Životna lekcija: ‘Nije važno tko će što reći, već tko će vam skuhati juhu kad ste bolesni’

Nakon što je u Zadru završila Srednju medicinsku školu, primaljski smjer, gospođa Slavica Tomić zaposlila se u Drnišu i cijeli radni vijek provela u tamošnjem Domu zdravlja – na hitnoj, u patronaži kao terenska sestra, da bi u mirovinu otišla iz ginekološke ambulante.

“Dom zdravlja bio je moja druga kuća, ondje sam predano radila od 1975. pa sve do 2018. godine. Imala sam 44 godine staža i 61 godinu života kad sam stekla uvjete za mirovinu. Jako sam voljela svoj posao i rad s ljudima i moram priznati da sam najmanje dvije godine prije uvjeta promišljala bih li nastavila raditi, ili prihvatila umirovljenje. Na kraju sam ipak odlučila otići, no još sam tri godine radila na zamjenama, na četiri sata dnevno – bila sam dio tima u ambulanti u Makarskoj, na Braču te ovdje, u Drnišu”, ispričala nam je.

Voljela bi vidjeti veći odaziv

Nakon toga posvetila se umirovljenicima te posljednjih godinu dana radi na projektu “Dodajmo životnu radost godinama”. Tu ima svakodnevno najmanje četiri sata posla jer su za sve aktivnosti zadužene samo šefica Aleksandra, kolegica Kristina i ona. “Kristina je zaposlena kao koordinatorica, a ja kao asistentica voditeljice Aleksandre Janjić koja radi na više projekata. Budući da poznajem gotovo svakog mještana ovog kraja, zadužena sam prije svega za komunikaciju s njima. Kad organiziramo neko predavanje, radionicu, druženje ili pak izlete, nazovem svakog ponaosob, obavijestim ih o detaljima, malčice ih uvijek treba i nagovarati da dođu. Iako smo općina umirovljenika, jer je mnogo mladih otišlo iz kraja, nije naše starije ljude lako nagovoriti da se odazovu, pokrenu se, ostave sve poslove u kući i oko nje. A lijepo ih je vidjeti kad se malo razonode, nauče nešto novo, podruže se… Naime, mora ih doći minimalno deset po radionici da bismo zadovoljili formu projekta i eto, jedva ih skupimo toliko. No, imamo i nekolicinu aktivnih koji žele doći svaku put, bez obzira o čemu se radilo”, otkriva naša sugovonica.

Umirovljenici najviše vole izlete

Kad čuju poznat glas gospođe Slavice, mnogi se raspričaju o svemu, požale se često na zdravlje, pitaju za savjet, a ona s njima strpljivo sasluša svakoga. “Volim ih sve, kako ih ne bi saslušala”, govori nam. Kako dodaje, umirovljenici se između svega ponuđenog ipak najradije odazivaju na izlete koje im ova udruga organizira besplatno, baš kao i sve ostale aktivnosti.

“Evo, u četvrtak ih primjerice vodimo u kino u Šibenik, e tu smo popunili sva mjesta čim smo objavili na Facebooku i poslali na našu WhatsApp grupu. Birali smo po pravilu tko prvi-njegova djevojka”, rekla je gospođa Slavica. Dodala je i da su u ovih godinu dana posjetili Zagreb, Makarsku, Primošten, alkarski muzej u Sinju, Roški slap, a otišli su na Benkovački sajam koji ih je sve potpuno oduševio. Inače, putuju službenim automobilima koje ova udruga koristi u doista brojne korisne svrhe. 

Osim što drže kreativne radionice, za potrebe projekta angažirali su i psihologinja i magistru sestrinstva koje drže predavanja o fizičkom i psihičkom zdravlju umirovljenika, ali dobrodošli su i ostali. A veseli ju, kaže, što se ljudi tamo ipak sve više otvaraju pa su primjerice žene počele dolaziti na balote (boćanje) te čak imaju prave turnire. “Nekad je to bila ‘muška’ igra, ali eto, i to se mijenja”, kaže nam naša aktivna sugovornica.

Obitelj je najveće blago

Budući da udruga ima vlastite urede u Drnišu, koje je još prije 20 godina uredila nizozemska vlada, gospođa Slavica je ostala vrlo organizirana. Svaki dan ustaje u šest ujutro, popije kavu, na Internetu pročita vijesti, dopisuje se kratko s prijateljicama i kolegicama. Potom joj, prije škole, dolazi unuka Cvita i ostavlja joj svog pudla Eru, pa kad prošeće psića, gospođa Slavica  se dotjera i odlazi u ured. Ako nije na telefonu, onda ispunjava formulare i piše izvješća. “Nevjerojatno je koliko papira moramo prikupiti za svaku aktivnost, pa tu nema kraja”, požalila se.

