Vitomira Lončar: U Kini su djedovi i bake sretni jer su korisni, a mladi se brinu za svoje stare

Na svijetu je stalna samo promjena i treba joj se prilagoditi stalnim učenjem, smatra naša poznata glumica Vitomira Lončar koja je, slijedeći vlastite riječi, u zreloj dobi odlučila napraviti najveću promjenu u životu – preseliti se u Kinu. A kakva je to promjena bila i koliko se trebalo prilagoditi jednoj posve novoj zemlji i kulturi, teško je i opisati.

Nije se lako preseliti niti u novi grad, a kamoli u jednu drugu zemlju, na posve drugom kraju svijeta, pa još k tome i toliko različitu od naše. Razgovarali smo s Vitomirom Lončar preko Zooma i zamolili je da nam opiše svoj život u Kini.

“Ovdje smo već šest godina. Sve je zapravo počelo još 2010. kad je moj suprug Ivica Šimić u Beijingu službeno otvorio jedan kazališni festival. U to vrijeme je on bio glavni tajnik svjetske organizacije kazališta za djecu i mlade – ASSITEJ International i jedna od stvari koja mu je bila na agendi je da osnuje takav centar u Kini. Tako se 2010. našao u Kini i kad se vratio rekao je: ‘Ženo, pakiraj kofere i selimo se u Kinu.’ A ja sam mu rekla: ‘Pa čovječe, jesi li ti normalan? O kakvoj Kini ti pričaš?'” prisjeća se u smijeh Vitomira.

Nakon te 2010., Šimić je stalno išao u Kinu i bio je oduševljen mogućnostima i načinom života u toj zemlji. No Vita je u to vrijeme imala svoje projekte: završavala doktorat, pisala knjige, išla na edukacije i Kina joj nije padala na pamet. No, tada se dogodio sukob s gradskom vlasti.

“2015. u 12. mjesecu Zlatko Vitez je napisao jedno pismo u kojem je rekao da kad imam epileptični napad, prestanem pričati gluposti. Zatražila sam zaštitu od pravobraniteljice za osobe s invaliditetom – u koju kategoriju zbog svoje epilepsije svakako spadam – i od pravobraniteljice za ljudska prava i one su napisali Vitezu i tadašnjem gradonačelniku Bandiću da se moraju ispričati i ograditi od govora mržnje i stigmatiziranja. Naravno da niti jedan niti drugi nisu ništa u tom smislu napravili. Dapače, Vitez je dao jedan intervju Šprajcu u kojem je usporedio epilepsiju s alkoholizmom. Sjedila sam doma i gledala to na televiziji i u tom trenutku mi muž kaže da je opet došao e-mail iz Kine, na što sam ja odgovorila: ‘Reci im da dolaziš i da imaš ženu koja zna raditi.’ Pitao me da li se šalim, a ja sam rekla: ‘Ne!’ Bilo je oko pola osam navečer, on je poslao e-mail natrag u Kinu i oko četiri ujutro stiže novi e-mail u kojem nas pitaju kad dolazimo. To je bilo krajem 2015. Suprug je otišao već na proljeće 2016., a ja sam malo kasnije otišla vidjeti stan i hoću li tamo uopće moći živjeti. Vratili smo se na ljetovanje i te jeseni definitivno je otišao muž, kći je otišla na master u Švicarsku, a ja sam zadnja zaključala naša vrata u Zagrebu i preselila u Kinu. Imala sam 57, a muž 63 godine”, prisjeća se Vitomira Lončar.

Trebalo se prilagoditi doslovno na sve

I tako je otpočeo njihov život u Kini i jedna posve nova faza u njihovim životima. Trebalo se prilagoditi doslovno na sve: na jezik, ljude, običaje, hranu… baš na sve.

