Kao specijalac, Zoran je branio Hrvatsku. Danas žali jedino što nije stvorio obitelj

U sjeni vjerojatnog širenja NATO-a na Švedsku i Finsku te svjetske strepnje od trećeg globalnog rata, razgovarali smo s jednim od dragovoljaca Domovinskog rata koji znaju “di su bili devedesprve”. Sudjelovali su u obrani Hrvatske. Sa Zoranom Puljićem (59), Hercegovcem rodom iz Rotivlje kraj Stoca u BiH, spojili su nas u HVIDRA-i Susedgrad. 

Unatoč ratnom stažu od 1.837 dana na prvoj liniji, desetak dana dužim od pet godina života u Zagrebu, u poraću nije osigurao braniteljski status. Civilni je invalid. Nakon višekratnog liječenja zbog PTSP-a u bolnici Vrapče, dugogodišnje terapije medikamentima i dva moždana udara, s dokumentacijom je ovih dana bio ponovo u Zavodu za mirovinsko osiguranje. Na trećem vještačenju kod psihologa i doktora medicine za utvrđivanje stupnja invaliditeta i dobivanje braniteljske mirovine. 

“Ništa ostvario nisam”

Na onom prvom 2007. godine komisija je Zoranu rekla “ne”. Zahtjev je odbijen kao i naknadna žalba. Osjećao se izdano i prevareno, k’o budala kaže, smatrajući da je trebao dobiti zbog svega proživljenog na prvoj liniji trebao dobiti 20 posto za opću invalidnost. Za PTSP priznato mu je dosad 20 posto. Dok je obilazio institucije, načuo je da bi ratnu mirovinu odmah riješio s 5.000 eura. “Kome?” pitamo. “Zna se kome”, kaže, “ima toga i dan danas.” Ali takvo što mu ne pada na pamet. “Imam sve papire, znam da sam zaslužio tu mirovinu za tih pet godina i deset dana prve linije, halo. Ono što sam zaslužio, ne dam.”

Zahtjev za dodjelu stana i rehabilitaciju u toplicama jednom godišnje prvi put je podnio tek prije dva mjeseca. Također na sugestiju službenica Centra za psihosocijalnu pomoć u okviru Ministarstva branitelja. Po zakonu i ratnom putu na to ima pravo. Dosad to nije ganjao, jer ga nije zanimalo. Ljeti ode sestri u Mline kraj Dubrovnika i pliva. Ali godine idu i starost se bliži. 

Njemu će najesen biti 60, a bratiću kod kojeg živi 71. Rođak je nakon smrti svoje supruge na sebe preuzeo ulogu Zoranova skrbnika. Naime, bivši policijski specijalac uslijed civilne nezgode i loma lijeve ruke te spomenutih moždanih udara zadnjih deset godina teže hoda. Ima i oštećenje vida. Ipak, najveću borbu do danas vodi sam sa sobom uslijed posttraumatskog stresnog poremećaja. Po toj osnovi dobiva 114 kuna mjesečno, a živi od civilne profesionalne invalidske mirovine. 

Iz Dubrovnika u Zagreb

“To sam dobio u Dubrovniku kad sam slomio ruku. Prva je bila 1.670 kuna pa se postepeno povećala na 2.200 kuna. Sad u travnju sam prvi put dobio 3.300 kuna. U međuvremenu deset puta sam ležao na liječenju u Vrapču. Živio sam u to vrijeme kod sestre k’o podstanar. Ona me pazila, smirivala jer sam počeo pit i tražiti tog doktora što mi je potpisao civilnu. On mi je rekao: ‘Tko te gonio, što si išao u rat?’ Poslije sam doktorici Rigler iz Vrapča pričao da mi je do groba žao što ga tad nisam šakom preko stola. Ona je rekla dobro što nisam, jer bi mi kolege policajci svezali u košulju i odveli. Rekao sam samo da nije onda bilo nas budala iz Hercegovine, ni tog doktora ne bi bilo. Sestra mi je govorila da bacim piće, inače ću nastradat. Mnogi su govorili nek’ idem u Zagreb tražit bolje, jer je život u Dubrovniku skup. Dole što južnije to tužnije. Tako je i bilo. 2017. sam se prebacio ovdje.”

Pa kako nije poput mnogih drugih riješio braniteljski status još krajem devedesetih ili kasnije u nekom roku, zanimalo nas je. Eto, nije, odgovara zamišljeno. Ne zna zašto je čekao s tim. Cijeli život čini se kao da mu je nekako proletio u čekanju. Usidren je mislima u ovim posljednjim ratnim vremenima i sjećanju na ona u bivšoj državi. Puljić je tada kao svi mladići ostavio dio života služeći vojni rok u JNA. On je bio u Bitoli u pješadiji. Ni tada, ni kasnije, kaže, nije se gurao u prve redove kad se nešto dijelilo.  

