Prati nas

Povjerljivo

Razboljela se

‘Sve tri kćeri zaboravile su da postojim, ne prepoznajem više svoje unuke’

Umirovljenica Štefica povjerila nam je svoju tešku životnu priču – obiteljsku situaciju u kojoj se ona našla, nitko ne bi poželio ni najgorem neprijatelju. Kćeri su je povrijedile toliko da je završila kod psihijatra i na lijekovima, ali se uspjela pribrati. No, kćeri joj se nikad više nisu javile.

Objavljeno

|

Unucima ne daju vidjeti i posjetiti baku.
ilustracija: mj/mojevrijeme

Gospođa Štefica je do prije nešto više od tri godine bila na teškim lijekovima koje joj je prepisao psihijatar. Odlasku po stručnu pomoć prethodilo je razdoblje kad je od tuge, koja ju je obuzela zbog odbačenosti i usamljenosti, prestala jesti i spavati. Srećom je osvijestila da tako neće moći dalje živjeti pa je život ponovo uzela u svoje ruke i nekako se oporavila, ali su ostali veliki ožiljci na duši.

Što se događalo u njenom životu prije nego što se psihički razboljela, opisala nam je u povjerljivom pismu. “Prije devet godina umro mi je suprug. Nekoliko mjeseci nakon toga, moja velika obitelj se raspala, ponajviše zbog zeta kockara. Sve tri moje kćeri okrenule su mi leđa i zaboravile da postojim“, započinje svoju tužnu ispovijest nesretna majka.


Nekad je živjela za unuke

Nesretna je i kao baka, jer je prije nego što su kćeri prekinule komunikaciju s njom, svaki vikend provodila lijepo vrijeme sa svojim unucima. “Moji unuci su k meni dolazili svaki vikend. U nedjelju navečer vodila sam ih pješice natrag roditeljima. Onda su odjednom prestali dolaziti. Više me ne posjećuju, od osmero unučadi doći mi zna jedino još najstarija unuka. Imam i praunuka i čula sam da je deveto unuče na putu. Dvije svoje unuke nikad nisam vidjela, jednu unuku vidjela sam još kao bebu”, napisala nam je.

Srce je boli i kad se sjeti da je jednog od svojih unuka zadnji put vidjela kad je imao samo pet godina, a danas ga, kao 12-godišnjaka, priznaje nam, ne bi uopće prepoznala na ulici. Sve ju to bilo toliko shrvalo, da joj se zbog tuge i gubitka volje za životom, ozbiljno narušilo zdravlje.

Unuke koje prepozna, gleda izdaleka

“Zbog svega toga završila sam kod psihijatra, na lijekovima. Sada već nekih tri do četiri godine ne uzimam ništa. Jednostavno sam odlučila prestati noćima plakati, tugovati, ne jesti. Sada živim svoj život, skromno, ali u miru. Veselim se ako slučajno sretnem koje od svojih unuka. Naravno, oni su na distanci od mene, valjda tako moraju. I iako su moje rane zarasle, ožiljci će ostati zauvijek”, povjerila nam je svoju tužnu sudbinu hrabra umirovljenica Štefica.

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP