Prati nas

Aktivno starenje

Tkalačko umijeće

Gospođa Ivančica u mirovini izrađuje predivne ručnike, stolnjake i tepihe

Među stotinama živopisnih štandova postavljenih protekle nedjelje na zagrebačkoj Ilici, gdje se održavala manifestacija ‘Projekt Ilica: Q’art’, isticao se štand gospođe Ivančice Turković (75) iz Virja. Njezino tkalačko umijeće zadivljujuće je – posve smo zaljubljeno gledali u stolnjake, ručnike, tepihe, torbe i ruksake koje je izradila od prirodnih materijala. I dok je brojnim znatiželjnicima na štandu pokazivala svoje predivne radove, nama je ispričala da ju je vještini tkanja još kao djevojku naučila majka, da je posao mukotrpan, ali ga voli iznad svega. Prodavati je počela tek nakon što je otišla u mirovinu, a kako je naglasila, žao joj je što tkalja u Hrvatskoj ima sve manje, i manje…

Objavljeno

|

Ivančica Truković (foto: Gordana Arh)

Dirljiva je priča o tome kako je započela tradicija tkanja u obitelji 75-godišnje gospođe Ivančice Turković iz Podravine. Naime, kad je njezina majka Marica sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća napunila 13 godina, spremala se zima i trebale su joj nove cipele. U ono vrijeme to je za obitelji bio ozbiljan izdatak, pa je rekla roditeljima da joj za taj novac radije daju izraditi tkalački stan. Ostvarila joj se želja i ispod njezinih spretnih i strpljivih ruku idućih su osam desetljeća izlazila prava mala umjetnička djela.

“Mama je tkala sve do kraja života, a doživjela je 93 godine. Uz nju sam i ja rano naučila tu vještinu, od malih nogu sam joj pomagala. Podučavala me cijelom postupku tradicijskog tkanja – od pripreme (snovanje, navijanje) i tehnike tkanja na prebore, do svih ostalih postupaka i terminologije u kajkavskom narječju vezanih uz tkanje. I moram reći da još uvijek radim na njezinom tkalačkom stanu na kojem je urezana 1937. godina”, ispričala nam je pospođa Ivančica.


Konkurencija gotovo nestala

Kad dođe prodavati na sajmove, gospođa Ivančica gotovo da više i nema konkurenciju. “Donedavno je dolazila još jedna gospođa iz Varaždina koja je prodavala slične tkane komade, ali je više ne viđam. Najčešće sam sama s ovakvom ponudom. Nema više puno tkalja”, rekla je.

Nema više, kaže, ni sirovina za njezin rad – do lana I konoplje je gotovo nemogu će doći, osim ako joj znanice ne donesu kakvo preostalo klupko s tavana. “Danas sam spala gotovo isključivo na pamučni konac koji nabavljam u Zagrebu u tvornici konca Unitas. Lana i konoplje se teško domoći. Ah, tko još danas sije lan, sadi konoplju? Nekad se, znate, za nekoliko lanenih uporabnih komada za domaćinstvo radilo cijelu godinu. To su tada bili, primjerice, prekrivači za konje, za kola, tepisi, kuhinjske krpe, ručnici, posteljina, vreće za žito. Sjećam se da su moji najprije sijali lan, uzgajali ga pomno, potom se to bralo, pa stavljalo na kola koja su konji vukli na vodu. To se onda močilo po tri tjedna, da lanu strune kora. Potom se sušilo, pa tuklo po onoj vrućini usred ljeta. Nakon toga je sve valjalo ožmikati i ostaviti da se dobro osušiti, da bi se na kraju obradilo do kudelje. I onda se preko zime tkalo”, prisjetila se gospođa Turković svog djetinjstva. Napomenula je i da su mladenke sve osnovno što treba imati u kućanstvu, ponijele od kuće pa se neumorno tkalo prije svadbi.

Tko će se danas odvažiti na ovaj mukotrpan cjelogodišnji posao, pitali smo se… “Zadnje što sam čula je bilo prije jedno 10 godina, kad su se žene u Ivancu organizirale i pokrenule proizvodnju od sijanja do prerade i tkanja lana. Jedna gospođa ih je reklamirala u Londonu pa su dobile narudžbu za ručnike i to odradile. Ne znam jesu li još aktivne”, govori nam.

