Prati nas

Aktivno starenje

57 godina prijateljstva

Razred koji se druži od 1965: ‘Neki su se oženili, neki pokumili, a svi smo prijatelji’

Umirovljenica Jasminka Novak (76) ispričala nam je nesvakidašnju priču o maturantima 4.b razreda zagrebačke 5. gimnazije iz 1965. godine. Neki su zajedno nastavili studij, neki su se zaljubili i vjenčali. Kasnije u životu družili su se obiteljski, pokumili se. A danas, kad su im djeca otišla, kad su se mnogi razveli, kad su nekima preminuli supružnici – oni su i opet tu jedni za druge. Tako i na susrete povodom godišnjice mature još uvijek redovito dolazi više od pola razreda!

Objavljeno

|

45. godišnjica mature (foto: privatni album)

“Iskreno, nas trideset maturanata 4.b razreda matematičkog smjera bili smo posebni od početka srednje, vrlo napredni, zagrijani za školu, uspješni. Pa ipak, sve te četiri godine dečki su se više držali za sebe, a mi djevojke za sebe. Mi smo bile povučenije, oni su baš bili nekako nametljivi i dominantni. Zvučat će nevjerojatno i kontradiktorno, ali činjenica je da nas je kao razred zapravo povezao – rastanak nakon mature. Tek smo tada shvatili koliko smo dobar kolektiv bili i spontano smo se nastavili družiti. Iako je svatko krenuo svojim putem, nalazili smo se, bilo jedan na jedan ili više nas kao grupa. A na godišnjicu mature smo uvijek bili pozvani svi i većina se redovito odazvala. Glavni inicijator bio je i ostao naš Mladen Franz, koji je postao istaknut profesor emeritus na Strojarskom fakultetu”, ispričala nam je gospođa Jasminka Novak.

Zanimljivo je da ih je čak osmero iz razreda otišlo studirati medicinu, svi su završili studij i neki postali vrlo istaknuti liječnici. “Primjerice, kolegica Hadviga Janiška je kao radiologinja napravila zavidnu karijeru u SAD-u postavši ravnateljica jako velike klinike te je dobila brojna svjetska priznanja. Tu je i naš poznati liječnik epidemiolog dr. Borislav Aleraj, za nas Akac, koji je nekad bio i jedan od najboljih hrvatskih alpinista i istaknuti HGSS-ovac, kao i Branko Šeparović, koji se sa skijama spuštao niz Himalaju”, govori nam.


Među njima je, otkriva nadalje, bilo i više matematičara, fizičara i strojara, dva ekonomista te začudno, samo jedan pravnik. Mnogi su i doktorirali, postali profesori, a nakon umirovljenja i emeritusi. A naša sugovornica Jasminka Novak završila je Kemijsko-tehnološki fakultet te se također može pohvaliti zavidnom karijerom.

Jasminka Novak i Borislav Aleraj – prijatelji iz školskih klupa (foto: privatni album)

Bračni drugovi, kumovi, bliski prijatelji

Nevjerojatno je, priča nam, koliko se tu rodilo bliskosti za cijeli život. “Imamo i dva bračna para iz 4.b! Naime, Sanja Hiršl se udala za Borislava Starčevića, a Hedviga Janiška za Petra Hricaka. Mnogi smo se pokumili. Meni je primjerice Maja Jurišić, s kojom sam išla i u osnovnu školu, bila vjenčana kuma, a ja njoj. Ostale smo najbolje prijateljice do danas. Baš kao i Đurđica Vasić Rački i ja, s kojom sam i studirala. Naše obitelji su se družile, išlo se na zimovanja, ljetovanja, organizirale smo zajedničke ručkove. Danas je Maja udovica, a Đurđica i ja smo rastavljene – budući da sve tri živimo same i vozimo aute, doista se često nalazimo. Kod Maje sam znala ljetovati na Hvaru, a kod Đurđice na Pagu”, povjerila nam je naša sugovornica. Dodala je da se znaju često nalaziti i s ostalima iz razreda.

Razmilili se i po svijetu

Nakon studija, razmilili su se mnogi čak i po svijetu. Amerika, Njemačka, Švicarska, Kanada, Afrika, postali su njihov dom. No, gospodin Franz je, kad je organizirao susrete, sve to imao na umu i uz puno truda uspijevao dogovoriti datum na koji bi svi mogli biti na proslavi godišnjice njihove mature. I doista, od njih 30, dvadesetak ih se baš uvijek pojavilo – jer, sve se podređivalo tom susretu!