“U početku ne možeš ništa! Ne znaš jezik. Hrana je potpuno drugačija. Pa ono što mi jedemo u kineskim restoranima, nema veze s kineskom hranom. Ne možeš jesti, sve je ljuto i začinjeno. Razdaljine su tako ogromne! Prije nego sam došla u Kinu, ja sam imala dnevno prosjek hodanja tek par stotina koraka. Tek rijetko sam napravila 1000 koraka. Od Jelačić placa do Male scene mi je bilo nezamislivo hodati nego bih te dvije stanice išla na tramvaj. No u Kini je razdaljina od pet ili 10 kilometara ništa. Tu mi je dnevni prosjek hodanja 11 km dnevno, a ne trudim se previše. To je posve drugi svijet. Osim toga, preselili smo se u grad u kojem nema puno stranaca. Nismo mi sad došli u Šangaj, kao moja draga kolegica Suzana Nikolić, gdje svi govore engleski. Ovdje u gradu Xi’anu nitko ne govori engleski. Dakle, potpuno druga situacija i trebalo se baciti na glavu i početi živjeti. Odmah sam počela učiti kineski. Muž je u to vrijeme radio po cijele dane jer je bio umjetnički direktor kazališta, a ja bih se ujutro ustala i sjela na autobus i vozila se od prve do zadnje stanice da vidim obim tog grada, da vidim gdje sam. Tako da sam postala stručnjak za autobuse, iako se ovdje svi voze podzemnom željeznicom. I dan-danas mi je autobus najdraže prijevozno sredstvo. I tako sam svaki dan išla negdje da vidim i da shvatim gdje sam i što mi se dogodilo”, kaže Lončar.

Iz jedne užurbane situacije u Hrvatskoj gdje je vodila firmu, predavala na fakultetu, pisala i vodila svoje bitke, sad je došla, kako kaže, “u ništa”. Trebalo je ponovno osmisliti cijeli život.

“U Hrvatskoj sam već bila u mirovini, a ovdje je trebalo krenuti ispočetka i naći motivaciju za nešto novo. Puno mi je pomoglo učenje kineskog jezika jer je to zahtijevalo puno vremena. Nakon pet dana sam dobila ponudu za posao. No kineski studenti su drugačiji od naših gdje ti staneš i predaješ. Tu je posve druga priča. Trebalo je pronaći novu motivaciju i ciljeve i ponovno se boriti ispočetka u jednom novom okruženju u kojem nitko ne zna ni tko si, ni što si, a došao si iz okruženja gdje su svi znali tko sam i tako je bilo 40 godina – jer otišla sam nakon što sam proslavila 40 godina na sceni. Bila sam netko s nekom karijerom, a došla sam ovdje gdje nitko ne zna ni što i, ni tko si i sve ispočetka”, kaže Vitomira.

‘Na Kinu vas ništa ne može pripremiti’

Nitko vas nikad ne može pripremiti na Kinu, kaže naša sugovornica, i ljudi onda Kinu ili zavole i ne mogu bez nje, ili ju tako zamrze da pobjegnu glavom bez obzira – jer ima i toga.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Vitomira Loncar (@vitajana)

“Ljudi se ponekad ne mogu uklopiti, no to možda i nije dobar izraz. Jer kako ćeš se uklopiti? Ne možeš, to je posve druga kultura. Ti samo možeš svaki dan pokušati učiti i predvidjeti što bi se moglo napraviti. Ja svaki dan učim jer je to nama posve nerazumljiva kultura. Ono što me ljuti nakon mog zadnjeg intervjua za hrvatske medije je to što se pojavila jedna čitava vojske mrzitelja Kine koji su to onda preslikali na mene i koji su puni mržnje prema zemlji koju ne poznaju i prema kulturi o kojoj ne znaju ništa – osim iz medija koji opet prikazuju jednu sliku koja nije realna i koja nema veze s pravim životom ovdje. Silno me ljute članci koji kažu da je nešto i Kini tako, a nema veze sa stvarnim stanjem. Ja živim u srcu Kine, a do svake granice imam tri sata leta avionom. Do sjeverne granice imam 4,5 sati leta. To je tako ogromna zemlja s tako ogromnim brojem ljudi da svaka generalizacija nema nikakvog smisla. Kad netko kaže ‘Kinezi rade ovo ili ono’ – pa to se ne može niti reći! Evo recimo, u mojoj se provinciji Shaanxi uopće ne jede riža nego tijesto. Iz naše su provincije Talijani uzeli tjesteninu, pizzu i ostalo. To je sve Marko Polo donio i sve te talijanske stvari su došle odavde. Kuhinja je ovdje najbliža talijanskoj kuhinji. Mislim, jedu ljudi i ovdje rižu, ali glavno je tijesto. I što da ja onda pričam o predrasudama o Kini?” kaže Vitomira.

