Prati nas

Aktivno starenje

Odnos pun poštovanja

Sonja i Luciano Kirn proslavili 59 godina braka: ‘On je moja prva i jedina ljubav’

Nedavni sunčani vikend na otoku Krku bio je neopisivo radostan u domu supružnika Sonje (80) i Luciana (82) Kirn iz Omišlja – u obiteljskom domu na slavlju su se okupili njihove kćeri, zetovi i unuke. Povod je bio 80. rođendan gospođe Sonje te 59. godišnjica braka ovog para koji se upoznao još i prije punoljetnosti. U razgovoru s njima naišla sam na zarazan životni optimizam, iskrenost, ljubav prema ljudima i svijetu koji ih okružuje i više puta u sebi pomislila da pozitivna energija doista ima čudesnu moć.

Objavljeno

|

Sonja i Luciano Kirn (foto: privatni album)

Da je gospođa Sonja Kirn jedna poletna i vesela umirovljenica bilo mi je jasno čim se javila na mobitel – zvučala je poput mlade žene kojoj se taj dan dogodilo nešto baš posebno lijepo. Takva je ona, rekla mi je prijateljica koja ju dobro poznaje – uvijek. I doista, o svemu priča vedra lica, nema teme na koju se ljuti, odmahuje, koju želi preskočiti. Prije našeg intervjua već je odradila neke privatne obaveze u gradu Krku, skuhala, a navečer je sa suprugom otišla u kazalište u Rijeku jer su imali karte za baletnu predstavu Romeo i Julija.

Obitelj na prvom mjestu

Obitelj je, shvatila sam kroz razgovor, ono što supružnici Kirn u životu najviše njeguju I cijene. “Kći Petra i zet Drago s djecom žive u Zagrebu. Unuke, 17-godišnja Mila i 15-godišnja Neli, naše su najveće blago, prema njima gajimo bezuvjetnu ljubav i nastojimo što više vremena provoditi uz njih. U Zagrebu smo bili na svakoj njihovoj vrtićkoj i potom školskoj priredbi, još smo na svakom rođendanu, posjećujemo ih za blagdane. Ljeti ih vodimo na našu jedrilicu i tjedne provodimo zajedno na brodu. Imaju i veliko i dobro društvo u Omišlju pa ne pitaju za Zagreb do jeseni”, ispričala nam je gospođa Sonja. Kako unuke rastu, rekla je, sve su samostalnije i sve im je važnije društvo vršnjaka pa je ovo prva godina kad će im dopustiti da koji tjedan ostanu same u njihovu omišaljskom stanu, a oni će na brod – ljetovat će opet udvoje, kao prije 60 godina!


Kad je mlada obitelj zimus otputovala na skijanje, supružnici Kirn su se bez kompliciranja ponudili tjedan dana živjeti u njihovom stanu u Zagrebu ne bi li im čuvali psa. “Nedavno su opet bili na putu, ovaj put u New Yorku, pa su psa dovezli k nama u Omišalj. Ma pomažemo im s veseljem, obitelj je sve”, govori ponosna majka i baka čije su obje kćeri završile studij u Bologni, a unuke su, kaže nam, jednako ambiciozne.

Drugu kćer posjećuju u Portugalu

Druga kći para, Patrizia, sa suprugom Vincenzom posljednje četiri godine živi u Portugalu, a prije toga živjeli su u Italiji, u pokrajini Emilia Romagna. “Često smo bili u Italiji kod druge kćeri, općenito volimo Italiju jer je suprugova majka bila Talijanka. Nikad nije naučila hrvatski, pa sam si ja dala truda i preko kazeta, koje su nekad dolazile u kompletu s knjigama, naučila talijanski. Sa svakim odlaskom u Italiju usavršavala sam jezik”, kaže nam gospođa Sonja koja se dobro snalazi i s francuskim.

Sonja i Luciano Kirn s kćerima i unukama Milom i Neli (foto: privatni album)

U Portugalu je, otkriva, bila više puta, uvijek sa suprugom. “Jednom smo proputovali pola zemlje, zadržali smo se kod Patrizije i Vincenza mjesec dana”, ispričala je. Dodala je da iako kći i zet nemaju vlastite djece, on iz prvog braka ima dvije kćeri i sina te troje unučadi koji Patriziju, malo je reći, obožavaju.

