Naš poletni sugovornik Miroslav iz Zagreba, pun energije na pragu sedmog desetljeća života, ugodno nas je iznenadio kad je iz svog automobila izašao u hlačama na crtu i bijeloj košulji sa sitnim modrim uzorkom. U finim cipelama, uredno podšišan, namirisan. “Tako sam se svakog jutra, cijelog života, uređivao za posao jer sam radio s ljudima i htio sam uvijek biti na nivou. Tako se uredim i danas, kad u mirovini vozim taksi”, rekao nam je na početku srdačnog susreta.
Jednom sam svoj gazda, uvijek sam svoj gazda – reklo bi se za gospodina Miroslava. Kako nam otkriva, cijeli je život vodio svoj restoran koji je prije umirovljenja prodao. “Moj su život bili ljudi, imali smo često stalne goste koje sam već dobro poznavao pa smo znali povesti i duže razgovore. Svakog sam gosta osobno dočekao, pozdravio, odveo do mjesta. Kod mene se držalo do kulture ponašanja”, ističe gospodin Miroslav.
Osim s gostima, komunicirao je i sa šest stalno zaposlenih. “Trebalo je pronaći, pogoditi pravi kadar, to vam je k’o ruski rulet. Pred kraj mi je najteže bilo pronaći dobrog kuhara, jednostavno ih nema dovoljno. Onda ih još pred sezonu zarada povuče na more, pa je još teže”, kaže nam.
Freak control
U mirovinu je, priča nam, otišao sa 66 godina jer mu je ipak postalo previše naporno voditi zahtjevan posao, a djeca su otišla u drugom životnom smjeru pa je sve počivalo na njemu. “Ja sam znao doći prvi i ostati zadnji, baš sam onaj freak control starog kova koji najviše vjeruje samome sebi. To čovjeka s godinama umori, nije to posao bez stresa. Onda sam sa 66 godina rekao: Dosta, naradio sam se ovako danonoćno, zavrijedio sam otići u mirovinu”, govori nam.
Kad je prodao uhodan posao već prvi tjedan ga je, rekao je kao u polušali, počela hvatati kao neka panika. “Nisam navikao ne raditi ništa. Raspline vam se odjednom onaj oblak u kojem je stotinu poznatih lica u danu. Odjednom ste cijeli dan sami. Imam suprugu koja je već dugo u penziji, ona je navikla na svoju rutinu po stanu i od nje ne odstupa, a ja ne mogu od jutra sjediti u stanu i gledati nju kako kuha. Nisam imao naviku sjediti po kavama, jer sam radio i subote i nedjelje, sad nemam s kim svaki dan na kavu i čašicu razgovora, iako bih si financijski to mogao priuštiti”, kaže iskreno.
Sretan samo među ljudima
“Onda sam se sjetio jednog prijatelja koji je bio u sličnoj poziciji kao i ja i koji je otišao voziti taksi, pa sam ga nazvao da me uputi. Za nekoliko dana ja sam već sve registrirao i riješio. Ma nisam dva dana mirno izdržao u mirovini, već sam bio na cesti. Zavolio sam ovaj posao, opet sam među ljudima, sam si organiziram radno vrijeme, ne vozim vikendima. Ovo je stvoreno za mene u mirovini”, povjerava nam.
Na pitanje kakva mu je mirovina, odgovara: “Koga god u Hrvatskoj pitate kolika mu je mirovina, da je još veća ne može mu biti velika. Hrvatske mirovine su male i to je nepobitna činjenica. No, meni mirovina nije problem jer sam za života puno zaradio. Moj problem je što ja ne znam ne raditi. Niti imam strpljenja sjediti pred televizorom, niti volim ići uprazno po nekakvim kvartovskim birtijama. Vozim taksi ne zbog zarade, nego zbog osjećaja korisnosti, ispunjenosti, zbog susreta s ljudima. Vozim samo prijepodne pa još uvijek imam puno slobodnog vremena popodne. Život je lijep”, rekao je ambiciozni i optimistični ugostitelj, danas taksi vozač.
A vi, jeste li se pronašli u mirovini, ili žudite za poslom?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