U Kini Vitomira Lončar radi kao profesor-mentor na školi za kulturu i medije na fakultetu Eurasia. Taj fakultet ima 22.000 studenata, 200 profesora i predivni kampus. Od idućeg semestra više neće predavati, nego će imati samo radionice o međukulturalnoj komunikaciji.

“Ovdje postoji velika svijest o tome da se studenti moraju otvoriti prema drugim kulturama. Imat ću i radionice o planiranju karijera, što je slično onome što radim s kćeri Bugom u sklopu projekta Vestallls. Tu studenti znaju da se moraju otvoriti prema drugima i prema promjeni. U današnjem svijetu 90 posto ljudi ne radi posao za koji su se školovali, i što više stvari znam raditi, to ću se lakše prilagoditi promjeni koja je nužna i koja je tu”, kaže Vitomira i dodaje kako je jako sretna da radi stvari koje ju vesele.

“Sad sam radila predstavu sa svojim studentima. Prevela sam tekst i režirala, uz pomoć muža u zadnjoj fazi. Prošle godine sam i igrala u jednoj predstavi na kineskom jer sam se željela iskušati da vidim dokle ide i dokle mogu, koje su mi granice. Sad imam i neku konferenciju tako da je promjena stalna, no u Kini se promjene događaju brže nego drugdje. Prilagođavam se potrebama i fakultetu nudim stvari u kojima mogu biti korisna”, kaže Vitomira.

Upravo tu riječ – korisnost – naglašava i u kontekstu života osoba starije dobi.

“Smatram da je za nas umirovljenike najvažnije da znamo da smo živi dok smo korisni. I zato su kineski stariji ljudi, moja generacija, sretni ljudi jer su ovdje obitelji integrirane. U našoj je provinciji obaveza da roditelji moraju živjeti najmanje 15 od kuće novog, mladog bračnog para. Ti su roditelji od neprocjenjive koristi jer jaslica nema. Roditelji su integrirani u obitelj i čuvaju djecu dok roditelji rade – jer Kinezi su poznati po tome da rade kao ludi. Kinezi vrlo rano idu u mirovinu, žene već s 50 ili 55 godina, zato da mogu pomoći oko podizanja djece. Djedovi i bake su sretni jer su korisni. Ovdje također nema staračkih domova jer nikome ne pada na pamet da svoje stare stavi u starački dom. To ne postoji kao praksa. To da se netko ne brine za svoje stare, nakon što su se oni brinuli za tebe dok si bio mali – to je naprosto nezamislivo u ovoj kulturi. Dakle, njihova korisnost je to što ih čini sretnim. Ne osjećaju se odbačenima”, opisuje Vitomira.

Stariji se osjećaju korisno

Na svojem fakultetu, zajedno s kolegama sada pokušava organizirati tečajeve i za starije ljude – online i offline – kako bi usvojili nove vještine.

“Populacija Kine jako ubrzano stari i veliki je trend da ljudi počnu raditi nešto drugo, da se nečim drugim počnu baviti i sad ja pokušavam na svom fakultetu upravo za moju generaciju osmisliti neke druge sadržaje. Recimo, svako jutro žene mojih godina i mlađe zajedno plešu, a muškarci vježbaju tai chi. Ima dosta osmišljenih programa i tu je skoro svaku večer neko događanje – pleše se i pjevaju se njihove tradicionalne pjesme i ljudi se druže. Ta njihova međugeneracijska integracija je nevjerojatna i zato su tu ljudi u starijoj dobi ovdje sretni. Kao što svaki organ tijela nečemu služi i koristan je, tako i svaki pripadnik društva. Kad smo beskorisni, mi smo kao rak. Biti koristan je ključno”, kaže.

