Prati nas

Aktivno starenje

Country girl

Rajka Sutlović: ‘Moji učenici se iznenade kad doznaju za Plavu travu zaborava’

‘Ja sam slučajno bila na pravom mjestu u pravo vrijeme, kaže Rajka o svojim glazbenim počecima u legendarnom country sastavu Plava trava zaborava.

Objavljeno

|

Rajka Sutlović (foto: Silvija Novak)

Tek kad na glavu stavi kaubojski šešir, Rajka Sutlović je ona Kaubojka Rajka koja je s Plavom travom zaborava žarila i palila diljem bivše države, a i šire. Baš zbog tih šešira su i u vrijeme najveće slave članovi Plave trave mogli normalno živjeti – jer ih bez njih nitko ne bi prepoznao, kaže nam gospođa Rajka koja je na dogovoreni sastanak ipak donijela šešir – ali u ruci. “To je za slikanje”, kaže nasmijana i srdačna Rajka.

No danas je prije svega učiteljica engleskog jezika u jednoj privatnoj školi. “Mala smo, ali super ekipa – girl power! Radimo s djecom od prvog do osmog razreda, pretežno na konverzaciji. Klinci su genijalni! Puno razgovaramo i komentiramo situaciju. Klinci vole kad ih se pita za mišljenje i zapanjena sam time koliko znaju”, kaže.


A znaju li djeca da je njihova učiteljica glazbena zvijezda? “Pa neki znaju, ali ja sama često zaboravim”, kaže uz smijeh. “Prije, dok sam još pjevala u Plavoj travi, uvijek smo nosili te kaubojske šešire na pozornici. A kad bi to sve skinuli, ljudi nas baš i nisu prepoznavali tako da smo uglavnom bili inkognito. Na pozornici kao da smo imali tu neku masku, a ljudi kasnije ne očekuju da te vide. Osim toga, ja sam uvijek bila pristupačna, jednostavna, kod mene baš nema puno glume. I zato, kad god netko prepozna i kaže da je prije puno slušao Plavu travu, ja se iznenadim jer zaboravim na sve to. Ja sam uglavnom Rajka Sutlović i zaboravim da sam ujedno i Kaubojka Rajka. Ponekad mi se obrate i roditelji mojih učenika, podsjete me na sve to i kažu: ‘O, pa to ste vi!'”

Rajka je rođena u Zagrebu, ali nedugo nakon što je krenula u školu, s obitelji se preselila na Novi Zeland, a nakon toga i u Kanadu. No uvijek je bio plan vratiti se.

“Mislili smo biti samo pet godina i onda se vratiti. Bilo je to i malo više, ali smo se na kraju vratili kad sam ja završila srednju školu. Tata je uvijek znao da će se vratiti i tu je ljubav prema Hrvatskoj prenio meni. Iako, nismo znali kako će nam biti tu kad se vratimo, no kraju je sve ispalo super. Prijatelji i kolege iz Kanade nam često znaju reći da nismo ni svjesni koliko lijepu zemlju imamo. U roku od 2,5 sata možete biti na moru, u planinama, bilo gdje – njima je to nepojmljivo”, kaže.

Glazbeni počeci

Plava trava zaborava po kojoj je najviše pamtimo, bio je prvi sastav country i western žanra na području Jugoslavije. Osim tradicionalnih country hitova, izvodili su i obrade domaćih hitova te autorske pjesme. Uspješno su surađivali i s mnogim domaćim i svjetskim glazbenicima te nastupali u Sovjetskom Savezu, diljem Europe, pa i u Sjedinjenim Američkim Državama. U svjetsku enciklopediju country i western glazbe koju izdaje Virgin, uvršteni su 1998.

Rajka Sutlović (foto: Silvija Novak)

“Ja sam slučajno bila na pravom mjestu u pravo vrijeme”, kaže Rajka o svojim glazbenim počecima u Plavoj travi. “U ono vrijeme u Jugoslaviji nitko nije svirao country. To je sve bila ideja i želja Dražena Vrdoljaka. On je okupio glazbenike i s Darkom Glavanom osmislio bend. Dakako, ne bi ništa bilo da dečki nisu bili savršeni. Ja sam ljeto prije toga počela hodati sa svojim mužem (Vladimirom Georgevim, op.a.) koji je bio pozvan da dođe svirati u Plavu travu zaborava. Ja sam prije toga uvijek malo pjevala po moru, pa su pitali i mene bih li došla. Ja sam rekla zašto ne – ja sam blizanac i volim sve probati”, kaže Rajka.

