Gledam u svoj večernji obrok. To je malo brdo hladnog umaka od kuhanog jaja, bez soli. Ovaj tjedan čirevi u ustima su toliko bolni da imam osjećaj da su moja usta košnica osa koje bombardiraju dok rone. Moja razorena sluznica jedino taj umak može podnijeti
Ne mogu oprati zube, pa moram isprati usta. Što se mene tiče, u povijest su prognani i topli napitci, alkohol, grickanje čipsa, čak i osvježavajući tuš. Na sebi imam ogromne kirurške zavoje.
Zatim, zbog jakog morfija, tu je i zatvor. Oh, zatvor. Tijekom života, dame, zaboravite da je za život na Zemlji potrebno da se zemlja kreće – ono što nam stvarno treba je da to čine naša crijeva.
tekst se nastavlja ispod oglasa
Zlokobna dijagnoza
Kasno je proljeće, 2020. godina. Prošla su četiri mjeseca otkako mi je dijagnosticiran rak dojke i danas smo svi u karanteni zbog pandemije bolesti COVID-19. Za mene, međutim, zbog kemoterapije, čak i šetnja parkom predstavlja opasnost. Imam 55 godina i službeno sam “ranjiva” osoba koja mora štititi svoj imunološki sustav koji jedva funkcionira. Ako mi netko, tko protrči parkom kraj mene, dahne za vrat, a ima koronu, čak je vjerojatnije da ću umrijeti od te bolesti nego od raka koji me već pokušava ubiti.
Ja sam, dakle, zatvorena, i postala sam najdosadnija osoba na svijetu. Četiri mjeseca samo pričam, razmišljam, ispitujem i znam sve o ovoj bolesti i njenom liječenju.
Kako dani prolaze, znam točno što želim od života, sigurnije nego što sam ikada znala: želim život kakav je bio prije, kad je bio običan, jednoličan, prosječan. Ono što želim od života je… oprati zube. Popiti šalicu vrućeg čaja. Čuti i osjetiti hrskanje čipsa pod zubima. Ući pod tuš. Otići u tu veličanstvenu šetnju parkom. Uspješno otići sama u kupaonicu. Želim dakle samo ono što sam imala dok sam živjela ono što danas zovem “čudo normalnosti”. To čovjeku treba za sreću, ništa više.
Čim se razbolite na bilo kojoj razini – bila to teška prehlada, slomljena kost, bilo što u spektru bolesti, fizičke ili psihičke – samo želite natrag svoj stari život. Onaj za koji prije niste uvidjeli da je baš takav, prepun svakodnevnih banalnosti, sve ono što zapravo trebate i što ćete ikad trebati.
Kao i svi novodijagnosticirani pacijenti s rakom, tijekom trotjednog čekanja na rezultate biopsije – kojim je započeo moj Božićni tjedan 2019. – apsolutno sam bila uvjerena da ću umrijeti, vjerojatno u roku od godinu dana.
Sreća u nesreći
Umjesto toga, imala sam spektakularnu sreću. Nisam imala samo jedan oblik raka dojke, već dva – neotkriveni tumor pri dnu moje desne dojke, i drugi, nazvan Pagetova bolest na desnoj bradavici uslijed koje mi je nastala rana iz koje je izlazio iscjedak i zbog čega sam se javila liječniku opće prakse. Baš zbog te kraste i iscjetka oba su mi raka dijagnosticirana na vrijeme i otišla sam na liječenje koje mi je spasilo život!
Tijekom 20 mjeseci – od siječnja 2020. do jeseni 2021. – tretmani su bili brutalni: tri vrste kemoterapije (prva je rezultirala s dva hitna boravka u bolnici od po pet noći s potencijalno fatalnom sepsom), tri tjedna radioterapije, mastektomija, rekonstrukcija.
Zatim su uslijedila još dva mjeseca neuspješne rekonstrukcije, gdje se moj grudni implantat napuhao kao da je pričvršćen za pumpu za bicikl, poprimajući grimizno crvenu boju i ključajući na dodir. Kao minijaturni Hindenburgov balon u plamenu, koji prijeti da će me dići u svemir. Naposljetku mi je odstranjen, ostavljajući me s unakaženom stjenkom prsnog koša, uz nagli gubitak težine i jednu usamljenu dojku.
