Gospođi Nadi je teška jedino samoća u kućerku

“Ma kakva gospođa. Ja sam vam snaša sa savskog salaša (smijeh). Jel možemo odmah na ti? Nekako smo si onda bliži. Kad smo na vi, daleko smo”. Srdačan doček nam je u trošnom kućerku na zagrebačkom Bizeku priredila umirovljenica rodom iz Brčkog Nada Katona (78). Posjetili smo je u društvu volonterke Kapi dobrote Vesne Grimani Šparavec (63), njene Kovrčave kako voli reći.

Odmah s praga razvila se živahna priča. Domaćicu smo zatekle u pripremi ručka. Lončić očišćenih šampinjona s glavicom luka spreman je za kuhanje. Na plinskom kuhalu ili peći na drva još će vidjeti. Proljeće se već razigralo s temperaturama, vani je bilo sunčanih 25 stupnjeva, no drva u kanti kraj peći stoje i dalje. Plin je poskupio, s potpalom se nešto novca ipak uštedi.

Kuhinja i boravak u par skromnih kvadrata

U prostoriji koja je i kuhinja i dnevni boravak gospođa Nada provodi svoje dane. Prije nego smo stigli, nakratko je tek uz pomoć štake izašla ispred ulaza objesiti opranu robu. Neke veće stvari poput pokrivača pomognu joj riješiti iz spomenute udruge u njihovom vešeraju ili uskoče iz Caritasa. Stara perilica više ne služi svrsi pa na njoj stoji televizor. Upali ga Nada čim ustane ujutro prije šest sati, onako po navici iz vremena kad je zorom odlazila na posao. Po istom rasporedu svakoga dana gasi ga prije počinka, nakon dnevnika. Vijesti, domaće i turske serije prati onako usput, više da joj prođe vrijeme i razbije tišinu i misli u kojima vrti samačke dane.

U trošnoj kući vrijeme kao da je stalo

Vrijeme našoj sugovornici prolazi još sporije otkako je prije dvije godine ostala bez sina. Preminuo je s 54 godine, pokopan je na Markovom polju i da joj nije prijevoza u humanitarnom aranžmanu, ni na grob mu ne bi mogla. Daleko je sesvetsko Prigorje od Bizeka. S bolnim nogama gospođa Nada jedva da prošeta malo i u dvorište, kamoli negdje dalje. Namirnice i potrepštine nabave joj i donesu također iz udruge. Priskoče i oko drugih potreba, pa su joj zimus dečki popravili dimnjak da se može normalno grijati. I bez straha, s obzirom na stare instalacije u trošnoj drvenoj kućici kakvih se još uvijek nađe pored silnih novogradnji u Podsljemenu. Voda iz slavine nije za piće, pa ju obavezno mora prethodno prokuhati.

Tužna obiteljska priča

Gospođa Nada preselila je u Zagreb prije nekih desetak godina, kaže. Možda i nešto više, ne može se posve točno sjetiti. Sin Željko je ovdje živio sa svojom familijom, suprugom i kćerkicom, a ona sama u Brčkom pa je pitala može li k njima. On je rekao da nema problema, međutim ne i njegova družica koja je tada otišla s djetetom. “Unuka je sad već velika, tko zna, možda je i udana. Nikad poslije nisu došle da me obiđu. Kad je Željko umro, ni na sprovod mu nisu došle. Tužno, šta da drugo kažem.”

Pokojni sin po zanimanju je bio tesar i zidar, ali nakon rata u BiH teško se snalazio poslije skidanja uniforme. Obitelj se snalazila uz socijalnu pomoć. “Mislim da je bio u HVO, ima tu negdje papire. Znao je pričati ‘Mama, tamo di sam bio je samo kamenje, nema žive duše’. Hranu su im na ratište bacali iz aviona, nisu imali đe sletiti. Moj Željko je bio 1966. godište.”

