Prati nas

Aktivno starenje

Osječanka u Zagrebu

Gospođa Ružica (84) iz Osijeka: ‘Mjesecima čekam operaciju, ne bih izdržala bez obitelji’

Podsjetila nas je 84-godišnja Ružica Fingler iz Osijeka kroz zanimljiv razgovor da je za dugovječnost često najbitnija – jednostavnost. Ne novac, ne dvorac. Svjedoči tome svojim životom u kojem su na prvome mjestu složna obitelj, na drugome uredan život bez prejedanja i drugih poroka, a na trećem neprekidna zaposlenost uma, duha i tijela. Iako je u ovih gotovo osam i pol desetljeća nedaće nisu zaobilazile, njezina uvjerenja i životne kreposti pomogli su joj da i u najtežim trenucima izdrži i vrati unutarnji mir. Ovih dana, otkrila nam je, mirno čeka operaciju, bez straha i s vjerom da će Bog sve okrenuti na dobro.

Objavljeno

|

Ružica Fingler (foto: Gordana Arh)

Zamišljeno, ali ne i potišteno, djelovala je gospođa Ružica Fingler (84) kad sam sjela kraj nje na klupicu u parku na zagrebačkoj Knežiji. Na pitanje što se tako duboko zamislila, ova nevjerojatno vitalna 84-godišnjakinja iz Osijeka odgovara kako već više od dva mjeseca u Zagrebu čeka operaciju kuka.

“Lijepo mi je ovdje jer stanujem kod kćeri i nije me strah operacije, ali me muči neizvjesnost kad ću biti primljena u bolnicu. Naime, imam bakteriju u urinu i unatoč antibioticima koje primam, nikako je se ne mogu riješiti. Dok sam pod terapijom je dobro, nakon tri, četiri dana analiza opet pokaže da se namnožila. Liječnici mi stalno odgađaju termin, zbilja nisam mislila da ću tako dugo ostati ovdje”, povjerila nam je gospođa Ružica.


Prijatelji je, kaže, zovu Ruža, a unuci i praunuka – nana. “Da me zbog kuka ne boli toliko noga, uživala bih kod kćeri i zeta ovdje. Obilaze me i unuke i praunuka, ništa mi ne nedostaje, jako me tetoše, i previše”, naglasila je. Zbog bolova je, kaže, i sjela na pola puta, da odmori. “Znate kako vam je to, čovjek, kad ostari, i ogluši, i oćoravi, i ošepavi”, rekla je u polušali. Sve se to kod nje na prvi pogled  i ne može primijetiti, osim što nosi naočale.

Na upit je li unatoč bolovima došetala daleko od stana, rekla je: “Nisam daleko. Morala sam do ljekarne, pa sam usput navratila u knjižnicu, zet mi je dao svoju iskaznicu. Neke sam knjige vratila, neke posudila, jako volim čitati. Izabrala sam jednostavno štivo, ljubavni roman ‘Vjenčanje’ autorice Danielle Steel. Inače volim i ozbiljnu literaturu, ali kako me sad čeka operacija, poželjela sam nešto baš za razbibrigu”, otkrila nam je.

Djeca uvijek pri ruci

Bilo je oko podneva, pa nam je povjerila da će se, čim dođe u kćerkin stan, najprije baciti na kuhanje. “Najmanje što mogu dok sam ovdje kod njih je da im u tjednu skuham, rasprostrem rublje, pobrišem prašinu, napravim što mogu. Za moju djecu i unuke ništa mi nije teško, nikad mi nije ni bilo. Sad, kad sam stara, vidim da to cijene, nema toga što ne bi napravili za mene i zahvalna sam životu na tome”, ističe.

Kći je u Zagreb otišla na studij i odmah tu dobila posao, zasnovala obitelj i rodila kćer. Gospođa Ruža im je u posjet dolazila barem dvaput godišnje i ostala s njima po tjedan, dva. Druge dvije unuke, koje joj je podario sin, odrastale su u Osijeku pa se s njima viđala i puno češće. “Sve one danas imaju svoj život – dvije su unuke u Zagrebu, a jedna u Splitu. Veliku radost nam je donijela i moja četverogodišnja praunučica, milo, zabavno i bistro biće. Svi s njom puno pričaju, bave se s njom, ide u vrtić, nije čudno što je tako pametna”, istaknula je ponosna prabaka.

