Duži razgovor s Marijanom Šulekićem, 50-godišnjim monterom instalacija specijaliziranim za limariju i vodoinstalacije, ipak smo dogovorili za navečer, kada se od napornog i opasnog fizičkog posla opušta uz obitelj.
Kroz zanimljiv nam je razgovor odgovorio na ključno pitanje o kojem se ovih dana vodi javna polemika – trebaju li u Hrvatskoj fizički radnici, kao u mnogim EU državama, ići u raniju punu mirovinu. Ako pitate našeg limara Marijana – trebaju, a nakon razgovora s njim postaje jasnije i zašto.
Dok smo dogovarali intervju, gospodin Šulekić poslao nam je selfije sa šiljatog krova šestinske crkve, a nama se isti tren zavrtilo u glavi. “Kaj je vama, kaj se bojite, pa ja bi se prije popiknul na asfaltu dole, neg’ ovdje na krovu. Meni je to k’o dobar dan”, uzviknuo je dobrano povišenim tonom, jer je zvuk ometao jak vjetar na krovu.
tekst se nastavlja ispod oglasa
Kasnije doznajemo da on po cijele dane visi s krovova zgrada, crkava, dvoraca, bolnica, hotela i muzeja, i to po suncu, snijegu, na vjetru i nerijetko na 50 metara visine. Iz prve ruke nam je opisao kako izgleda njegov posao i zašto smatra da se muškarci koji rade takav fizički posao često “potroše” i prije nego što dočekaju uvjete za starosnu mirovinu.
Usijanje na crnom limenom krovu
“Evo, bilo je 35 stupnjeva u Zagrebu kad smo radili crnu krovnu limariju na jednoj zgradi u Trnju. Na užarenom krovu vam je to barem jedno pet stupnjeva više. To nisi mogao izdržati, mi smo morali škare za lim nositi u hlad, ne možeš ih držati u ruci koliko se usiju. Imali smo posebne bijele rukavice da možemo nešto primiti, a popili smo po osam litara vode, što je sve otišlo kroz znoj”, priča nam “čari” svog posla gospodin Marijan.
Bio je, kaže, među prvima i na terenu nakon potresa u Zagrebu. “To su bili opasni manevri, eh što smo mi sve tada odrađivali. Vi nikad niste znali što će se dalje urušiti, a morate sanirati i spašavati što se može. Glava je meni i kolegama tada stvarno bila u torbi”, kaže ponosni otac Dore, studentice lingvistike i fonetike na Filozofskom fakultetu i Frana, srednjoškolca koji je prvi razred II. gimnazije prošao s odličnim uspjehom. Iako je sin uz oca naučio sve u kući popraviti, ipak neće njegovim stopama. “Njega više zanimaju hardver i sofver, i neka”, rekao nam je gospodin Šulekić.
Upitamo ga potom brine li suprugu, po zanimanju računovotkinju, to što se svakodnevno vere po krovovima, fasadama, terasama, i što se fizički iscrpljuje. “Ona zna da ja volim sebe, i da volim svoju obitelj i da zato jako pazim na sebe. Pa ovaj posao radim već 32 godine, od svoje 18., još sam klinac bio kad sam počinjao. Prihvatila je to”, odgovara nam.
Plaće od 800 do 1.500 eura
Radi, priča nam, u tvrtki s devet zaposlenih. “Ovo mi je sedma firma za koju radim i jako sam zadovoljan sa šefom i uvjetima rada, ja to zovem ‘sedma sreća’, to je Božji broj. Sada doduše pregovaram za veću plaću, ali drago mi je što je šef spreman za svaki dogovor i mislim da zna koliko mu vrijedi čovjek s tri desetljeća radnog iskustva”, povjerava nam. Kako kaže, plaće pomoćnog radnika kreću se oko 800 eura, a “starija postava” može imati do nekih 1.500 eura.