Takvu, sasvim ozbiljnu glazbenu karijeru, nikad nije planirala, no sve se uskoro zakotrljalo. “Prvo smo bili klupski bend, a onda postali silno popularni. Ljudi su nam dolazili na koncerte obučeni u kauboje pa bi onda imali besplatan upad. Tu je osim svirke bilo i puno zabave i showa”, prisjeća se Rajka.

Njeni roditelji – kao valjda i svi roditelji – podržavali su je, ali i željeli da njihove kći završi i “nešto konkretno”.

“U to vrijeme sam studirala vanjsku trgovinu, no nikad nisam baš to htjela. Uvijek sam voljela knjige i radije bih izabrala književnost ili jezike. No tata je rekao da mi je dobro studirati ekonomiju, da ću se s tim lakše zaposliti. Došla sam do apsolventure, no tada sam počela pjevati s Plavom travom i rekla ekonomiji zbogom. Kad sam se uhodala s glazbom, mislila sam se vratiti na faks, malo sam se čak i raspitivala – ali nije se dogodilo”, kaže.

Ali zato se dogodilo jako puno sjajnih koncerata i turneja na kojima je upoznala mnogo interesantnih ljudi. “Čovjek u tom poslu sretne puno zanimljivih ljudi koji su baš face. Evo Tereza Kesovija me se baš dojmila i ostala mi u divnom sjećanju. Sjećam se jednog humanitarnog koncerta tijekom rata kad je ona bila gošća. Oduševila me! Ima nevjerojatnu energiju. Pa i Miro Ungar. Ta sva starija ekipa je mrak. Zapravo, ostariš samo onda kad se prestaneš veseliti”, kaže Rajka.

Bend kao familija

S velikim ponosom govori o svojoj kćeri koja ipak nije krenula glazbenim stopama svojih roditelja.

“Moja kći Paula je doktorica. Radi u Zadru u Hitnoj pomoći i uskoro je čeka specijalizacija. Ona krasno pjeva, bila je i u zboru, ali kasnije se nije odabrala baviti glazbom. No u našoj obitelji je ionako moj muž taj koji svake sekunde nešto svira. Mi smo taman počeli hodati kad je krenula Plava trava zaborava. Upoznali smo se na otoku Ižu gdje ja imam djedovinu, a on je došao svirati. Puno smo se družili i razgovarali. Ja sam jako voljela Castanedu, baš kao i on. Tu smo se našli. Uvijek se kaže da su najsretniji oni koji se vjenčaju s najboljim prijateljem, a to se dogodilo s nama”, kaže.

Baš zato, nije joj bio problem raditi s mužem dok su godinama svirali u istom bendu. “Ja sam s mužem i živjela i radila. Neki kažu da je mana raditi s bračnim partnerom, ali meni se činilo da to dobro funkcionira. No mi smo bili i bend, a znate kako se kaže: ‘Oženjen si za bend’. Mi smo svi u Plavoj travi funkcionirali kao familija. Jako smo puno svirali i čitavo smo se vrijeme dobro slagali”, kaže.

Nakon više od 10 godina frenetičnog tempa, bend je ipak malo stao na loptu. Došlo je do malog zasićenja, a Rajka je imala i drugog posla. “Ostala sam u drugom stanju i morala sam čuvati trudnoću i tako sam prestala nastupati. Jer kad smo s bendom išli na put, ja sam uvijek sama nosila taj svoj divovski kofer. Kad sam ostala trudna to više nije išlo. Plava trava zaborava je svirala od 1981. pa negdje do sredine devedesetih. Svemir te tako u nekim trenucima zaustavi i kao da kaže: ‘E sad ćeš se odmarati'”, kaže Rajka.

No to razdoblje koje su svirali, bilo je jako lijepo i zanimljvo. “Išli smo i na turneje po nekadašnjem SSSR-u, a u nekim mjestima smo bili prvi stranci koji su došli nakon jako puno godina. Možda i ikada. Obilazili smo njihove domove kulture i tamo održavali koncerte. Svi su nam uvijek donosili karanfile i općenito bili jako zahvalna publika”, prisjeća se Rajka turneja s bendom.