“U kasarni nas je bilo petstotinjak iz svih krajeva. Kad se išlo na ručak uvijek sam nekako završio straga, među zadnjima. Znao sam se nekad pobuniti zbog toga, ali zalud. Tako je bilo tada.”

Među prvima kad je trebalo obraniti Hrvatsku

Kad je zakuhalo u Hrvatskoj, nekadašnji đak stolačke Realne gimnazije nije previše razmišljao. Srce je prevladalo, veli. Bilo mu je 27 godina. Prijavio se iako je imao sigurno zaposlenje u pogonu mostarske tvornice Sokol. Dotad je kao obični radnik skupio više od osam i pol godina staža. 

“Ovdje sam došao u ljeto 1991. kao dragovoljac iz Hercegovine. Poslali su mi da se javim u obučni centar policije u Svetošimunskoj. Stavili su me u Antiterorističku specijalnu jedinicu za posebne namjene. Prijavio sam se godinu ranije, u kolovozu 1990. Vidio sam da traže dragovoljce i da sa Širokog i Mostara odoše već autobusi momaka. Dva rođaka Matića i ja otišli smo u Split u policijsku upravu. Odradili smo psihotestove pa nas poslali kući s uputom da nikome ne pričamo o tome, da ćemo dobiti poziv.”

“I tako sam čekao i čekao. Do ljeta 1991. U međuvremenu gledam, već je počelo. Ratuje se, a ja dole. Ne moreš pomoć i plačeš svaki dan. Zovnem onda ovog svog rođaka u Zagreb nek’ vidi što je s tim pozivom. On je vodio Zagorsku demokratsku stranku, tu u Gajnicama je kod ženinih napravio kuću. Zovnuo je neke prijatelje u Šimunsku i nije prošlo deset dana stiže mi plava koverta. Da se odmah javim gore. I tako mi na vlak u Mostar pa za Zagreb.”

Nakon policijske obuke, vatreno krštenje na Plitvicama

Rođak ih je dočekao i odveo na Policijsku školu kod Milivoja Slavičeka. Poznatog pjesnika koji je, prema Puljićevim riječima, ustoličio Tuđmana.

“Dođemo u ured, on pita: ‘Šta ću ja od vas ljudi’’ Mi na to: ‘Pa došli smo, želimo se borit’ za svoju Hrvatsku!’ A on će: ‘Šta, onda vam moram dat’ stanove?’ Na to jedan od ovih mojih Matića kaže: ‘Ma, mi ćemo u šumi spavat’, nema veze.’ A ovaj se smije i govori: ‘Nećete mi k’o partizani.’ Onda su nas postrojili. Bilo nas je desetak iz Hercegovine. Došli smo zajedno vlakom. Svi dobili pozive. Ostalo su bili Posavljaci, dobri momci i ratnici. Zatim su nas pitali jesmo dobili radne knjižice. Mi nismo pa rekoše da se vratimo kad dole zaključimo radni odnos. Tako je i bilo. Vratili se brzo, 21. lipnja i tad nam je počeo staž u MUP-u. Nekih mjesec dana bili smo na obuci u policijskoj školi. Učili su nas i trenirali inspektori Srbi. Obranu, napad, sve to. Išli smo u streljanu na Dotrščini.”

Na liječničkom pregledu u Vinogradskoj bio je zdrav k’o boca, govori s nostalgijom dok otpuhuje dim cigarete. Vatreno krštenje imao je u kolovozu 1991. na Plitvicama, kada su tenkovi JNA stali između njih i pobunjenih lokalnih Srba. 

Danas je Puljić slabe volje za bilo što. Razveselilo bi ga najviše da je boljeg zdravlja. Ovako, jedina rekreacija su mu kraće šetnje, uglavnom od kuće do sjedišta Udruge. Za godišnju članarinu odvoji 120 kuna, a navraća kad se zaželi razgovora uz kavu. Ostali dečki u klubu, osim druženja, dva puta tjedno zaigraju i ping-pong. Zoran na sport ne pomišlja zbog više puta operirane ruke. Slomio ju je u periodu nakon odlaska iz policije. Jedno vrijeme je radio kao zaštitar u firmi borilačke legende Branka Cikatića.

S dijagnozom PTSP-a nekadašnji dragovoljac nije uspio stvoriti vlastitu obitelj. Priznaje da ga to posebno tišti. Roditelji su podigli njih petoro, dvije sestre i trojicu braće. I stariji brat sudjelovao je u ratu. Bio je pripadnik 116. brigade HV-a u Metkoviću pa zatim Vojne policije u Mostaru. Lani je preminuo od karcinoma, ostavivši iza sebe suprugu i sedam sinova. Zoranov mlađi brat i druga sestra žive u Hercegovini.    

