Prati nas

Aktivno starenje

Kamera i kičica

Jelena i Željko neumorni u mirovini, zajedno su skupili više od stoljeća staža

Život (često) piše romane, uvjerile su nas ovom prilikom zgode dvoje umirovljenih obrtnika koji bi mnogim vršnjacima mogli biti primjer aktivne vitalnosti u trećoj dobi. S njima nas je spojila jedna u nizu radionica koje na zagrebačkom zapadu organizira mjesni ogranak Matice umirovljenika.

Objavljeno

|

Željko Beber (foto: Vlatka Koren)

Svake godine sam ovdje s djecom, pohvalila nam se Jelena Štimac (85) o sudjelovanju na još jednoj u nizu kreativnih radionica u organizaciji Matice umirovljenika Vrapče. Prigodno se oko blagdana nekoliko puta godišnje druže i međugeneracijski povežu umirovljenici i školarci. Bilo je tako i nedavno u parkiću u Gornjem Vrapču, gdje su se seniori i juniori zajedno poigrali bojama i izradom uskršnjih ukrasa. 

Gospođa Jelena uvijek se rado odazove ovjekovječiti radionice i ostale aktivnosti koje njihov ogranak priređuje u kvartu i cijeloj okolici. “Ja sam tu dole s Ilice, iz centra Vrapča”, smije se naša sugovornica. I u osmom desetljeću stalno je po terenu. Naime, pozivi za snimanja ne manjka. Karijera je ovoj zagrebačkoj umirovljenici zamalo pošla drugim smjerom, obzirom da je stekla formalno zvanje komercijalne knjigovotkinje. Ali, umiješali su se život i ono najdragocjenije, ljubav. I gospođa Jelena je dospjela u foto svijet.


Život u znaku obiteljskog foto ateliera

“Od 1929. postoji Foto atelier Štimac, i nema da stane. A ja sam iz te obitelji”, ponosno ističe. Interesantno je što su slično ponovile i iduće dvije generacije. Kćer Dijana je diplomirala ekonomiju i svejedno radi u fotografiji. Unuk Vedran je magistar strojarstva i priskoči kad god treba. “Vedran, sutra imam tam’ snimanje. Ideš? Idem baka, ak’ ne možeš sve sama. Pa ne mogu, prevelik je obujam svega.”

“Sada je bila 50. godišnjica umirovljenika Grada Zagreba. Na čelu obilježavanja toga je gospođa Đurđa Novaković s kojom radim od prvog dana, pa vas pitam kol’ko je to. Pola stoljeća!” široka osmijeha priča nam o svom zavidnom stažu. 

Svi aparati joj dragi, ali jednog obožava

U radnoj kolekciji ova vedra umirovljenica ima nekoliko fotoaparata, ali ovaj Nikonov jednostavno obožava. Poput mnogih majstora zanata radije samozatajno stoji iza objektiva, ali nam je na kraju ipak udovoljila nakon malo uvjeravanja od strane gospođe Snježane.

Nastavile smo detaljnije o profesionalnom putu nesuđene knjigovotkinje. “Zaljubila sam se. Otac mog budućeg supruga rekao mi je: Seka, daj molim te odi u fotografiju. Tebi to leži, voliš pripovedati s ljudima, nagovoriš ih i tak’. Dok je suprug završil’ elektrotehniku, ja komercijalni knjigovodstveni smjer, našli smo se u fotografiji.”

“To je bilo u ono doba kad su mladići, a i stariji morali ići na odsluženje vojnog roka i nije imao tko biti u atelieru. Budući suprug je poslije diplome prvo dobio mjesto u Zadru. U atelieru su tad bile tri naučnice, djevojke su se još morale učiti poslu. Pa je otac rekao: Zlatko, ne ideš na ono radno mjesto makar si ga dobil’. Treba ovak’. Tako da život piše romane. Oni koji imaju smisla i koji osjećaju, oni to i zapisuju. Ali zapravo život piše sve, ne ja i vi.”