“Recimo u našem dvorištu – uvjetno rečeno ‘dvorištu’ jer tu živi preko 15.000 ljudi – sve poslove čišćenja i uređivanja rade ljudi preko 50 godina starosti. Dva puta dnevno se održavaju sastanci i tu je zamjetna ta jedna velika broga za starije, ali isto tako ti stariji ljudi vraćaju dug društvu kroz svoj koristan rad. Ta uzajamna korisnost je ključna razlika koju mi baš i ne možemo do kraja shvatiti jer dolazimo iz individualnog društva. U Kini je grupa važnija od pojedinca”, kaže Vitomira.

Pitanje o visini mirovina je neizbježno kad se govori o životu starijih osoba. Lončar kaže da kineski umirovljenici bez problema mogu živjeti od svoje mirovine.

“Apsolutno. Pa evo, mi mjesečno potrošimo struje za oko sto kuna. Imamo stan od 115 kvadrata, plin sam prije par mjeseci platila oko 50 kuna, mjesečne režije za održavanje čitavog kompleksa su oko 200 kuna. To je poput neke komunalne naknade iz koje se uređuju ta igrališta za djecu i starije, sve sprave za vježbanje i ostalo. U sklopu kompleksa u kojem živimo imamo i bazen i fitness centar. Uređuje se okoliš, sade biljke. Grijanje, a svi imamo podno grijanje, plaćamo oko 3.000 kuna paušalno za sve zimske mjesece kad se grije. Što se hrane tiče, ti možeš ovdje najnormalnije jesti za 10-20 kuna – dobiješ rižu i još 5-6 različitih dodataka: povrće, meso i slično. Hrana je jako dostupna, ako ne ideš baš u one najskuplje restorane”, kaže Lončar.

Zbog nevelikih troškova života, Kinezi uspjevaju svaki mjesec staviti nešto na stranu, mnogi čak i pola svoje plaće. Gotovo svi Kinezi imaju ušteđevinu što se sad pokazalo i tijekom ove pandemije.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Vitomira Loncar (@vitajana)

“Treba znati da je Kina još 2006. godine bila u skupini gladnih zemalja, a sada su druga ekonomija svijeta. Svaki Kinez ima spremljenog novca za tri godine života. Da danas svi prestanu raditi i da ne zarade ni juana, oni svi mogu preživjeti tri godine od toga što imaju ušteđeno. Sjetite se što se dogodilo u Americi 2008. Kad su izgubili posao, ljudi više nakon mjesec dana nisu imali od čega plaćati režije i hipoteku i izgubili su domove. Nakon mjesec dana! Razgovarala sam sa svojim učiteljem kineskog i pitala sam ga kako mu je s obzirom da zbog pandemije nije dugo radio. A on kaže: ‘Pa svaki Kinez ima ušteđevinu za preživjeti tri godine. Ne može nas omesti to što se malo zatvorilo.’ Sigurnost im je puno važnija nego zarada. Ova zemlja je iskorijenila glad i siromaštvo”, kaže Lončar.

Kina posvuda ima struju i 5G. Čak i na Mount Everestu, kojeg je Vitomira Lončar posjetila s kolegicom Suzanom Nikolić, imali su 5G u onom najvišem selu do kojeg su došli.

“Ova zemlja je napravila toliki iskorak u zadnjih 15-16 godina da je to nama nezamislivo. A zašto? Zato što su oni zajedno. Njih uopće ne zanima što se događa okolo i okrenuti su samo prema sebi. Oni samo rade, brinu svoju brigu i ne tiče ih se što se okolo događa. Njih zanima samo njihova zemlja. S Kinom se svi bave, i sami Kinezi, no Kinezi se ne bave ostalim zemljama – a svi drugi se bave s Kinom. To vidim i po studentima kad razgovaramo o svemu. Njima je najvažnije biti koristan svojoj zemlji”, kaže Vitomira.

Kinezi su jako zainteresirani za Hrvatsku

Pa ipak, Kinezi vole putovati, iako u Kini putovnicu ima samo šest posto ljudi. No tih šest posto je 80 milijuna ljudi.