Nitko više ne želi naučiti tkati

I dok se nekad tkanje na tkalačkom stanu učilo iz generacije u generaciju i za to je vladalo ogromno zanimanje mladih djevojaka, danas ni onih nekoliko žena koje bi voljele naučiti tkati, to nemaju gdje.

“Prišle su mi na jednom sajmu dvije žene i molile da ih ja naučim, rekle su da su se prijavile na tečaj tkanja, ali se prijavio premali broj žena pa se odustalo od toga. Ponudila sam im da dolaze k meni, ali mislim da im je predaleko putovati u Virje pa su odustale. Za sada mi na obuku dolazi samo jedna gospođa iz Koprivnice, to je tu blizu”, povjerila nam je.

Stariji kupuju stolnjake, a mlađi – ruksake

“Među mojim su kupcima pretežito žene, i to ne samo starije gospođe koje kupuju primjerice stolnjake, ručnike i tepihe, već i one mlađe kojima se osobito sviđaju naše torbe i ruksaci. Počela sam ih i raditi na nagovor mojih unuka, koje su u ranim tridesetima, i nisam požalila”, govori nam i dodaje da nije rijetkost da na njezinom štandu zastanu i muškarci.

Mnogi, osobito stariji ljudi, budu sentimentalni kad vide poznate uzorke, ta nekad se u svakoj kući moglo pronaći barem nešto od tkanih predmeta. Prisjete se djetinjstva, mladenaštva. “Mnogi samo dođu ovdje na štand, rastvore nešto od izloženog, opipaju malo, oduševe se što to još netko uopće radi, i odu”, govori nam gospođa Ivančica.

Ispričala nam je potom i da ima jednog stalnog muškog kupca srednje dobi, gospodina iz Križevaca koji radi u Zagrebu i koji ju je zvao dan prije manifestacije na Ilici i pitao je hoće li biti ondje sa svojim šalovima. “Rekao je da će samo zbog mojih šalova za vikend ostati u Zagrebu. I doista, pojavio se na štandu prvi ujutro, i prije nego što sam sve raspakirala. Bio je sav sretan što si je našao novi šal, to je njemu sad već peti ili šesti iz moje radinosti. Pitala sam žene iz Križevaca, koje ga poznaju, što li on radi s tim šalovima, već sam bila uvjerena da ih preprodaje, možda poklanja. No, rekle su mi da ga viđaju u mjestu i da on doista te moje šalove i nosi. I to mi je baš drago”, prepričava nam.

I ne čudi nas ta ljubav prema njezinim tkanim komadima, ima ljudi koji u moru kineske robe ipak prepoznaju umijeće, trud i znoj osobe koja stoji iza njih, prepoznaju kvalitetu, cijene prirodne materijale, a naposljetku, njima mogu iskazati originalnost jer su to većinom unikati.

Prodaja na sajmovima i u suvenirnicama

Obje suvenirnice u središtu Zagreba s kojima je gospođa Ivančica surađivala, zatvorile su svoja vrata. Sada radi samo još s dvije suvenirnice u Dubrovniku, svake im godine prije ljeta pošalje dogovorenu robu koju oni dalje preprodaju. A što se pak tiče prodaje na štandu na raznim manifestacijama, bilo je, kaže, boljih i lošijih razdoblja, ali se nikad nije prodavalo tako malo kao u posljednje vrijeme. Primjerice, manifestacija na Ilici održava se četiri puta godišnje, a gospođa Turković izlagala je robu i zimus. “Od ovog je posla I prije bilo nemoguće živjeti, ali sam si uz mirovinu znala barem nešto zaraditi i ipak sam bila zadovoljna. Ali sada mi se čini da su ljudi općenito smanjili potrošnju, za ovakve stvari osobito, i to baš u zadnje vrijeme drastično. Nikad nisam tako malo prodala”, požalila se.