Sudjelovala i na nekoliko izložbi

Spomenuti atelier koji je svekar pokrenuo bez prekida nastavlja raditi već gotovo puno stoljeće. A gospođa Jelena je tijekom svoje karijere imala tri skupne i dvije samostalne izložbe fotografija. “Bilo je to još za vreme Tita, pa je onda jedna bila u Kumrovcu (smijeh). Jedna je, pak, bila na Velesajmu i tak’ dalje. Uglavnom su priređivane preko Udruženja obrtnika Grada Zagreba. A danas je evo kćer tamo pročelnica njihove Foto sekcije.”

Jelena Štimac (foto: Vlatka Koren)

Njihovo drugo dijete sin, nažalost je pokojni. Bio je stvoren za taj posao, dodaje tihim glasom pa uzdahne: “Ja uvijek velim, dragi bog si pobere ono kaj je dobro.” Supruga je izgubila prije više od dva desetljeća. S odlaskom u mirovinu gospođa Jelena je vođenje obiteljskog obrta predala idućoj generaciji. 

Obrt kao obiteljska tradicija koju treba čuvati 

“Povukla sam se s punom penzijom, otada kćer vodi atelier. Znate kaj je dobro kod bilo kojeg obrta, kad ostaje u familiji. Onda se oni koji kasnije rade bore za to. Mi smo u stanju i pokloniti slike i savjetovati ljudima kak’ da fotkaju. Jer nama je u interesu da ono što su kod nas radili ili vidli i platili ili dobili, da to bude ono pravo. I to vam je onda preporuka za dalje.”

Od Zagorja, Zagreba do Njemačke – svuda je doma

Slično umirovljenoj, ali neumornoj Zagrepčanki, s puno entuzijazma o svojoj obrtničkoj karijeri, a danas mnoštvu zanimacija u mirovini govori i Željko Beber (73). Zatekli smo ga s kistom u ruci, dok se uz mlađahne sudionike radionice zabavljao oslikavanjem uskršnjih motiva. “Ko mladi Picasso”, našalio se odmah na račun svog uratka. Umjesto prosudbe, okrenuli smo se zgodama kojih je ovaj rodom Zagorec sa stalnom njemačkom adresom prepun.

Majstorski precizno prvo je taksativno krenuo od domaćih korijena. “Rođen sam u Zagorju, Zbilj gornji, općina Desinić. Tam sam završil osnovnu, pa sam u Podsusedu učil sam za limara i vodoinstalatera. Posle sam otišel u Linz, radil sam to i hajcung, centralno grijanje. Završil sam onda i večernju školu i otišel sedamdesetih za Njemačku. Tam’ sam i ostal’. Napravil’ majstorski ispit i radil’ bez prekida punih 55 godina, do ove godine. Nedavno sam otišel u mirovinu, ali sam i dalje radil u firmi kao penzionist. Pored toga i nešto za sebe. Godinama sam radil i u jednoj firmi za olovke, k’o naš TOZ. Uz to sam bil i u Zanatskoj komori, u komisiji zadužen za završne ispite šegrta.”

Nostalgija vuče Željka u rodni kraj

U Njemačkoj je gospodin Željko sa suprugom, danas umirovljenom frizerkom, dobio sina. Iako je obitelji “gore” životna adresa, njih dvojica kroz godinu redovito dio slobodnog vremena provode u gradu pod Sljemenom.    

“Živimo gore, u Kitzingenu između Würzburga i Nürnberga. Tu dolazim ovak. A sad mislim pod stare dane da bi pepel ili kosti pustil u Kroaciji. Vu Zagorju, na Fijolićevoj pustači (ledina, opa.a.). Tam je nekad bila šikara, sad je groblje (smijeh).”

U Gornjem Vrapču gospodin Željko je, veli, šezdesetih imao dobrog prijatelja nažalost danas pokojnog. Tada je često svraćao u ovaj dio Zagreba. A na radionicu je došao prvenstveno radi druženja s ekipom iz Matice umirovljenika s kojom se upoznao prije dva ljeta. Odlično su se zabavili na jednodnevnom izletu u Njivice i od tada se redovno čuju gdje i kada će biti sljedeće aktivnosti. “Časnica za vezu” i tad i sad je predsjednica vrapčanskog ogranka MU Snježana Vidaković

“Eto, Željko je dolutao do nas, vidio kak mu je s nama jako lijepo i ostao. On se vraća tu izričito radi izleta”, govori kroz smijeh. A naš sugovornik potvrđuje da “stalno landra s njima kad god ima cajta”. Jedno od veselijih i većih druženja bilo je ono božićno u prostoru na Ilici 421, uz iće i piće imali su i nezaobilazni plesnjak.