Pokušavala kontaktirati kćerku, ali uzalud

Vidno žalosna naša sugovornica se dotakla i drugog djeteta.  “Imam kćerku koja mi se ne javlja. Kad je došla jednom k nama jer ju je sin nešto trebao, pričala je samo s njim. Dobro, neka je. Ja se ne ljutim, moja je krv. Ali samo da mi se ‘oće javiti, da ‘oće doći. Da kažem: ‘Snježana sine, hoćeš bit sa mnom? Hoćeš me primiti? Vidi, teško mogu na noge. Par puta sam pala, tu kod šporeta i dole na beton. I svaki put na koljena. Samo mi se u glavi zamanta.'”

Pokušala je gospođa Nada uz pomoć udruge zadnje dvije godine pronaći kćerku. Nije uspjela, pa može samo nagađati živi li možda danas u Somboru, Subotici ili Beogradu. Nakon toliko vremena samoće i razdvojenosti, pomalo je digla ruke. Pa nekako ponosno, a opet žalosna dodaje – da je traži, ne želi. “Neće ona mene, neću ni ja nju. To što imam sirotinje, imam kome ostaviti. Eto, imam i Vesnu svoju, imam svog Marijana i dobro. On mi pomaže otkako je sin umro. Tad je došao pokrečiti onu tamo sobu i nastavio dolaziti. Nacijepa i unese drva, donese mi hranu, plaća račune, na groblje me vozi. Đe god treba. K’o sin mi je.”

Najveća želja pokojnom sinu napraviti spomen

Zadnje dvije godine gospođa Nada živi s oko 2.000 kuna mirovine od pokojnoga sina. Kaže, gladna nije i ima dovoljno da pokrije režije. Jedino ju muči što nema malo više pa da stavi sa strane i uspije ostvariti najveću želju, spomen na njenog Željka. “Kad bi mu mogla križ napraviti, onaj od betona, to bi samo htjela. Ali nažalost ne mogu.”

Prkosna duha ne pomišlja na odlazak u dom    

Svojedobno je naša sugovornica operirala žučni kamenac, a pored slabih koljena ima i povišen tlak pa bi joj pomoć u kući dobro došla. No, kako u šali otkriva gospođa Vesna, njena je Nada tvrdoglava duha pa ju ne uspijevaju nagovoriti da ode k liječniku i ishodi potrebnu dokumentaciju. Smije se na to naša domaćica i potvrđuje jasno i glasno: “E jeste, tvrdoglava sam Bosanka!”

Majka gospođe Nade preminula je četiri godine prije početka rata u BiH. Sa 88-godišnjim ocem ona je, kaže, bila zatočena u selu Brezovo Polje s drugim ženama, djecom i starcima. Odatle su velikosrpske snage od svibnja do srpnja 1992. stotine vojno sposobnih Muslimana i Hrvata odvele i zatvorile u logor Luka.

Pamti dobro banjalučki potres, onaj zagrebački je prespavala

Do rata je radila kao šnajderica u tvornici Mladost u Brčkom. Imala je završenu samo osmogodišnju školu, a svoj je posao brzo zavoljela.

“Šila sam na specijalkama. Tako smo zvali mašine koje otvaraju rupice i prešivaju dugmad. Firma je bila odmah kraj Save, uz šumu, bilo je lijepo. Sjećam se kad je bio onaj zemljotres u Banja Luci. Joj, kad su mašine počele skakati, pa smjenovođa počeo vikat: Bjež’te napolje! I svi navalili odjednom na prozore i vrata, nemoš izać’. A on jadan, dobar čovjek, pokušava neki red napravit’. Sjurili smo se u dvorište, a pod nama sve podrhtava. Kad je pak bio ovaj veliki u Zagrebu, ja spavala. Pojma nisam imala. Imam tvrd san, k’o top, i još sam izvadila aparate pa ništa ne čujem (smijeh).”

Kad su joj djeca bila mala gospođa Nada je često odlazila majčinoj sestri u Vukovar koja je živjela sama. Kći je ondje završila i školu. No familija je izgubila kontakt s tetom nakon pada grada. Jedino što su, kaže, uspjeli saznati jest da je starica uspjela izaći u proboju, no to im je bila zadnja informacija. S bivšim suprugom, pak, Nada se razišla puno ranije. Imali su stan u Brčkom, a kad je preselila sestri u Gunju, to su prodali i nije se imala gdje vratiti. U kućici na zagrebačkoj adresi prije nje i sina stanovao je nećak. On je nakon preseljenja u okolicu prestao dolaziti.