Nakon obitelji – prijatelji

U Omišlju par ima, kaže, neprocjenjivo dobre susjede – žive u velikoj kući s pet stanova i imaju malo zajedničkog vrta u kojem njeguju jorgovan, smokve, maslinu i živu ogradu prema ulici. S jednim bračnim parom kod kuće jednom tjednu kartaju belu i remi, a domaćica taj dan obavezno priređuje i večeru. S drugim parom pak povremeno igraju bridž, i tako već godinama. “Društveni život je važan, ne treba se povući, mi se ne damo”, rekla je i dodala da suprug i ona plaćaju dvije pretplate za HNK Ivana Pl. Zajca u Rijeci. “Uzeli smo si glazbenu premijernu pretplatu te koncertnu pretplatu, tako da smo u kazalištu najmanje dvaput mjesečno”, otkriva.

Knjižnica je prozor u svijet

Kad ima slobodnog vremena, gospođa Sonja čita. “U Omišlju imamo veliku i dobro opskrbljenu knjižnicu u sastavu Gradske knjižnice Rijeka. Često sam tu. Trenutačno čitam Miljenka Jergovića i njegovu zbirku priča ‘Trojica za Kartal’, svojevrsni nastavak knjige ‘Sarajevski Marlboro’. Čeka me već i iduća knjiga, ‘Urareva kći’ autorice Kate Morton”, doznajem od naše aktivne i svestrane umirovljenice. Uvijek voli, kaže, na TV-u pogledati dobar dokumentarac, Potjeru, i svakako kakav dobar film. Vijesti ne prati pretjerano, a reality showove i isprazne zabavne emisije uopće je ne zanimaju.

foto: privatni album

Do prije nekoliko godina ovaj par je svake godine išao na skijanje te su puno planinarili, no ovih su se fizički vrlo zahtjevnih sportova i aktivnosti sada odrekli. “Imali smo nekih ozljeda u mladosti, a i kasnije u životu, kako starite to čovjek sve više osjeti, tako da ne riskiramo više. Ali zato dvaput godišnje oboje idemo po dva mjeseca, vrlo dosljedno, na fizikalne terapije u Crikvenicu. Sve prilagodimo tome, jer nam to puno pomaže da se bolje osjećamo”, povjerila nam je.

Supermarketi stigli i na otok

Na pitanje je li život na otoku Krku skup, odgovara da se snalaze kao i ljudi na kopnu. “Već nekoliko godina imamo dosta velikih marketa s istim cijenama kakve su i drugdje po Hrvatskoj, blizu nam je i Rijeka pa se zaletimo ako treba, tako da ne mogu reći da smo tu bitnije zakinuti. Mesara imamo u Čavlima već 56 godina – nazovemo ga, on nam sve pripremi i tako jednom mjesečno. Jednako tako od lokalnog ribara preuzimamo ribu. Nisu nam dizali cijene”, povjerila nam je.

U mirovinu s 51 godinom života

Gospođa Sonja, priča nam, zaljubila se i prije punoljetnosti, no ipak je u Zagrebu upisala studij. “Kad sam dobila diplomu više stručne spreme, vratila sam se u Rijeku. Suprug je završavao Strojarski fakultet i ubrzo smo se odlučili vjenčati. Ja sam vrlo brzo počela raditi, najprije u komercijali u riječkom Brodomaterijalu, a potom sam prešla u Končar. Tu sam vodila prodaju i putovala od Slovenije do Makedonije. Uz dvoje mi je djece to postalo prenaporno, pa sam našla mirniji, ali također odgovoran posao šefice financija u predstavništvu Mladinske knjige u Rijeci. Kasnije je suprug, koji je radio u rafineriji nafte Ina u Rijeci, a potom radio u timu koji je oformio Petrokemiju, kasnije nazvanu Dina Petrokemija pa ga je novo radno mjesto odvelo u Omišalj, gdje smo i preselili. Još sam neko vrijeme putovala u Rijeku, no vrlo brzo sam se i ja zaposlila u Dini gdje sam vodila financije, sve do mirovine”, rekla je.

Kad je napunila 51 godinu života i 31 godinu radnog staža, tvrtka joj je dokupila četiri godine do starosne mirovine, što je morala prihvatiti. “Još sam godinama kasnije radila kao financijska savjetnica u više privatnih tvrtki, na ugovor o djelu, pa sam si tako dodatno zaradila uz mirovinu. K tome, bilo mi je važno i da ne ‘zakržljam'”, nasmijala se i dodala da je suprug kasnije odlučio godinu dana otići raditi u Nigeriju, gdje ga je i ona pratila i tada su uštedili novac potreban za studij mlađe kćeri u Italiji.

A kako su godine odmicale, gospođa Sonja je pronašla istinsku unutarnju radost u bezbrižnim umirovljeničkim danima. Uz supruga, skladnu širu obitelj, prijatelje, jedrilicu, putovanja, knjižnicu, kazalište, kartanje, njezin je život danas ispunjen i sretan i u njemu ništa ne bi mijenjala.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “S godinama bolji – Aktivno i zdravo starenje”

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP