovor i utjeha imaju socijalnu težinu

Za razliku od nekih drugih korisnika, i sama je rekla, ona nije bila u materijalnoj potrebi. Ima stan, mirovinu i ostalo što treba. Ali nema ono jednako važno u životu, tu socijalnu dimenziju razgovora i utjehe.

“I evo, ja sam joj to od tada nastojala pružiti. Onaj osjećaj da ima nekoga na koga se može osloniti”, podvlači Ana. “Da nisam odbačena”, nadovezuje se umirovljenica i u pola glasa ganuto nastavlja. “Ja volim kad ona meni rekne bako moja Luce, kako si ti nami?”

Nasmiju se njih dvije često na Lucino priznanje da je uz ranije češće odlaske na misu u obližnjoj kvartovskoj crkvi, nakon godina življenja u Zagrebu tramvajem znala otići jedino do Kvatrića i Katedrale. S vremenom se ipak opustila i počela više izlaziti, a volonteri su o Uskrsu i Božiću dolazili po nju da se podruže svi u Palmotićevoj, dodaje gospođa Ana.

“Ali sada, već i prije pandemije, baka Luca počela se malo gubiti, zaboravljati, pa se boji sama otići negdje daleko da se možda ne bi znala vratiti. Tako da je sada više u kući. Sreća pa danas ima ipak i svoju obitelj, koji opet imaju svoje obveze, posao i život. Ali joj naši razgovori uvijek dobro dođu”, zaključuje volonterka.

U suton života obitelj kao najveća radost…

Sudbina je Luci Kordić nakon bolne prošlosti ipak namijenila radost obitelji u starijim godinama. Sin Darko je u vukovarskom vihoru imao djevojku koja se kao trudnica iz rata sklonila kod ujaka u Njemačkoj. Ondje je i rodila djevojčicu koju Darko nažalost nije uspio vidjeti. Luca je zakonski priznala Dariju čiju majku smatra snahom, iako nisu bili vjenčani.  

“Ona se tada javila baki iz Berlina, rekla da je trudna, a baka Luca je učinila veliko i humano djelo. Na papiru je priznala dijete. Tako da sada ipak ima svoju obitelj. To joj je velika utjeha. Evo vidite slike, Darija je isti tata”, dodaje Ana.

A naša sugovornica širokog osmijeha govori o sretnom životnom epilogu. “Poslije rata svi su došli u Zagreb. Darija je kao dijete branitelja dobila stan na Laništu. Darijina majka Silva me sad zove baba Luca, onda me je zvala teta. Iz Njemačke mi je tada poslala sto maraka i napisala ako smatram da dijete nije Darkovo neka ih vratim i ostat ćemo prijatelji. Naravno da nisam. A unuka je sad već odrasla. Udala se lani i dolaze mi kad god stignu, donesu sve što trebam. Rekla sam Darija, ti sad imaš i muža i stan, odnedavno i posao, moja Silva nema. I ona će biti ovoga gazda, jer mi je u svoj mojoj nevolji pružila ruku”, zaključila je na kraju našeg susreta danas ipak sretna i ispunjena baka iz Vukovarske.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.