Ušteđevinu sam dala djeci, bila sam prevelika kukavica da bih uživala u životu

Upravo sam dala malo bogatstvo svojoj djeci kako bih im pomogla kupiti nekretnine. Za jedno od njih sam platila i medicinski potpomognutu oplodnju. Svi to činimo, ako smo u prilici, naravno.

Moja majka je bila ista: bila je velikodušna prema meni u svojim poznim godinama, a na sebi je škrtarila. U tom pogledu postala sam poput svoje majke, piše Patsy Trench, glumica i učiteljica glume, za portal Sixty and me.

Generacija koja je proživjela Drugi svjetski rat i njegove posljedice bila je skromna i štedljiva. Morali su biti. Problem je, ako je to doista problem, u tome što štedljivost može postati navika i ograničenje. Majka me uvijek iznova opominjala zbog onoga što je smatrala mojom ekstravagancijom: “To je drugi odjevni predmet koji si kupila ove godine!”

Ne mogu si to priuštiti

“Ne mogu si to priuštiti” složena je fraza koja bi mogla značiti baš to što piše. Ili bi mogla značiti “ne želim si to priuštiti”. Ili čak “ne želim (ići na odmor, ići ići u kazalište, počastiti se, raditi nešto što nikada prije nisam radila, izazvati samu sebe)”. Drugim riječima, to može biti izgovor da ne činite stvari koje biste mogli i trebali.

Svjesna sam da bi to moglo biti istina u mom slučaju

Dok sinu i kćeri dajem peteroznamenkasti iznos, prema sebi sam izuzetno štedljiva. Na ljetovanje ili zimovanje rijetko idem. Ne koristim taksi, osim u ekstremnim slučajevima, čak i kada sam iscrpljena ili izgubljena.

Rijetko kupujem odjeću i ne izlazim onoliko često koliko bih mogla, niti idem na jogu. Ne pridružujem se radionicama ili tečajevima o novim i zanimljivim temama. Iako si često kažem da si to ne mogu priuštiti, to nije istina. Nešto od toga ima veze s ugađanjem, a za nešto, kako je moja majka običavala reći, mislim da sam prestara.

Jesam li prestara?

Možda sam prestara za nepotrebna putovanja na druge kontinente ili uživanje u skupim večerama, a i imam dovoljno odjeće do kraja života. Hvala na pitanju! Drugim riječima, zapravo sam se otpisala. Čudno, mislim da toga nisam bila svjesna dok nisam djeci dala ta mala bogatstva. Iskreno sam se uvjerila da si ne mogu priuštiti luksuz, jedva sam se snalazila s osnovnim.

Jedno je misliti da postajem poput moje majke, drugo je shvatiti da se lišavam svega; ne iz altruizma, već iz kukavičluka. Previše sam kukavica da bih se pridružila grupnom putovanju u inozemstvo. Previše sam lijena da se sredim i izađem u večernji provod. Da si kupim slasni obrok u nekom otmjenom restoranu, osjećala bih se previše krivom da bih uživala u tome.

Sad ili nikad

Još uvijek sam u dovoljno dobroj formi da mogu izlaziti bez previše napora. Ipak, u kasnim sedamdesetima, znam da to možda neće dugo potrajati. Daleko je lakše sjediti i reći si da sam prestara za nove izazove, ali znam da to nije istina. Još uvijek nije. Još uvijek zarađujem za život koristeći svoj mozak i svoju maštu kao spisateljica i učiteljica. Još uvijek sam dio svijeta, na neki način. Ali, je li to dovoljno?

U današnje vrijeme, uz svu neimaštinu i nedaće, da ne kažem ratove, koji nas neprestano okružuju, sve je teže opravdati bilo kakvu nepotrebnu potrošnju. Višak prihoda koji netko ima mogao bi se potrošiti na puno vrijednije stvari od ugađanja samom sebi. Ili je to samo još jedan izgovor da se ništa ne učini?

A vi? Dajete li novac djeci ili ga koristite da biste uživali u životu koji nam brzo curi kroz prste? Bojite li se i vi potrošiti novac na sebe? Osjećate li grizodušje zbog toga?