“Često su me suborci koji su isto ležali na odjelu u Vrapču pitali kako i od čega živim. Ni od čega, ne znam, rekoh. Kod rođaka ne plaćam ništa, živimo ja u jednom, on drugom dijelu prizemlja kuće. Na katu su njegov sin, nevjesta i dva unuka. Rođak brine oko nabave, za hranu i ostalo. S čišćenjem i drugim što treba redovito dolazi jedna gospođa. I tako nas dva skupa dan za danom.”

Noću još sanja tenkove i okršaje…

Prije rata Zoran bi nakon posla pomagao roditeljima oko vinograda i ostatka poljoprivrede. U Mlinima je kasnije znao otići na pecanje. U Zagrebu nema zelene okućnice da barem terapeutski čeprka po zemlji. Ne prođe dan bez teških misli. Noću sanja tenkove i krvave okršaje. Zadnje vrijeme priča s pokojnim ocem, majkom i bratom, mrtvim suborcima. Probudi se sav u znoju pa zaplače. U prevrtanju bi često tako pao s kreveta. Događalo se i u bolnici u Vrapču, gdje je liječnik jednom rekao da ga oni mogu samo zaliječiti. Ali ne i izliječiti.

“Rekao sam doktoru da to i tražim. Jer svaki put kad sam izašao iz bolnice, bio sam malo jači. Imao sam volju za životom koju sam totalno izgubio. Svejedno mi je što god da se desi. Zadnji put sam bio na odjelu kad je bio potres u Petrinji. Zid preko puta je bio popucao ispod sata, ali su me svejedno teško izvukli iz kreveta da izađem van. Rekao sam bit će kako Bog da.”

Kad je išao u rat majka ga je ispratila riječima da se vrati kući čista obraza. Tako je, tvrdi, u njegovu slučaju i bilo, kad su u pitanju bili civili u pobunjenim pa oslobođenim selima sa srpskim stanovništvom. Od zapadne Slavonije do južnog poteza i Oluje prošao je mnoga u akcijama ‘čišćenja terena’. 

Dotičemo se usput i prepucavanja na relaciji Milanović-Plenković oko pitanja položaja Hrvata u BiH i neizvjesne budućnosti zbog podzastupljenosti u saveznoj vlasti i ostalim tijelima. Bivši specijalac koji je svojedobno bio dio osiguranja ljetovanja Luke Bebića i Vladimira Šeksa na Pelješcu, o politici Zagreba samo uzdahne. Kaže, on nije mijenjao uniformu i od prvog dana je za HDZ. Za dva strica od 20 i 21 godinu ubijenima na Bleiburgu jednom je otišao tamo zapaliti svijeće. O ustaškom poglavniku Anti Paveliću reći će da je izdajnik koji je bijegom u Španjolsku sebi osigurao pozne godine. Svoja braniteljska prava Zoran nije ostvarivao jer, dodaje, nije stvarao Hrvatsku da bi je pljačkao. “Ali vidite da je drugi pljačkaju, to se zna.”

Milanović ili Plenković, hercegovački dragovoljac je jasan

Zbog zahtjeva da se u BiH snažnije zaštiti položaj Hrvata divi se svom imenjaku s Pantovčaka. Na drugu stranu, pak, malo ga vuče što je premijer  hercegovački zet “oženjen od Maslača”, ali tom kraju odmah prebrojava pretežno partizanske korijene i navodnu povezanost s Udbom. Na sve to mi pomislimo ima li negdje zemlja baš za sve male Hrvate i velike duhove bremenite prošlosti, dok naš sugovornik potvrđuje da bi i on možda na mjestu mnogih danas mladih bolje sutra potražio u Irskoj, Njemačkoj ili drugdje.

S obojicom se slaže da “hrvatskom narodu dole svakako treba pomoć”. A on bi, dodaje, ne dao Bog potrebe, opet uzeo pušku za Hrvatsku. Prvog predsjednika spomenuo se kratko zamjerkom njegovoj politici prema BiH koja je pod prijetnjom sankcijama propala 1994. kao i Bobanova Herceg-Bosna. Amerikanci su podržali mirovni plan za očuvanje cjelovite BiH po federalnom modelu, iznesenom od tamošnjih hrvatskih predstavnika. S natruhama visoke politike nekad i sad, dovršili smo kavu s gospodinom Zoranom. Nekadašnjem dragovoljcu poželjeli smo sreću u spašavanju njegova slučaja iz rovova birokracije. 

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.