Bez obzira na narušeno zdravlje, samački život, silnu osamljenost dok joj ne dođu Marijan i Vesna, naša sugovornica o odlasku u dom za starije osobe ne želi ni pomišljati. 

“U dom ne idem, nema šanse! Ja volim kuhat’ kako meni paše. A da mi netko posebno priprema, ne treba. Napravim si one štapiće, pomfrit i ja se najedem. Eto, volim ovo svoje. Jel možda malo prljavo, nek’ je. Neka stoji, kad mognem ja ću očistit’. Televizor mi tu trabunja cijeli dan. Onako, da nisam sama. Imam mačku, Žućku svoju, pa me zabavlja. A noću često idem na wc. Pa ne mogu svako malo buditi nekoga da mi pomogne. Tu se snalazim nekako sama, stavim pelenu.”

Dodaje još gospođa Nada da pomirena tako sjedi i živi u kući i čeka svoju Kovrčavu i “drugog” sina. Nadovezuje se odmah gospođa Vesna da se u ženskim razgovorima znaju našaliti i o eventualnom “đedu” s kojim bi Nada podijelila samoću i stare dane. Ali ne da se naša domaćica na ružičasti led pa kroz smijeh odmahuje na sve rukom. “Nitko neće ovake hangave-bangave. Prije nego smo Željko i ja došli u ovaj dio Zagreba, ‘odala sam na pijacu autobusom. I jedan je tako sve za mnom hodao, govorio dat će mi para, ma šta god ‘oću samo da se udam za njega. A ja rek’o ‘Ma daj đede, otkači me se, čovječe! Rek’o imam dijete kojeg je žena ostavila. I sad da se ja udam, a on nije oženjen. Pa šta će mi reć’ nego ‘Mama, u tebe u glavi nije sve čisto.” Davno su mene prošle te budalaštine. Ali da ima netko stariji ovako k’o i ja, da se može sam poslužiti po kući pošto ja ne mogu, to da. Da budemo skupa, da imam s kim pričati. Drugo imam, ne treba mi. Moj otac je znao reći da dok imaš hljeba i soli neš’ bit nikad gladna. I toga se pridržavam.”

“Samo ljubavi”

Riječ po riječ, s pokojom suzom i mnogo smijeha još jedno druženje gospođa Nade i Vesne bližilo se kraju. Potonja u Kapi dobrote volontira već devet godina. Tako nekako Bog posloži, veli, i dodaje da je stalno pratila patera Antuna Cveka u njegovom radu. Međutim, očito je trebalo sazrijeti vrijeme da i ona aktivno krene istim humanitarnim putem. S obzirom da ona do mirovine ima još nekoliko godina, sa zubarskim poslom kombinira odlaske na teren gdje obilazi nekoliko korisnika sa sličnim životnim okolnostima.

“Dolazim Nadi već nekih dvije godine. S njom sam se nekako posebno povezala, jel tako. Uvijek imamo nešto za pričati. Nas dvije se viđamo redovito jednom tjedno. Kad joj nešto treba, preko udruge organiziramo pomoć. Kak’ smo krenuli, potrebe su sve veće pa se to u hodu rješava. Svaki put kad idem pitam ju šta ti treba. A Nada veli, ništa, samo ljubavi. I tako me uvijek isprati.”

Prije odlaska pao je i dogovor da bi ovih dana netko iz udruge trebao svratiti Nadi zbog košnje trave u dvorištu. Ona se, pak, nada i dalje širokom srcu vlasnika kućerka kojeg im je onomad ustupio uz minimalnu naknadu. Lani je, naime, stiglo rješenje s dozvolom za rušenje objekta. Ako vlasnik iznenada odluči to provesti u djelo, ona nema kuda. U dom ne želi ni pod razno, eventualno u neku sobicu u ovom dijelu grada za što bi mogla odvojiti dio skromnih staračkih primanja.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.