Ivančica Truković i kupac (foto: Gordana Arh)

Da ne gaji toliku ljubav prema tkanju, od prodaje bi, napominje dalje, već davno odustala. “I djeca i unuci mi znaju reći da se previše namučim za ovako niske cijene. Mogu vam samo reći – kad bih cijene podigla, prodavala bi još manje ili čak ne bih prodavala uopće. A doista, evo primjerice za samo metar tkane tkanine najprije sve moram postaviti i privezati po 500, 600 niti, puno je tu i matematike. Pa to može potrajati skoro cijeli dan, u tome mi pomažu i susjeda i kći i unuka. Kad se jednom tako sve posloži, tkati je onda lako, budem gotova za dva sata”, napominje naša tkalja.

Unuke su drugdje potražile sreću

I dok mlađa kći gospođe Ivančice živi i radi u Zagrebu, sin se nakon duge karijere u Zagrebu poželio vratiti na djedovinu, gdje uređuje staru klet. Kod kuće je ostala jedino starija kći Kristina, koja joj je podarila unuke Jelenu i Viktoriju. Iako ima stalan posao u Podravci, gospođa Kristina je pokazala volju za tkanjem u slobodno vrijeme. Ponešto su od bake naučile i unuke, no jedna živi u Zagrebu, a druga se sprema u inozemstvo. “Jako sam ponosna na unuke, Jelena je upisala doktorat na Strojarskom fakultetu gdje i radi kao asistentica, a Viktorija je završila veterinu i evo, baš se sprema iz Virja odseliti u Nizozemsku. Nedostajat će mi njezina mladost u kući, ali neka potraži svoju sreću”, rekla je baka Ivančica.

Suprug je bio poznati slikar

Gospođa Ivančica ostala je udovica u tridesetim godinama života. Njezin je suprug bio poznati slikar Josip Turković, čiju zbirku slika i danas njeguje i čuva, a ona je bila njegova desna ruka u poslu. Kad je preminuo u 47. godini života, ostala je bez prihoda, u kreditu, s troje malodobne djece, u kući koju je trebalo održavati. Sin je tada imao svega devet mjeseci, jedna je kći išla u osnovnu, a druga u srednju školu.

“Morala sam se nekud okrenuti, pa sam se zaposlila u Zagrebačkoj banci i ostala tu do mirovine. Za tkanje nije bilo puno vremena, ali sam zimi ipak dosta pomagala mami. Tek kad sam otišla u mirovinu, otvorila sam kućnu radinost za tradicionalno tkalačko rukotvorje, počela više tkati i naposljetku i prodavati”, otkrila nam je gospođa Turković čija se registrirana kućna radinost zove “Mama i baka”.

Bogat kulturni život Virja

Virje, koje se nalazi u Koprivničko-križevačkoj županiji, bilo je poznato kao najveće selo u bivšoj Jugoslaviji. Danas je to mjestašce s oko 3000 stanovnika, no kake kaže naša sugovornica, i dalje imaju bogat kulturni život . “Ponosni smo na čitaonicu staru preko 120 godina, kao i na Hrvatsko pjevačko društvo Ferdo Rusan, osnovano još 1884. godine. Imamo udrugu žena koje peku kolače, zatim svake godine imamo virovsku Prkačijadu koja je jedini međunarodni festival tradicionalnih kolača u Europi, a ime je dobila po suhim kolačićima koje ovdje zovemo ‘prkači’. Zatim imamo udrugu za promicanje zdravlja seoskih žena koja dvaput tjedno u sportskoj dvorani organizira vježbanje. Cijelu nas je zimu aktivno čak tridesetak, imamo i stručnu fizioterapeutkinju, odlično nam je to. Ljeti kad su vrućine prekidamo s vježbanjem, do jeseni”, ispričala nam je.

U osmom desetljeću života ona predano brine o kućanstvu, ima deset gredica vrta, održava okućnicu, neumorna je u tkanju I još odlazi na manifestacije gdje po cijele dane prodaje svoje uratke. I iako kaže da joj cjelodnevni sajmovi s godinama postaju sve naporniji, mi se nadamo da ćemo je još dugo posvuda susretati.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “S godinama bolji – Aktivno i zdravo starenje”

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.