Prati nas

Mozaik

Život na socijali

Uz pomoć dobrih ljudi Gordani su dani ipak lakši. ‘Na kavi nisam bila jako dugo!’

Samački život ponekad bude stvar izbora, a često splet životnih okolnosti. Kad je osoba k tomu u određenim godinama, suočena s nizom teškoća ponajviše zbog zdravstvenih razloga i teške socijalne situacije, ostati pozitivan je svakodnevni izazov. Dok god ima ljudi koji tada nesebično priskaču u pomoć, bilo to tek riječima utjehe, nekako je lakše gledati naprijed. Takva je upravo bliskost dviju vršnjakinja iz zagrebačke Dubrave. Spojila ih je nimalo slučajno dobro znana Kap dobrote.

Objavljeno

|

Gordana Restovac (foto: Sandro Bura)

Kako se život čovjeku može preko noći promijeniti, gospođa Gordana Restovac (57) gorko je iskusila prije deset godina. U naponu snage noge su je jednog jutra jednostavno izdale. Odjednom su oslabile i više nije mogla raditi, započinje nam svoju priču. Dala je otkaz u kafiću u kojem je tih godina radila i otišla na burzu. Tada kreće iscrpljujuće obilaženje liječnika, pokušaj otkrivanja uzroka nemoći normalnog kretanja i nastojanje da ishodi potvrdu o nesposobnosti za rad. 

Nekoliko puta odbijana za invalidsku mirovinu

“Jedno šest puta tražila sam da mi daju invalidsku mirovinu, no odbili su me. A nemrem normalno ni hodati, ni stajati duže od četiri sata. U principu nemam nikakve dijagnoze za to, tako da sam na kraju završila na Centru za socijalnu skrb. Preko kume sam saznala za udrugu Kap dobrote i evo, oni mi također pomažu već nekih sedam, osam godina.”


Samački život lakši uz prijateljsku pomoć

Gospođa Gordana dočekala nas je u društvu volonterke Ivanke Petrović (57), za stolom na ulazu u rodnu kuću u Donjoj Dubravi. Prizemnica koju su u ona “olovna vremena” podigli njezini roditelji kao da je ostala zamrznuta u vremenu. Iza odškrinutih vrata proviruju kuhinjske pločice poznatog cvjetnog uzorka, česte u ovdašnjim kućanstvima kasnih šezdesetih. O novijem periodu svjedoče pukotine na fasadi ostale nakon zagrebačkog potresa, pokoja bora više na Gordaninu licu, štap koji koristi po kući i hodalica za povremenu šetnju i odlaske liječniku.

Otkako je korona zavladala u dućan se još rjeđe odvažuje, govori, dok nam pažnja bježi na rascvjetalu trešnju u dvorištu i svježe obješeno rublje. Da je tema drugačija, prizor bi bio gotovo idiličan, razmišljamo na glas. Naša sugovornica uzvraća smiješkom, otkriva da je za rublje zaslužan prijatelj Vlado koji joj puno pomaže. Nekadašnji branitelj često navrati, pita treba li joj što napraviti, izvede u šetnju mješanku Mrvicu i tako im oboma ispuni dan. 

U mladosti je vozila tramvaj, 14-ica najdraža ruta  

Gordana je zbog narušenog zdravlja ostavila posao u ugostiteljstvu. Svašta je radila u svom fahu, uglavnom konobarski dio. Međutim, prvi posao po završetku srednje škole bio je u ZET-u. Još uvijek su, kaže, živa sjećanja na sedam lijepih godina provedenih u vozačkoj kabini tramvaja, za popularnim “mlincem”. Zvuci okretanja upravljačke ručice, baš kao i nekadašnji kondukteri u odjeljku zadnjih kola, danas su tek dio zagrebačke memorije. Od svih linija najviše je voljela onu do Mihaljevca s kojeg puca najbolji pogled na Sljeme, pa natrag do Novog Zagreba bez puno skretanja. 

Danas, unatoč nalazu liječnika o 70 posto invaliditeta, za birokraciju je ostala “ni na nebu, ni na zemlji”, komisija je zaključila da je sposobna za rad. U invalidsku mirovinu nije mogla, kao ni na makar povremeni posao. Primanja se tako našoj sugovornici svode na socijalnu naknadu za pomoć i njegu u kući, vaučer za struju te financijsku pomoć od Grada. Mjesečno to ispadne nekih 1.700 kuna. Povrh svega nedavno je morala na operaciju žuči, pa je dodatno brinula zbog povratka u praznu kuću. No, dobri ljudi ni ovaj put nisu zakazali. 

