Ne želim unučad. Evo, rekla sam to. Već mi je lakše iako vam još nisam ni rekla zašto. Moj sin je u sretnom braku, ali ne planiraju uskoro imati djecu. Huh, odahnula sam! Jupi! Nije da ne volim djecu, jednostavno sam već imala svoje i to me je iscrpilo.
Nikada se nisam osjećala kao najbolja mama, ali uvijek sam se trudila najviše. U svojim godinama (65) nastojim ostati što aktivnija i zapravo ne želim malo dijete koje će me usporavati. Naravno, ne bih ga morala viđati svaki dan i ne bi bilo moj teret, ali mislim da nisam jedina koja samo želi uživati u ostatku svoga života.
Da budem jasna, ako moj sin odluči imati dijete, voljet ću ga i obožavati onako kako bih trebala. Samo se ne mogu obavezati da ću biti brižna baka kakvu viđate u televizijskim reklamama ili u novinama. Ne možemo svi biti idealni bake i djedovi. A opet, ako nismo idealni, svi govore da smo užasni ljudi. To nije moj stil i ne predstavlja mi zabavu, da budem iskrena.
Unučad može biti i izvor velikih problema i jada
Možda zvučim kao stara ljutita žena, ali zapravo nisam. Imam puno prijatelja koji imaju unučad koju iznimno vole, ali su im ta unučad kasnije zadavala brige. Možda su slatki i predivni kada se rode, ali mogu postati pravi gadovi kasnije.
Što je s unučadi koja su problematična i iz nekog razloga krenu putem droge, alkohola ili kriminala u adolescenciji ili dvadesetima? Ili čak onima koji ne mogu plaćati rate stambenog kredita i trebaju pomoć? Financijski stabilniji bake i djedovi moraju uskočiti?
To nisu izolirani slučajevi, o njima slušam često. Naravno, bez oklijevanja bih pomogla svojem hipotetskom unuku, ali istovremeno ne osjećam težnju za tom odgovornošću i stresom u svojim kasnijim godinama. A tko normalan uopće osjeća?!
Neke bake se žele iskupiti za greške iz mladosti
Neki djedovi i bake žele na unucima ispraviti greške koje su napravili sa svojom djecom. Ne mislim da je dobro unuke pretvoriti u drugu šansu. S druge strane, ja se uopće ne brinem o greškama koje sam napravila kao roditelj. Nisam imala knjige koje bi mi rekle što trebam raditi. Jednostavno sam se oslanjala na svoje instinkte. Kao, recimo, sada. Moji instinkti mi govore da ne želim unuče!
Imaju naš DNK? Pa što onda?
Ne želim biti baka koja se ponaša kao roditelj i donosi odluke na svakom koraku. Ako me nazovu da obavim dužnosti bake, učinit ću to, ali ću se držati u pozadini. Želim da moj sin zna da je on roditelj i da je to njegovo dijete. Želim da zna da samo zato što dijete dijeli dio DNK sa mnom, neće boraviti kod mene svaki drugi vikend!
Bake i djedovi mogu biti prilično pod stresom. O roditeljstvu odlučujete sami, ali postati baka ili djed ovisi isključivo o vašoj djeci. Svi se ne mogu nositi s tim ili ne žele njegovati dijete 30 godina nakon svog vlastitog. I zato, ne bismo trebali osjećati da smo sebični ili smiješni ako negativno reagiramo na vijest o novom djetetu u obitelji.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