Je li isto ovaj posao raditi s 18, 25 ili pedeset godina, upitamo ga potom. “Ma kakvi, ni u snovima. Pa kaj vam je, tu oko pedesete vidite polako gdje ste i što ste. Vidim ja po sebi, nije to više isto, po cijele se dane verati. I nije samo to, treba čovjeku za ovaj posao osim fizičke spremnosti i dobro oko, dobra procjena, tu je tolerancije na strah od visine nula. Kad je moj kolega letio s krova, a ja ga zgrabio za ruku, on mene nije povukel ni milimetra. Toliko o snazi”, govori Šulekić. Pita se, naravno, i on: do kad mogu tako? “Ja bi delal zauvijek kaj se mene tiče, jer ja ovaj svoj posel volim. A budem li mogel, e to je već upitno”, kaže nam.
Ljepote iz ptičje perpektive
Najljepše je, kaže, kad u sedam ujutro s krova neke od gradskih zgrada promatra ptiće kako hrane mlade, sluša cvrkut, gleda kako se budi grad, ljudi izlaze na ulice. “Onda u deset čujem kak netko govori da mu treba kava da se razbudi, a ja sam već tolko odradil da bi tad mogel već i grah sa zeljem pojest”, kaže naš šaljiv sugovornik.
Njegove su subote radne, osim ako se unaprijed dogovori za slobodno. “Ne radim baš svaku subotu, ali često su radne. No, nije stvar ni samo u subotama, jer radim i po terenu, kad sam u Istri, na Cresu ili u Dalmaciji po tjedan, dva, a da ne idem kući uopće. Evo primjerice imali smo u Istri posao koji je trajao skoro godinu dana i tada sam kući išao tek svaki drugi vikend. Kad smo ja i moja obitelj, koju volim više od svega, to preživjeli, štošta ćemo i možemo”, govori nam.
Zgode i nezgode
Bilo je u njegovom poslu, ma koliko on spretan majstor bio, i nezgoda. “Nosio sam jednom prilikom vrlo dugačak lim, koji mi je zaklonio pogled, odnosno dogodio se takozvani mrtvi kut kad nisam vidio da ću stati na salonit ploču, pa sam propao metar i pol na tavan od zgrade. Sav sam se netukel, al’ sam se dobro uhvatil da nisam niš polomil”, ispričao je naš sugovornik. Jednom se tako sav natukao i kad je pao s četiri metra visine, no pratila ga je sreća i nije imao prijeloma, što se nekima, svjedoči, dogodi i pri padu s metra i pol.
Imao je, kaže, i bliski susret s inspektorom, koji mu je rekao da mora biti vezan dok je na krovu benzinske crpke. “Tam nema ni antena, ni dimnjaka, ni gromobrana, ama baš ništa za kaj bih se mogel zavezati. On meni da moram biti vezan, a ja njemu uporno da mi pokaže za kaj da se zavežem. Ne razumiju ljudi da ponekad imaš glavu u torbi jer jednostavno nemaš uvjete za zaštiti se”, otkriva.
Osim nezgoda, priča nam, bilo je tu i puno – zgoda. “Nekad, prije skela, radili smo na mornarskim ljestvama, to su vam one ljestve od užadi kaj ih spustite s krova zgrade po fasadi, a sežu do prizemlja. I tak sam se ja spuštal po njima kat po kat, kat po kat, dok nisam došel do stana u kojem je jedna starija gospođa gledala kroz prozor dok je kuhala kavu. Kad me ugledala, tak je vrisnula, kaj da duha vidi. Ja sam joj sam pribrano rekel da molim jednu jaču crnu. Pa nam je uz kavu iznijela i kolače. Eto tak, svašta se nagledamo. Nekad nehotice vidimo i ove djevojke što se u toplesu sunčaju po balkonima, al smo pristojni kak se to već priliči i ne smetamo im, ipak sam ja stara škola”, kaže nam.
Hoće li robot k Barici?