Željko Beber i Snježana Vidaković (foto: Vlatka Koren)

Otkako je otišao u mirovinu zanimalo nas je gdje je gospodinu Željku ljepše i bolje, ovdje ili u drugoj domovini. “Čujte, ja sam gore skoro pa odrastao. Imal sam malo više od 17 kad sam otišel tam. Kad tam pitaju kam idem, velim doma u Zagreb. A kad idem otud, velim idem doma u Njemačku. Sad se ipak pomalo približavam starom kraju.”

Zabavlja se i na bregima

U rodnom Zagorju također često navraća. Na Vinogori obitelj ima 300 godina staru klet koju uz grunt redovito održavaju i prigodno koriste, otkriva gospodin Željko. 

“Znate kakvi su Zagorci. Tak ispadne i kad mi dojdemo gore. Ovaj ima tu klet, drugi ima do. Mejaši su, pa ovaj dojde, donese litru vina i ak’ smo nas tri na početku, prema jutru nas tam već bude deset (smijeh). Nekad je to znalo trajat i koji dan više, sad u penziji je samo do jutra (smijeh).”

Nekad je Željko bio pasionirani planinar. Danas kod kuće u Njemačkoj barem jednom tjedno ode na plivanje. Puno je na biciklu i tamo i ovdje, kad dođe u Kustošiju. Dnevno na dva kotača prođe obavezno najmanje deset kilometara, pa je dobrog zdravlja i u formi. Ipak, smatra ključnim što još uvijek radi. 

“Tak’ vam pitaju njemačkog penzionera kaj dela u mirovini. A on veli, vjutro se dignem najkasnije u 5 pol 6, popijem kavu, čaj, zemem tablete, obučem kombinezon i idem delat. Kaj ne odmaraš? A on veli, da, kad dojdem s posla.”

U firmi je godinama s kolegama proveo sate i sate na održavanju vrtića, škola i franjevačkog samostana u Würzburgu. Specijalnost su mu bili limeni pokrovi i crkveni tornjevi. Između ostalog je tako radio i na katedrali u Nürnbergu, a čak osam mjeseci uspinjao se na krov crkve u Suhlu kod Leipziga zbog izrade tzv. lukovice. 

S njemačkim seniorima nedjeljom u klubu ”Usamljena srca”

S visinama se gospodin Željko teška srca pozdravio prije nekoliko godina. Sad se više drži zemaljskih aktivnosti i prijateljskih druženja u klubu umirovljenika u Kitzingenu. 

“Klub nam se zove ‘Usamljena srca’. Ne moraju svi članovi biti penzioneri, iako većina jesu, dobrodošli su i tridesetogodišnjaci i sponzori. Svake nedjelje se zabavljamo i družimo uz roštilj ili pečenje. Ulaz je 10 eura, a kad idemo nekam van u limeni cilindar svak metne neki dobrovoljni prilog. Godišnje nam je članarina 60 eura. Kak i tu u Vrapču, i tam su redovna druženja za blagdane. Onda recimo imamo fešte i za Dan očeva koji je bil nedavno, pa sad u maju bude Dan majki. Sve skupa nas je stotinjak u klubu. Ženskih je malo više (smijeh). Družimo se jako dobro, obično bude muzike i plesa, pa se nekad i neko z nekim splete.”

Svojedobno se Željko umalo našao u ulozi romantičnog posrednika. Jedna gospođa iz kluba raspitivala se ima li možda za nju kakvog gospodina, no sve je na pitanju i ostalo. Ipak, kroz godine je u klubu bilo i zaljubljenih, a nakon toga čak i zaručenih, pa i vjenčanih, otkriva naš sugovornik.

“Evo, lani smo baš imali jednu svadbu. Koliko imaju godina? Pa dvaput su oldtajmeri (smijeh). Marga je imala 92, Josef 70. Ona ima imanje, a on je bil njezin hausmajstor, ima malu penziju. Prešli su na bračno putovanje u Španjolsku i dobro im je. Pod stare dane sad zajedno uživaju”, zaključuje na kraju.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP