Daleke 1968. godine, u travnju, jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito pristao je razgovarati s glavnim urednikom “Revije Zagreb” Mladenom Vujčićem. Tada najdraži sugrađanin Zagrepčana, ugostio je novinare u svom domu na Prekrižju, u vili “Zagorje” današnjoj predsjedničkoj rezidenciji u kojoj stoluje Zoran Milanović. Dao je svoj osvrt na urbani razvoj Zagreba te progovorio o tome kako se intimno osjećao kao sudionik XX jubilarne konferencije Saveza komunista Zagreba. Razgovor prenosimo u cijelosti.
Predsjednikov dom povrh Pantovčaka nalazi se u dijelu grada za koji je drug Tito intimno vezan još iz vremena revolucionarnog partijskog rada prije 40 godina. Tu, u blizini, održana je i VIII konferencija zagrebačkih komunista 1928. godine. U kratkim šetnjama okolicom svog doma Predsjednik se prisjeća staza kojima su komunisti išli na sastanke u obližnje šumarke, gdje su držali straže da ih ne iznenade policajci i agenti.
Vila “Zagorje” smještena je na brežuljku, okružena zelenilom. Iz prostorije za dnevni boravak te građevinski suvremene i funkcionalne kuće, u kojoj su sve dimenzije umjerene i usklađene s intimom čovjeka – otvara se široka panorama grada sve do novih zdanja južnog Zagreba. U tri prostorije u kojima Predsjednik obavlja službene poslove i u četiri sobe privatnog stanovanja, mnogo je svjetla. Boje namještaja i posoblja su pastelne, na zidovima su slike Stančića, Mujezinovića, Hegedušića … nekoliko malih skulptura i predmeta primijenjene umjetnosti.
Od prvog trenutka upoznavanja s Titovim domom doimao nas se osjećaj sklada u organiziranju predmeta u prostoru. Tu nema ničega suvišnog, a slobodne plohe oplemenjene su poznatom ljubavlju drugarice Jovanke Broz prema cvijeću i zelenilu. Nekoliko Predsjedniku dragih, a još nerazmještenih predmeta na policama njegove privatne radne sobe ili u komorici uz predsoblje, svjedoče o vrlo malo slobodnog vremena šefa države. S Predsjednikom Titom razgovarali smo u njegovu kabinetu.
Zagrepčani Vas, druže Predsjedniče, drže svojim najdražim sugrađaninom. Kako gledate na urbani razvoj Zagreba? Vi ga često posjećujete, nalazite se u njegovim ambijentima.
Grad se razvija. Samo čim se više razvija grad i čim se više razvija naša zemlja, više je problema koje ne možemo riješiti lako i na brzinu, nego postepeno. Kad Zagreb gledam odavde, naročito noću, iznenađujem se koliko se razvio čak i preko Save. Ipak je to malo godina, kratak period. Nekad je i do Save bilo mnogo praznog prostora. Zagreb se lijepo razvio, lijep je to grad. Žao mi je što nemam više vremena da tu ostanem, jer uvijek dođem na dan ili dva, pa brzo dalje.
U gradovima koje posjećujete Vi često govorite o urbanističkim koncepcijama, pa se i ljutite kad urbanisti ne misle “daleko”. Da li su vam poznate zagrebačke urbanističke koncepcije?
U posljednje vrijeme nisam uspio da sve vidim. Obično prolazim Savskom cestom. Tu se ne može još prigovoriti, jer je mnogo kuća koje ne mogu još da se ruše zbog pomanjkanja stambenog prostora. Na Proleterskih brigada gradi se široko. To je dobro. Ja sam protiv uskih ulica. Sto metara širine bilo bi potrebno za današnju unutrašnju frekvenciju saobraćaja.
Idem Medulićevom ili Gundulićevom ulicom, vidim sa svake strane parking, a po sredini usko. Tako više ne možemo. Pošto još nemamo podzemnih i nadzemnih garaža, ulice moraju biti čim šire. Svaki građanin ne može graditi svoju garažu. Morat ćemo ići na velike zajedničke garaže.
Mnogo sam toga vidio po svijetu. Danas se grade garaže pored samog centra grada. U dijelu ulice gdje su garaže pod zemljom, vani su restorani i bašte, tako da to i estetski lijepo izgleda. Ima garaža i na nekoliko katova, a mi ni to još nemamo. Bit će problema za koju godinu, a i sad je to već problem.
Kako Vas se doimlju nova naselja u gradu?
Vidjet ćemo kako će tamo preko Save dalje da grade. Ali počeli su graditi nepravilno. Tamo uz Velesajam vrlo su blizu soliteri. Zašto je to bilo potrebno? Trebali su voditi o tome računa.
Prije četrdeset godina Vi ste, druže Predsjedniče, kao komunista, radnik u Zagrebu, dobili podršku svojim revolucionarnim stavovima od, za ondašnje prilike, brojne radničke mase industrijskog Zagreba. Nakon četrdeset godina bili ste sudionikom jedne konferencije zagrebačkih komunista, jedinstvene u borbi za stavove koje ste Vi inaugurirali u Savezu komunista Jugoslavije. Što ste tom prilikom intimno osjećali?
Osjećao sam se vrlo dobro. Često sam među komunistima Zagreba. Bio sam ugodno iznenađen brojem živih drugova iz onog vremena. Izvršili smo značajne zadatke, a sada imamo nove zadatke u izgradnji socijalističkog društva. Revolucionarno iskustvo moramo koristiti u kontinuitetu revolucije. I stari i mladi komunisti imaju što raditi, učiti, boriti se.