Jasminka Novak (foto: privatni album)

Najčešći susreti u Šestinskom Lagviću

Na pitanje gdje se sastaju, gospođa Jasminka odgovara: “Na okrugle godišnjice, svakih pet godina, to je uvijek u nekom finom restoranu jer je organizator rekao da se ženske ipak trebaju zrihtati. Između smo se recimo dogovarali na kavi u Šestinskom Lagviću, pa bi ta kava potrajala jedno tri sata. Onda bi neki otišli zajedno pješice do Grafičara, pa nastavljali druženje gore, a neki bi dolje još produžili kavu. Često se nalazimo i u Staroj mlinarici, to su ta neka stara poznata zagrebačka mjesta”, doznajemo.

Već više od pet i pol desetljeća, koliko se sastaju, svake godine iznova glavna su tema njihovih razgovora – dogodovštine iz srednje škole. “Znači toliko smo tih zgoda i nazgoda imali da se uvijek imamo čemu smijati. Imali smo tako profesora iz matematike koji nam je rekao da ćemo tri godine matematiku učiti, a na četvrtoj o njoj filozofirati. Dogodilo se da je usred zadnje godine otišao predavati na jedan fakultet, a mi smo dobili zamjenu. Ta nova profesorica Petričević uvidjela je da imamo rupe u znanju i da trebamo jače zapeti da bi nas dobro pripremila za maturu. No, bila je ujedno jako iznervirana što smo mi cure  bile pune volje i znanja, a totalno povučene i šutljive, a dečki glasni i nametljivi, pa nas je odvojila – njima je sat održala posebno, a nama djevojkama posebno. Htjela je time nas cure ohrabriti, pružiti nam priliku da dođemo do izražaja. Tako je poduplala svoju satnicu, ali nije marila za dodatno radno vrijeme. Na kraju smo svi briljirali”, govori nam gospođa Jasminka.

Ni pandemija neke nije zaustavila

Kad se pojavila pandemija bolesti COVID-19, bilo je jasno da razredni susreti nisu mogući. Prve su se godine strogo pridržavali restrikcija, a lani su se našli u nekoliko manjih grupa. “Lijepo smo se mi podružili, a nakon nekoliko dana bome ih je nekoliko javilo da su oboljeli. Mene je virus zaobišao, i drago mi je da su i svi oboljeli dobro prošli. No, nije se bilo za igrati”, napominje gospođa Novak.

Jasminka Novak i 2.b (foto: privatni album)

Nažalost, nekoliko kolega iz razreda je umrlo. “Izgubili smo ih njih pet – Petra, Jasnu P., Biserku, Emicu i Mladena B. Uvijek ih se sjetimo”, naglasila je.

Bogat karijerni put gospođe Novak

Nakon studija, gospođa Novak se zaposlila u Sveučilišnom računskom centru (SRCE) gdje se bavila programiranjem, ali je bila i predavačica te je držala nastavu za 1. gimnaziju. Jedan od učenika joj je bio bivši ministar znanosti, Vedran Mornar. ”On se već tada iskazao kao izvanredan đak”, rekla nam je. S vremenom je postala voditeljica Odjela za specijalne projekte, jer je Srce, kaže nam, radilo i projekte koji nisu bili direktno vezani uz Sveučilište.

Nakon 18 godina karijere u Srcu, prihvatila je radno mjesto u Ministarstvu pravosuđa i uprave. Radila je u Zavodu za informatizaciju državne uprave kao načelnica Odjela za razvoj informacijskih sustava.

Potom je prešla u predstavništvo američke tvrtke Oracle softver u kojoj je prvu godinu radila kao projektni menadžer za prevođenje i prilagodbu poslovnog softwera, a kasnije kao obrazovni manager za Adriatic regiju. Potom je dobila otkaz, o čemu kaže: ”Bio je to onaj neslavni kraj ’90-ih kad nitko nikome ništa nije plaćao. No, ako ste ugovorili posao, porez je državi IPAK trebalo platiti, bez obzira je li vama platio naručitelj. E, onda je došla strana inspekcija i nisu mogli shvatiti da je to u našoj državi moguće, da smo napravili ogroman posao, a da nam ga firma koja ga je naručila nije platila. Mislili su da smo nesposobni”, prisjeća se nerado tog razdoblja hrvatskog gospodarstva.