Nosila sam se nekako sa životom bez obrva, bez trepavica i otrcane kose; te su stvari bile privremene. Ali, imati zauvijek samo jednu dojku bila je šokantna spoznaja koja je donijela osjećaj srama i gubitka samopouzdanja za koje mi je trebalo dvije godine da ih u potpunosti prevladam. Ali uspjela sam – ovo sam ljeto po kući često nosila samo kratke hlače i novi čipkasti crni grudnjak osmišljen za žene koje su prošle mastektomiju (implantat mi je zamijenjen protezom).
Cjelodnevno veselo vrzmanje u kratkim hlačama i grudnjaku nešto je za što se nikad prije nisam osjećala dovoljno hrabrom i to je mog hrabrog partnera Simona, s kojim sam već 20 godina i koji je sve navedeno stoički podnio, navelo da mi kaže “Izgledaš kao jedna od pratećih plesačica MC Hammera”. Tko bi rekao da bi me na to mogao navesti rak?
“Danas sam jača od svega”
Proces borbe uslijed liječenja od raka je ono što čovjeka učini jačim. To čini ono mrcvarenje koje prođete kroz seriju uzastopnih tretmana, tu vježbate i strpljenje i trudite se njegovati pozitivan mentalni stav.
Bilo je dana kada sam se osjećala slomljeno, poraženo i potpuno depresivno, posebno teški bili su dani nakon mastektomije, kada sam još uvijek bila pričvršćena na drenažne cijevi. Bol je bila tako akutna da nisam mogla ustati iz kreveta bez Simonove pomoći.
Da osjećaj dna bude s još manje stila, nisam mogla nositi ni odjeću koju volim: zbog kemoterapija sam bila promrznuta do kostiju tako da mi je tijelo neprestano drhtalo, a moj svjetlucavi top za disko zamijenili su debeli pleteni džemperi stvoreni za sibirske zime.
Uhvativši se jednog dana u zrcalu u punoj veličini, glasno sam jecala, ugledavši alarmantan spoj smežurane starice i jetija u stanju raspadanja.
Nije ni čudo, dakle, kada rane konačno zacijele, kada treperavo svjetlo vašeg prethodnog života pleše kroz tamu, vaša se perspektiva zauvijek promijeni. Od svih stvari koje me naučila ova po život opasna bolest je ne samo to da nisam spremna umrijeti, već je najveća lekcija i najjednostavnija – bez onog osnovnog u životu, nemamo ništa.
Ostala bez posla, ali sretna
Na ljeto 2021. Simon i ja smo proslavili završetak posljednje kemoterapije te smo otišli na dvodnevni izlet u Cambridge. Kao novinarka koji prati glazbenu scenu, koja je gledala kako pandemija gasi posljednji glazbeni časopis za koji sam radila (Q, koji se ugasio u ljeto 2020.), vremena su za mene sada bila i financijski teška.
Sjedeći na rubu rijeke Cam jednog zadivljujućeg dana sredinom srpnja, klatili smo bosim nogama po hladnoj vodi, gledajući guske kako plutaju pokraj nas. U tim trenucima ja sam se odjednom osjetila svladanom, ruku ispruženih prema van, preplavio me osjećaj intenzivne slobode i nadiruće, duboke sreće. Nikada se u životu nisam osjećala tako sretnom.
Jer nisam umrla. Jer su tu toliki ljudi koje poznajem i volim. Bila sam osakaćena, fizički slabašna i nezaposlena, ali imala sam sve što mi je ikad moglo zatrebati: životnog partnera, naš dom, prijatelje i obitelj diljem zemlje, plavo nebo iznad glave, pjenušavu rijeku u prekrasnom povijesnom gradu, obilat piknik (s čipsom), dvije boce ružičastog vina u plastičnoj vrećici punoj kockica leda i tijelo koje me više nije pokušavalo ubiti.
Danas, ponovno potpuno sita i zdrava, osjećam se dobro kao nikad prije. Čim sam mogla šetati parkom, šetala sam svaki dan – i još uvijek to činim, do pet kilometara dnevno. To je najbolji tonik za mentalno zdravlje. Hrana mi nikada nije bila tako ukusna. Niti ledeno hladna jabukovače tijekom ljeta.
Kad nosim neku od svojih svjetlucavih disko majica, razmišljam o važnosti odjeće u kojoj se dobro osjećam, i to jest nešto kao šlag na torti. No, on postaje sasvim nebitan kad se usporedi s običnom, dobrom starom spužvicom za kupanje.
I zato, nemojte biti prezauzeti životom, ne propustite priliku svaki dan primijetiti kako je lijepo živjeti to čudo normalnosti. Uživajte sada jer ne možete računati na sutra. Budite sigurni jedino da možete računati na danas.
tekst se nastavlja ispod oglasa