“Nedavno sam napravila jednu studentsku konferenciju na kojoj je sudjelovalo pet zemalja s našeg područja – Hrvatska, Srbija, BiH, Makedonija, Crna Gora plus Kina – i na kojoj su se studenti jedni drugima predstavljali. Kineski studenti su poludjeli za ovim našim krajevima i jedva ih čekaju posjetiti. Kad su vidjeli prezentacije iz Zagreba, Splita, Beograda, Sarajeva… bili su izvan sebe od tih ljepota i svi to žele vidjeti. Inače, Hrvatska se tu vrlo dobro promovira, što kroz nogomet, što preko Maksima Mrvice koji je ovdje neprikosnovena zvijezda, pa onda kroz Game of Thrones i slično. Puno se radi na tome da se zna što je Hrvatska. Također, naša dijaspora u Kini je vrlo mala, ali svi smo stručnjaci. Ovdje ne dolaze ljudi kao u Njemačku i Austriju pa onda rade neke jednostavne poslove. Tu i ne možeš dobiti papire za boravak ako nisi vrhunski stručnjak”, kaže Vitomira.

Na spomen papira, poželjeli smo doznati kakva je birokracija u Kini i čeka li se i ondje satima u redu za nove dokumente, a za pregled kod liječnika čak i mjesecima.

“U početku je to malo bio problem. Kad pogledam tu veliku administraciju, ponekad se pitam je li to sve potrebno. Ali to je velika zemlja. No ono što je bitno je da stvari funkcioniraju, tako da mi nije problem sve to raditi jer sve funkcionira. Evo, nešto o čemu sam govorila i u svom vlogu. Išla sam se naručiti u bolnicu jer imam problema s mrenom na oku. U ponedjeljak sam obavila sve što sam trebala i krenula se naručiti na pregled putem posebne aplikacije. Odmah ti se otvore imena pet doktora koji rade ujutro i pet koji rade popodne. Pritom piše za što je svaki stručnjak. I naručim se za to isto popodne. Poručala sam i otišla na pregled. Morala sam platiti 15 kuna avansa za taj pregled, no tih ti 15 kuna skinu tek ako obaviš pregled. Ako se ne pojavim na pregledu, taj mi novac ne uzmu. Došla sam u bolnicu, već u pola četiri je moje ime bilo na ekranu, u četiri me je već primila stručnjakinja za mrenu, pregledala i sve skupa je u pola pet bilo gotovo. To je moj susret s kineskim zdravstvom. Moj muž je ranije ove godine imao dvije operacije bubrega. Prvo su mu rekli da treba obaviti deset pretraga, a on je pomislio da kad će to stići. No u bolnici su mu rekli da će odmah danas obaviti pet pretraga i onda još sutra pet te da u ponedjeljak dođe u bolnicu jer će operacija biti u utorak. To se sve rješava preko aplikacije na mobitelu. Neki će reći da tako preko aplikacije kontroliraju ljude, ali važno je naglasiti da sve funkcionira”, kaže Lončar.

Iako se u Kini dobro snašla, ipak ima stvari koje joj nedostaju.

“Nedostaju mi moje Ustrine i moj otok Cres, moje more, nedostaje mi kći da ju vidim uživo, iako razgovaramo preko video poziva svaki dan. Ima situacija u kojima mi nije lako što sam ovdje, no to je život, a život je rješavanje problema. Nema idealne situacije. Ponekad se sjetim da mi nedostaje sir s vrhnjem, kukuruzni kruh i tako neke stvari. Kad sam prošli put bila u Hrvatskoj, poželjela sam ćevape u somunu. No kad sam to naručila i pojela, bilo mi je tri dana zlo. Odviknula sam se jer sam ovdje potpuno promijenila ishranu. Popila sam i hladno pivo nakon vrućih ćevapa, što je u Kini nezamislivo. Mi ovdje svi samo pijemo toplu vodu. Za neke stvari koje mi sada nedostaju, znam da više neće biti takve kad doista dođem u Hrvatsku”, kaže na kraju Vitomira Lončar.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.