Nakon četiri sata na poslu, odlazi kući i kuha ručak, uvijek malo više jer nikad ne zna tko će od obitelji navratiti i nanjušiti nešto fino iz njezine kuhinje. Naime, dvije od tri njezine odrasle kćeri – pa tako i tri unuke – žive u istoj zgradi kao i ona. “Mi smo vam kao jedan veliki Big Brother. Koincidencija je da kćeri Josipa i Anna s obiteljima žive u istoj zgradi kao i ja pa tko skuha bolji ručak, tu se jede. Sve su tri kćeri završile fakultete, ponosna sam na njih, ali mi je ipak najvažnije da su dobri ljudi. Povezana smo obitelj i oni su ono najvrijednije što imam u životu”, rekla je gospođa Slavica.

Antonija, Cvita i Marijeta – bakin ponos

Svaka je unuka kaže, posebna na svoj način. “Marijeta je iznimno otvorena i uz sklonosti ka ekonomiji ima i dar slikanja, prava je umjetnička duša. Za Cvitu smo još dok je bila u vrtiću stalno govorili da će biti arhitektica, jer je stalno slagala građevine od kockica, to je bilo nešto nevjerojatno što je sve bila u stanju smisliti. U kom će smjeru krenuti, vidjet ćemo, mlada je još i samozatajna. A malena Antonija –  ona je bakina mezimica, nju sam najviše čuvala jer sam već bila u mirovini pa sam imala vremena. Primjerice, u vrijeme pandemije je malena bila stalno kod mene i nije išla u vrtić. Ma ona nama svima dođe kao igračka, zabavna je, nestašna, obožavamo ju”, pohvalila se baka. Dodala je potom da su protuteža ovoj pretežito ženskoj obitelji, osim njezina tri zeta, još i dva pudla – Marijetin Aldo, i Cvitin Ero.

Antonija je, doznajemo, nestašna baš po bakinoj mjeri – najčešće joj upravo ona pokuca na vrata i prišapne da želi s njom u grad “na slaju”, s napomenom da tu šećernu pojedinost iz izlaska mami mogu i prešutjeti.

Hobiji

U slobodno vrijeme naša umirovljenica nađe vremena i za čitanje – u gradu, kaže, imaju veliku i odlično opskrbljenu knjižnicu. Trenutačno čita knjigu autorice Tanje Belobrajdić, naslova “Žena moga muža”.

Strastvena je i u igranju šaha, a najčešći protivnici su joj sestra, brat i unuke. Tek ponekad, zaigra šah i na računalu.

Osim toga, vješta je i u kukičanju. “Nekad sam kukičala čak i zavjese. Sada pak radije ukrašavam primjerice posteljinu, svim sam unukama ispisala imena ili lijepe poruke. Kad moje prijateljice dobiju unuke, na jastuke za bebe ušijem primjerice ime ili neku poruku, poput Lijepo spavaj. To su onda zbilja originalni pokloni koji su korisni, i traju”, rekla je.

Vjernica kojoj je obitelj najvažnija

“Ponekad im skuham, ponekad pripomognem u kući, pričuvam psića, a ponekad im u šali kažem da selim u Crnu Goru i da me neće tako skoro vidjeti”, rekla je kroz smijeh gospođa Tomić. Vjernica je i obitelj joj je iznimno važna, pa ne prođe dan da ne čuje kćeri, niti tri da ih ne vidi.

“Josipu vidim i triput dnevno, kad prolazi u svoj stan navrati, podigne poklopac na loncu da vidi što se kuha, i ode dalje. Ma moram to reći, ja sam blagoslovljena jer sam se u životu doista nauživala svoje djece i da me sutra nema, moja duša je na mjestu. Svi si pomažemo, evo, primjerice, kad je netko od nas dobio koronu, svi smo mu uskakali, kuhali, nabavljali što treba, i ostavljali pred vratima. Ni mene bolest nije zaobišla, ali sve je dobro završilo”, kaže nam.

Najteže razdoblje za obitelj bile su, priča nam na kraju u kratkim crtama, duge i teške četiri godine za vrijeme Domovinskom rata. S kćerima je bila prognana, smještene su bile u hotelu u Splitu. Djevojčice su bile u osjetljivim godinama, a roditelji su ih ostavljali po sedam dana – otac im je bio u MUP-u, a gospođa Slavica u sanitetu  te je odlazila na područje Unešića gdje je bila prva linija fronte. Ne sjeti se rado tog vremena, ali ponosna je na svoj doprinos, kao i na svoja tri zeta koji su svi bili hrvatski branitelji.

Poruka umirovljenicima

S godinama je, kaže naša 65-godišnjakinja, shvatila oko čega se u životu treba, a ako čega se ne treba zamariti. “Tek sam u ovo zlatno doba života shvatila da je puno lakše ne biti uvijek u pravu, postala sam tolerantnija i – sretnija. Moja je poruka svima da što prije uvide da nije važno tko će nam što reći, nego tko će nam skuhati juhu kad smo bolesni. Svi ostali i sve ostalo, sporedno je”, rekla je.

Pozvani ste na Festival drniškog merlota 2022.

Za kraj, gospođa Slavica sve poziva u svoj prelijepi Drniš gdje će se u vikendu pred nama održavati Festival drniškog merlota, vinske sorte koja je dika ovog geografskog podneblja. Bit će pjesme, bit će vina, a bit će i pršuta, pa poručuje: “Tko dođe, neće požaliti, poželjet će i češće navraćati u naš lijepi drniški kraj!”