Nakon toga gospođa Novak se zaposlila u Ministarstvu za europske integracije čiji je prvi ministar bio Ivan Jakovčić. ”To je ministarstvo bilo posebno po tome što je većina zaposlenika bilo mlađe dobi, mnogi su bili tek završeni studenti ili postdiplomanti, a čak ni stariji koje se tu zaposlilo nisu imali iskustvo rada u državnoj upravi. Zato se tu radilo drugačije nego u ostalim državnim institucijama. Radila sam kao načelnica Zavoda za prevođenje koji se bavio prilagodbom pravnih propisa Europske unije, jer smo tada ušli u kandidaturu. Moj je posao bio u rangu pomoćnice ministra, a na toj sam funkciji dočekala mirovinu. Nadređeni mi je tada bio Andrej Plenković koji je više puta izrazio žaljenje što odlazim, ali sam sa 65 godina to morala po sili zakona”, povjerila nam je naša sugovornica.

50. godišnjica mature (foto: privatni album)

Novo razdoblje života

Iako joj je bilo žao što mora u mirovinu jer je silno voljela svoj posao, polako je novu etapu života učinila smislenom. Ponajprije se okrenula unucima, te se počela više družiti s prijateljicama.

“U prve dvije godine mirovine zapravo sam najviše brinula o bolesnoj majci, koja se preselila kod mene. A onda je mlađa kći, Lada, rodila prvo dijete, moju unuku Emu, koja je kao mala imala problema s respiratornim sustavom pa smo odlučili da neće ići u vrtić dok malo ne ojača. Tako sam se obvezala čuvati Emu i bilo je to lijepo razdoblje mog života. Osim nje, danas 12-godišnjakinje, Lada mi je podarila i Bornu, koji je napunio devet godina. Starija kći Dina pak ima ‘pjesnika’ s Filozofskog fakulteta Ivora kojemu su 22 godine, i Petru, 16-godišnjakinju koja je, poput bake, otišla u matematičke vode i upisala MIOC. I Ema je u naprednim matematičarima, kao i njen mlađi brat. Ma baš sam jako sam ponosna na sve unuke”, pohvalila se baka Jasminka.

Putovanja su joj velika strast

“Oduvijek sam voljela putovati, cijeli život. Što privatno, što poslovno, bila sam na svim kontenentima osim na Antarktici. Bila sam u Kini, Vijetnamu, Kambodži, po Južnoj Americi, Meksiku, u Africi, Australiji, Indiji… sve u svemu, posjetila sam 50-ak zemalja. U Europi gotovo da nema zemlje gdje nisam bila bar jedanput, što poslovno, što privatno. Nisam bila u Rusiji, iako sam željela vidjeti St. Petersburg i Moskvu, no čini se da i neću tako skoro. Zato si želim ponoviti put u Egipat, na mene je krstarenje Nilom do Asuana ostavilo neopisivo snažan dojam”, ispričala je.

Jasminka Novak, u pozadini Machu Picchu (foto: privatni album)

Prvi vrt posadila sa 76 godina!

Za kraj nam je gospođa Jasminka ispričala da obožava cvijeće, ali kako živi u stanu na Savici, do sada ga je njegovala samo na prozorskim daskama. No, ove godine je, zajedno s unukom Ivorom, posadila vlastiti vrt u kojem se, osim ružama, veseli i jagodama, luku, peršinu, čičoki, mrkvi, rajčicama. “Kad je preminuo Bandić, ostalo je osam parcela koje su dotad za njega obrađivali Zrinjevac i Agronomski fakultet. Mjesni odbor raspisao je za te parcele natječaj, čim sam to vidjela na Facebooku prikupila sam s Ivorom papire i on nas je prijavio. Nakon dva mjeseca stiglo je ugodno iznenađenje, dobila sam parcelu. Tako smo se unuk i ja bacili na štihanje, ali sada mi dijelove koji su ostali netaknuti pomaže prekopati i zet, a i Lada nosi vodu kad zagusti. Vrt je posao, ali i neopisiva radost”, zaključila je gospođa Jasminka.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “S godinama bolji – Aktivno i zdravo starenje”

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.