“Nedavno sam došla iz bolnice pa je Vlado kod mene par dana. Skuha mi, jutros je objesio veš i tako. Pomažu mi i on i Ivanka, dolazi i gerontodomaćica Verica, isto preko Kapi dobrote. Bez njih ne znam kako bi sama.”

Zbog mladića ostavila tramvaje, danas žali  

S teških tema Gordana skreće razgovor na sretnija vremena i vožnju tramvaja što joj je, veli, bio najljepši posao u životu. Sjeća se da je htjela biti kondukterka, ali je pokojni otac koji je radio na remizi u Dubravi savjetovao da završi vozački tečaj, jer je plaća bolja. Možda bi dočekala i mirovinu u ZET-u da joj se na kuminom vjenčanju nije dogodila ljubav na prvi pogled.

“Zaljubila sam se u jednog dečka u Korčuli, a pošto tamo nema tramvaja tu sam dala otkaz. To mi je najveća pogreška u životu, ali eto, mladost ludost. Ta je veza nakon par mjeseci propala. Tata je ubrzo završio u komi zbog meningitisa, ja sam došla doma da sam uz njega i mamu, a on nije htio sa svog otoka. I tako se na kraju sve izjalovilo. Recimo samo da bih danas bolje razmislila o otkazu (smijeh). Nakon toga sam konobarila sve dok se jedno jutro nisam probudila i jedva stala na noge. A one su mi kao i ruke bile glavne za posao. Sve skupa imam 23 godine radnog staža.”

Gordana Restovac i volonterka Ivanka Petrović (foto: Sandro Bura)

Nakon očeve smrti, gospođi Gordani je ubrzo oboljela majka. Pod zadnje je ostala nepokretna, a kako se i njoj zdravlje pogoršalo za pomoć u brizi oko majke obratila se spomenutoj udruzi. Kad je izgubivši mamu i sama bila u potrebi, nastavili su joj pomagati. Na tome im je neizmjerno zahvalna, ponavlja. Iz Centra ima osigurane obroke, gerontodomaćica udruge brine i uskoči oko pospremanja. Gospođa Ivanka koja odnedavno stanuje u susjedstvu često joj navrati na druženje. “To mi je velika utjeha, taj osjećaj da ipak niste sami na svijetu”, govori naša sugovornica. U željama je kao i potrebama i danas skromna. 

Poželi nekad i meso, ali ne može priuštiti

“Režije mi nisu prevelike. Uvijek smo se bojali plina pa se grijem na drva. Šest, sedam metara, kako koje zime. Udruga mi dopelja, a prijatelj mi nacijepa i donese u kuću. Grad mi plaća do 200 kuna, ja dodam ostatak. Voda mi je 96 kuna, čistoća 76, mobitel najjeftinija tarifa 50 kuna. Što se tiče špeceraja, bez Udruge ne bi mogla. Kol’ko samo litra ulja košta. Ja jesam malo jača, ali ne jedem puno. Od Udruge mjesečno dobijem stvarno dobre pakete, rižu, brašno, šećer, sol i drugo. Iz Centra mi svaki dan dostave skuhano, evo kantice su tu. Sve osim mesa, ali dobro, dobijem ručak. Čovjek si mora i mesa priskrbiti, a ono je jako skupo. Jel si uspijem odvojiti neku kunu sa strane? Ne. Na kavi nisam bila već jako dugo”, zastaje na tren kroz suze. 

“Sad ćemo mi Goga i to, kad bude lijepo vrijeme i ti ozdraviš. Prošetat ćemo se negdje na kavu”, tješi ju gospođa Ivanka Petrović. Ona se na volontiranje u Kapi dobrote odlučila nakon odgledane emisije o pokojnom pateru Antunu Cveku, poznatom humanitarcu i osnivaču udruge. Kaže, bila je to prekretnica koja ju je gurnula na ovaj put pomaganja i počela ju istinski ispunjavati. Ovisno o potrebi, nakon posla spremačice na institutu Ruđer Bošković spremno i s voljom Ivanka obiđe Gordanu. Ona joj je bila prva korisnica. 

