Elizabeta: Trebalo mi je 50 godina da oprostim groznoj majci, ne radite si to

Gospođa Elizabeta u skladnom je braku, zaposlena je i majka dvojice sinova od kojih je stariji dijete s posebnim potrebama. I iako je majka prema njoj, svjedoči, cijeli život bila drska, kronično nezadovoljna te je imala čak i nasilne ispade, strašno je teško podnijela optužbe u kojima ju je majka prozivala da je kriva čak i za hendikep sina.

“Zna se da je hendikep genetski, ali je mene moja majka i za to krivila. Bila je toliko toksična da sam se s vremenom udaljila od nje. Posjećivala sam je jednom tjedno jer sam živjela u blizini, ali to je uvijek bilo neugodno iskustvo. Prijetila mi je, primjerice, razbaštinjenjem ako ću sina smjestiti u hospicij – a zamislite, iako niti sam ja ikada razmišljala o tome, niti me ona imala od čega razbaštiniti. Sve u svemu, bilo je sve to jako mučno i nepravedno s njezine strane”, opisuje naša čitateljica Elizabeta.

Bolest je sve promijenila

Kad joj se majka razboljela, povjerila nam je, na preporuku liječnika smjestila ju je u bolnicu te ju svaki dan posjećivala. Liječnik joj je odmah rekao da su izgledi za majčino ozdravljenje minimalni pa je, opisuje, dala sve od sebe da joj uljepša posljednje dane – iako joj majka nije olakšavala, već naprotiv.

“Jedne večeri došla sam u vrijeme kad nisu bile redovne posjete, jer sam joj htjela predati anatomski jastuk koji me tražila. Nisu mi dopustili da uđem na odjel, ali sam na hodniku čula moju majku kako doziva moje ime. Pitala sam sestre s odjela zašto me toliko zove i ima li možda neke bolove, a one su mi rekle da ona, još otkako je došla, po cijele noći doziva moje ime. Pokušale su je upozoriti da ometa druge pacijente, ali je ona bila uporna pa su odustale.”

Trenutak oprosta

“Rekle su i da im stalno priča o meni, o mojim sinovima, mom mužu, mom cvijeću, mom poslu i mojim životnim postignućima. Jedna od njih se čak našalila da je ljubomorna na mene što imam majku koja s toliko divljenja priča o meni. Bila sam u šoku i kad sam izašla iz bolnice dugo sam plakala u autu na parkingu. Te sam joj večeri oprostila sve što se događalo prethodnih 50 godina”, povjerila nam se gospođa Elizabeta.

Trenutak oprosta donio joj je, svjedoči, neopisivo olakšanje, pa čak i radost. “Sutradan ujutro u 8 sati, dok sam se vozila na posao, dežurna liječnica me nazvala i obavijestila me da je majka u noći preminula. Bila sam tužna, ali u isto vrijeme i smirena – drago mi je što sam joj oprostila netom prije nego što je umrla i više nije dobila priliku da me pokoleba u toj odluci. Svakome bih preporučila da pokuša oprostiti svojim roditeljima, ma koliko toksični bili. Posvetite im onoliko svog vremena koliko može u danom razdoblju života. Oni su možda radili najbolje što su umjeli s nama, a na nama je da ubuduće radimo najbolje što umijemo sa sobom i svojom obitelji”, istaknula je.

Da je prije oprostila, možda bi se i njezin odnos s majkom promijenio. Znamo onu “Kako zračiš, tako privlačiš”. Na tom tragu, naša čitateljica još poručuje: “Nemojmo ponavljati greške svojih roditelja i nemojmo protratiti svoje vrijeme na toksične misli i odnose. Meni je trebalo 50 godina da shvatim snagu oprosta.”