Pa dobro, gospodine Šulekić, zašto se vi to stalno verete po krovovima, kad kažu da fizičke poslove danas odrađuju strojevi, da je puno toga robotizirano i da vam ne treba beneficirani radni staž? “Pošaljite vi meni robota na vrh šestinske crkve, da ga ja vidim kak bu on tu detektiral i postavil sve kak se spada. Onda ga pošaljite k gospođi Barici u Mamuticu u Novom Zagrebu, na peti kat, da utvrdi s njom kaj joj curi, gdje joj curi, da joj izračuna kolko košta popravak i veli kad bu to napravil. Pa ak morti curi izvana nek se kroz prozor popne van na krov od terase, slika joj krovište, pokaže i objasni kaj bu točno delal. Prosim lepo. Onda nek se k Barici vrati delati z onim teškim alatom, nek sam dotegli sve kaj treba”, nasmijao nas je i opet naš sugovornik Marijan, ali to ga je pitanje baš raspirilo, pa je još dodao:
“I kaj bu robot na nekom prastarom grbavom krovu? Ma da on u Svetom Križu Začretje vidi kak izgledaju grede na dvorcu iz 18. stoljeća, ne bi se dobro proveo. To je još i spomenik kulture, a za sve to ak nemaš zdravo oko, iskustvo i zdrav razum, zaboravi na uspjeh saniranja”, uvjeren je. Kaže da je robot sjajan izum za rad na traci u tvornici, ali u njegovom su poslu takve ideje smiješne – barem zasad.
Ovaj posao nije za svakoga
I dok se mnogi tresu kad se popnu ma metar i pol visine, gospodin Šulekić ukazuje na to da i za ovaj posao čovjek mora imati posebne sposobnosti: “Meni vam je svejedno radim ja na drugom ili 22. katu. Mene visine jednostavno nije strah. A onda kad na nekom gradilištu tražimo pomoć nekog građevinca da nam uskoči nekaj pridržat, a vidimo da se boji već s metra, pošaljemo ga na zemlju isti čas. Znamo mi kaj su visine i da to ne mre svatko. Ja primjerice, ako skela nema ogradu, mogu sve normalno odraditi. Mnogi ne mogu bez ograde, ona vam ipak daje dojam kao da ste na nekom čvrstom betonskom balkonu”, napominje. Najviše gdje je radio bio je silos u Križevcima. “Taj je bil visok 70 metara. Meni ni tu nije bio problem odraditi sve kaj treba”, kaže.
U počecima – rad na crno
Kad je tek počinjao, kazne za poslodavce koji su zapošljavali na crno bile su puno manje nego danas, pa će mu nedostajati i desetljeće staža. “Pristajali smo tada na sve, danas se to srećom promijenilo, ne isplati se poslodavcima više riskirati. Šteta onih mojih godina tijekom kojih nisam bio prijavljen, ali kasno je sada za kajanje”, iskren je naš Marijan kojeg znaju ne samo svi susjedi u njegovoj zgradi, nego i u cijeloj ulici, pa ga često zivkaju nakon posla da provjeri nešto s vodoinstalacijama i limom. “A kak da im velim da neću ili da nemam vremena za njih? Odem, popravim, ipak sam ja stara škola, susjedu treba pomoći”, kaže nam.
Ah, ta punica
A kad dočeka slobodnu nedjelju, povjerava nam, zove punica. “Čim me nazove i pita me, čuj Marijanček, jesi ti za kotlovinu, ja odmah unaprijed znam što je posrijedi i velim: ‘Ma dobro, punica, dajte mi samo pripremite benzin za kosilicu.’ A pokosim joj, kaj ću s njom”, nasmijao nas je.
Kad smo ga pitali što mu u njegovom poslu najteže pada, i opet nam je izmamio osmijeh na lice: “Cigla”, kaže kratko i jasno.
tekst se nastavlja ispod oglasa