“Volontiram već pet godina, toliko se nas dvije družimo. I volimo jako. Znamo se i smijati i plakati, biti i oštri kad nekaj nije u redu”, reći će Ivanka. Gordana posve otvoreno spominje poremećaj osobnosti zbog kojeg je na terapiji antidepresivima. Kad ih zaboravi uzeti, kaže rasplače se “i na krivi mali prst”. Ili pomišlja na najgori scenarij ako ju nešto zaboli. Onda dođe Ivanka i pruži joj psihičku utjehu. Lijepo joj objasni da nema rak, već se samo rastužila u toj svojoj nevolji koju su dodatno otežali potres i korona.

Potvrđuje to i prijateljica volonterka: “Taj strah od korone je bio dosta izražen, još je prisutan. A njezino psihičko stanje je takvo kakvo je, pa je razgovor o bolovima kod doktorice znao skrenuti u krajnji pesimizam i umišljanje neizlječivog ishoda.”

Gordani je pak nakon operacije ostala duboka rana pa se deset dana prvo oporavljala u bolnici, a sada kod kuće. Kad su roditelji došli poslom u Zagreb tu je bila tek drvena kućica. Isto su bili obični fizički radnici, polako su odvajajući gradili novu tako da je do danas tavan ostao nezavršen. Od rodbine Gordana otkriva ima dva polubrata. Jedan živi u Australiji i s njim se nije čula već deset godina, ne zna ni je li živ i bi li joj tko mogao pomoći da ga nađe. Drugi živi u obližnjem naselju, ali dodaje kako nisu baš u najboljim odnosima. “To mi teško pada. Volim ih obojicu.”

Gačanka u srcu Zagreba

Sretna je ipak, jer oko sebe ima par prijatelja i dobre susjede. Dok smo razgovarale, jedna od spomenutih svratila je u vizitu. Gospođa Marija Bogdanić (83) Gordani je po povratku iz bolnice znala skuhati juhicu. I ona je slično roditeljima naše sugovornice iz Sinca u Gackom polju stigla u Zagreb za poslom, dok su na istoku grada bile tek malobrojne kućice i livade. Danas je njihovo susjedstvo kao i ostatak Dubrave načičkan stambenim objektima. Kad je lijepo vrijeme, Marija obavezno došeće s hodalicom razmijeniti par riječi.

“Pa jučer smo tu tamburale, da (smijeh). Nemam nikoga nego nju, nas dve smo ostale same tu. Prva susjeda nam je nedavno samo otišla, preko noći. U tri dana je umrla od korone. Ja sam sama već 13 godina otkako je suprug umro. Sin je nedavno prebolil’ koronu, jedva je ostal’ živ. Uskoro će u penziju sa željeznice i tako, život prolazi. Kad me Goga zamoli, skuham joj malo juhice. Ma hoću, kako ne bi, kad mogu. Nekad ne mogu, i sama sam dosta bolesna, imam šećer.”

Susjeda Marija Bogdanić (foto: Sandro Bura)

Kao i Gordanina majka, gospođa Marija je radila u nekadašnjoj tekstilnoj industriji Nadi Dimić, ali ne u pogonu Dubrava, već u centru. Nakon 30 godina staža, s 53 godine otišla je u mirovinu. Bilo je to devedesetprve, reklo bi se sa zadnjim vlakom pred raspad tvornice, čiji ostaci na Branimirovoj većim dijelom zjape prazni. Ova umirovljenica živi sa 2.433 kune mjesečno. Evo kako.

“Kako? Krpam, tko me pita! Jučer sam spekla šnicl i pojela pol’, danas pol’. Smijale smo se jučer, jesam rekla da ću ga i danas imat’ za ručak. Režije su dosta velike. Po zimi mi je otišlo po 1.200 kuna, plin je skup. Nabere se struja, voda, telefon, šta još ono, televizija, da.”

Za Sisvete je gospođa Marija doživjela moždani udar, pa otada ima problema s apetitom. Šali se s Gordanom i Ivankom na vlastiti račun da je u penzionerskoj ekonomskoj svakodnevici spomenuto zlo zapravo izašlo na dobro. Prištedi se na hrani. Posljedice moždanog osjeća na oštećenom vidu. Hodalicom se služi već tri godine, jer je na dva mjesta pucala kralježnica, a sad ju sustiže i bolna, ranije polomljena noga. Kad ne navrati do Gordane, čuju se telefonom da provjere kako je onoj drugoj. 

“Ja velim da mi je ona druga ‘ćer. Imam jednu, njih dvi me nazovedu i to mi je sve. Još jedna šogorica mi je živa, inače sve drugo pomrlo. Bilo nas je puno nekad, a danas eto ovako. Uglavnom samački”, zaključuje gospođa Marija.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.