“Da sam tri godine ranije na vašem portalu pročitala ispovijest žene koja je otkrila da joj je briga o bolesnoj majci uništila život, rekla bih da je ona dno dna od osobe čim je dala takvu izjavu. No danas drugačije gledam na to, jer sam i sama prošla pakao sa svojom majkom prije njezine smrti”, rekla nam je na početku našeg razgovora umirovljenica Nadja.
Njezina je majka, priča nam potom, doživjela lijepe 93 godine. Tek zadnja tri mjeseca njezina života bila su toliko mučna, da ih se ne smije ni sjetiti. ”Majka je živjela sama u zabačenom selu gdje je prva kuća na kilometar, pa bi početkom zime došla kod sina, mog brata koji živi blizu mene u većem mjestu. Kod njega je u kući imala svoju kuhinju, sobu i WC, i tu bi ostala dok ne popuste hladnoće tamo u travnju.”
“No, te jeseni prije tri godine, brat ju je svojoj kući doveo ranije, primijetio je, zvao me, da je počela zaboravljati, da se boji da će ostaviti plin da gori, da vidi da je nekako sva oslabila i da ju nije više za puštati samu”, priča nam gospođa Nadja.
tekst se nastavlja ispod oglasa
Svaki dan gori od prethodnog
Ona se tada, kaže dalje, nadala da bi majci mogla hranom i njegom pomoći da opet malo ojača, iako je bila svjesna njezine pozne životne dobi. Kako kaže, posljednjih pet, šest godina prije smrti se znala razboljeti, ali je uspjela pobijediti gripu, navale slabosti srca i druge boljke.
“Bilo mi je teško prihvatiti da ovaj put ipak sve ide prema kraju. Počela sam joj kuhati, njegovati ju, zabavljati je, kupila sam joj razne vitamine. No, njezino se stanje nekako rapidno pogoršavalo. S bratom sam je odvela liječniku, dobila je jaču dozu lijekova. Ja sam bila protiv toga, brat joj je uporno davao. Vidjela sam da joj to izaziva još veći košmar u glavi. Skoro smo se brat i ja na kraju potukli, kad sam vidjela da joj je počela curiti krv na nos, što je bilo navedeno kao nuspojava na lijekove. Jedva smo joj zaustavili krvarenje”, ispričala nam je vidno uzrujana gospođa Nadja.
Onda je njezina majka, kaže, počela odbijati hranu, i to naglo i gotovo u potpunosti. “Naposljetku je više ni noću nismo mogli ostaviti samu. Ja bih bila kod nje svako poslijepodne i do ponoć, a brat od ponoć do ujutro. Ona više oka nije sklapala. Jednostavno je stalno nešto govorila, htjela izaći iz kreveta, hodati nekuda, pa je silila na WC. Dani su prolazili, a ona prestala spavati i po danu i po noći.”
“I meni se pogoršalo zdravlje”
“Zapravo, držalo ju je ako bi spavala koji sat u danu, ali to je značilo potpuno besanu noć. I ne samo besanu, ma sjedio bi čovjek uz nju, ali ona je sada već u glavi otišla u svoje mlađe dane, dozivala mamu, tatu, braću i sestre. Ja sam sve to neko vrijeme izdržavala, ali imala sam i ja već 71 godinu i bolesnu štitnjaču.”
“Na kraju se i meni pogoršalo zdravlje, jedva sam još stajala na nogama, više puta sam se samo srušila na kauč. Tu sam kapitulirala, kronično umorna i neispavana, plus užasnuta jer sam znala da gubim majku”, iskreno nam je povjerila.
Tada je shvatila da majci treba ozbiljna medicinska skrb koju joj ona ni brat ne mogu pružiti. Zvali su najbliži starački dom i pitali ima li mjesta. Makar i uz nadoplatu. Primili su je.
“Bila sam sretna na kraju i zbog nje jer je dobila infuziju i njegu, i zbog svih nas u obitelji koji smo se toliko davali, da je to i nas koštalo živaca i fizičkog zdravlja. No, uslijedio je još jedan šok, kad su nam već treće noći iz doma javili da je pala s kreveta i slomila kuk. To je zbilja bio početak njezina konačnog kraja. Opet smo svaki dan 55 kilometara putovali u posjetu, sve dok kroz nekoliko patničkih tjedana, nije umrla”.
“Nemam savjet, slušajte instinkt”
“Ja vam pametovati neću kao što mnogi pametuju da se za svoje stare treba brinuti do trenutka smrti. I sama sam bila sigurna da ćemo i brat i ja dati sve od sve da do posljednjeg daha brinemo o majci koja je udovica ostala kad je meni bilo 13, a njemu 9 godina. Zavrijedila je to. Ali kraj ponekad ne izgleda kao što očekujemo. Zato slušajte instinkte, srce, i unutarnju snagu, ako je imate.”
“Nas je unutarnja snaga već toliko bila izdala, da sam ja na kraju brinula i za svoj život. Suprug je tri mjeseca strpljivo čekao da se vratim kući. To je zbilja bio pakao koji čovjeka obilježi i približi pojmu smrti”, rekla je za kraj naša sugovornica kojoj smo zahvalili što je smogla snage s nama podijeliti tako mučnu priču o umiranju.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
tekst se nastavlja ispod oglasa