Nedostaje joj Osijek

Potom je uzdahnula, prisjetila se, kaže, svog Osijeka. “Lijepo je meni ovdje s njima, ali evo, teče treći mjesec kako sam ovdje i nedostaje mi moj grad, moja rutina, stan, sestra, susjedi. To je navika, znate, tamo sam se rodila i tamo se vidim do kraja života, ili barem dok budem mogla sama brinuti o sebi”, iskrena je gospođa Ruža.

Voli, kaže, svoju rutinu. “U svom sam stanu imam svoj neki red. Budim se već u šest, popijem kavu, pročitam nešto. Odem do placa, kuham, kasnije opet čitam, gledam Potjeru, obavezno Dnevnik, neki dobar film. Često nećakinja dođe po mene pa me odveze mojoj tri godine starijoj sestri Milici, nas dvije smo jako povezane. Jednom me mjesečno nećakinja i ošiša, napravi frizuru. K tome, u svom Osijeku poznajem svakoga u zgradi, imam dobre susjede, čim izađem nekoga sretnem, popričam. Ovdje ne znam nikoga, osim dvije prve susjede. No, kako je tako je, riješit će se valjda i moja operacija i oporavak”, kaže.

“Vi ste neka dugovječna loza, i sestra je napunila lijepih 87 godina”, rekoh joj, a ona potvrdila da po majci imaju dalmatinske korijene te da su s majčine strane svi dugo živjeli. “Ne zamaram se time, ionako Bog određuje kad je kome vrijeme”, dodaje.

Najljepše dane proživjela uz supruga

Uz Osijek je, mogla sam iščitati između redova, vežu i uspomene na najljepše razdoblje njezina života, ono koje je provela sa suprugom Zlatkom koji je preminuo prije 11 godina. “Sjećam se svega, još od dana našeg upoznavanja. Bila je zima, baš nekako uoči Badnjaka, ja sam ga cijelu večer škicala na plesu. Prišao mi je kad je krenuo zadnji ples te večeri, i potom me otpratio kući. Imala sam 17 godina, a on 22. Bila je to ljubav na prvi pogled i nikad se nije ugasila. Mi smo bili plus i minus koji se razumiju, on duhovit da nas je sve uvijek zabavljao, ja ozbiljna. Složno smo odgajali djecu, bilo je puno smijeha i nikad tuče, vike, ni prepucavanja. Nismo naravno uvijek mislili isto, ali smo se uvijek uspjeli dogovoriti. I to je najbitnije”, iskrena je gospođa Ružica.

Ružica Fingler (foto: Gordana Arh)

Posebno razdoblje života bilo im je, naglasila je, kad su postali baka i djed, svoja su umirovljenička ljeta sa sve tri unuke najradije provodili u Tkonu, starom ribarskom naselju smještenom na južnom dijelu otoka Pašmana. “Kako smo samo uživali s unukama, svaki dan su nam odglumile novu predstavu. I ne čudi me stoga što je jedna od unuka završila Dramsku akademiju i postala glumica”, kaže baka Ruža koja se osjeća sretnom i blagoslovljenom upravo zbog velike i složne obitelji koja joj daje snage da i ovu zdravstvenu kušnju izdrži.

Cijeli radni vijek u Saponiji

Cijeli svoj radni vijek je, otkriva nadalje, provela kao službenica u osječkoj Saponiji, gdje je kao šef financijske službe radio i njezin suprug. Ona je u prijevremenu mirovinu otišla već s 50 godina života, pa joj je, kaže, mirovina bila doista mala.

“Falila mi je jedna godina staža, ali smo suprug i ja odlučili da ipak prihvatim prijevremenu. Kad je on preminuo, uzela sam njegovu penziju, ali ni ona nije velika. Moram dobro promisliti kako ću skrpati kraj s krajem. Najvažnije mi je, moram napomenuti, da najprije platim režije i da nikome ništa ne dugujem, pa ni banci. Tek kad poplaćam račune, rasporedim budžet za hranu. Na neki luksuz, izlete i slično, i ne pomišljam. Kad idem u Zagreb, po mene autom dođe zet, isto me tako i vrati”, rekla je.

Kako kaže, u Zagrebu je primijetila malo više cijene u dućanima i na tržnici u odnosu na Osijek. “To su tek blage razlike. To možda radni ljudi i ne osjete, jer su i plaće tu nešto veće, ali mislim da osjete umirovljenici, jer su mirovine svugdje iste – male, i premale”, naglasila je za kraj naša vitalna sugovornica, a mi smo joj poželjeli uspješnu operaciju i još pregršt zdravih godina uz njezine voljene.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “S godinama bolji – Aktivno i zdravo starenje”

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.