Osim što je pjevala, Rajka se okušala i u pisanju pjesama. “Ima nekoliko mojih pjesama, I slipped your mind je moja. Kako ja ništa ne sviram, uvijek sam nekako na milost i nemilost svirača. I uvijek sam morala pjevati nešto visoko, a ja sam alt. Tijekom godina sam naučila svirati par akorda i malo po malo nastale su pjesme. Napisala sam i nekoliko engleskih tekstova, ali i pjesme za ploču Tonija Cetinskog iz one njegove ranije faze s kovrčavom kosom. Pisala sam za Parni Valjak, ali mislim da to još uvijek stoji u ladici jer Akiju nije baš išao engleski. Radila sam nešto i za Gibonnija, tako da bi se našlo pjesama koje sam pisala”, kaže.

Glazba i djeca

No kad se ne bi bavila glazbom, Rajka je uvijek bila okružena djecom. Tako je svojevremeno, zajedno s kolegama glazbenicima, Sanjom Doležal i njezinim, sada pokojnim, mužem Nenom Šarićem Bradom organizirala vrlo popularne glazbene proslave dječjih rođendana. “Brada je bio također vrlo razigran i skužio je da McDonald’s radi te rođendane za djecu pa je pomislio zašto to ne bismo radili i mi. Sjeli smo i napravili plan, svatko je došao s nekoliko svojih ideja i tako je to krenulo. Zvali smo se ‘Sveigralište’ i rasturali smo”, kaže Rajka.

“Ja sam i prije učila djecu engleski jezik kod Brade i Sanje u vrtiću koji su vodili pa je ovo bio prirodni nastavak. U taj je vrtić išla i moja kći Paula i bilo je to doista lijepo razdoblje. Iz toga su, zapravo, nastali ti rođendani što je bilo stvarno uspješno pa smo na kraju imali rođendane svaki dan i još po tri subotom i nedjeljom. Zanimljivo je da se uopće nismo morali reklamirati nego je to sve išlo usmenom predajom. Svaka je proslava trajala 2,5 do 3 sata”, kaže Rajka.

A što se tiče škole u kojoj sada radi, to je bilo na poziv prijateljice koja je školu otvorila. “Rekla sam kao prava blizanka da idem probati i evo me tu sam već sedam godina i super mi je. Kad sam počela raditi kod njih, taman mi se tata razbolio, pa sam zbog prirode tog posla mogla više vremenu posvetiti njemu i brizi oko njega. Kad je on umro, kasnije i mami koju i sada njegujem. Mama sad ima 96 godina i, iako teško hoda, još uvijek se ne da. Važno je kretati se i ne predati se. Gledam poznate starije ljude s otoka Iža – svi su pokretni, stalno rade nešto oko vrta, maslina… Jako je važno kretati se. I ja sama dosta vježbam, uglavnom doma uz videe. Tako se bolje osjećam, ali moram to i zbog posla zbog kojeg i ja i moj glas moraju biti u formi da se mogu i pjevati i nadglasavati se s učenicima”, kaže.

Što se, pak, glazbe tiče, kasnije je njen suprug osnovao bend Country Guru, pa je s njima nastupala kad god je mogla. U zadnje vrijeme nastupa s Walterom Neugebauerom i njegovim Cadillac bendom.

“Ja sam pridruženi član – Country Lady Rajka. Najčešće sviramo u Cadillac klubu (bivši Gjuro2). Tamo dođe malo zrelija ekipa, ali nevjerojatno puni života i oni plešu, vesele se. To je sjajno. Glazba i ples su sjajne aktivnosti, čitavo vam se tijelo izbalansira. Sjajno mi je vidjeti publiku u Cadillacu. Jedno smo vrijeme svirali i kao One Lady and Two Gentlemen. Tu smo bili Walter, Boris Babarović i ja. I to mi je bilo dobro”, kaže Rajka.

“Zapravo, meni je uvijek dobro. Ja volim sebe. I kćer sam tako naučila da prvo voli sebe, a onda sve ostale jer ako sebe voliš i sam se sa sobom osjećaš dobro, bit ćeš dobar i drugima. Meni je bilo dobro i u Plavoj travi, i na tim rođendanima, i sad s Cadillacom. Kad me vidite da sam se negdje zadržala, onda možete biti sigurni da sve štima i da mi je tu dobro”, kaže na kraju Rajka Sutlović.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.